Što je najgore, kao da su sve te scene već bile unaprijed napisane i pokrivene scenarijem.
Marc André Ter Stegen koji strpljivo vadi lopte iz mreže, rezignirane grimase Gerarda Piquea, histeriziranje Luisa Suareza i Jordija Albe, buljenje u prazno Sergija Busquetsa, upitni pogledi Frenkieja ‘Mili-Bože-Kud-Sam-Zaš’o’ de Jonga i pognuta glava Lionela Messija, koji je većinu vremena izgledao kao da upravo napušta teren. U jednom ili dva navrata učinilo se kao da je na rubu da upravo to i učini. I dobri stari Quique Setién, koji se sa svakim primljenim golom, sa svakom proteknutom minutom dok je utakmica dolazila kraju doimao sve manji i manji, a klupa na kojoj sjedi sve ogromnija. Kao da je na kraju utonuo i potonuo u samog sebe od sramote.
Barcelona je blamiranje u knockout rundama Lige prvaka već pretvorila u naviku i teško da je ikoga tko barem i ovlaš prati europski klupski nogomet sve to moglo baš pretjerano čuditi. U redu, možda bi predviđanje da će popiti baš osam komada uoči utakmice bilo neozbiljno i šaljivo — kao da ova momčad, uostalom, nije upravo takva, neozbiljna i šaljiva? — ali katalonski ponos i ne tako davno europski šampion stila je balon kojemu je jako malo potrebno da se posve ispuše.
Neumoljivi, hladnokrvni Bayern nije Barceloni namjeravao pružiti priliku da dugo leluja u zraku. Šteta je što će, kao što to i obično biva, ova njegova rapsodija ipak ostati u sjeni Barçine katastrofe, jer ljudi ipak više vole gledati povlačenje idola po blatu, pa i šamaranje mrtvog magarca, nego se pokloniti pobjedniku koji je to nesumnjivo zaslužio.
Bušenje je počelo smjesta i potrajalo do samog finiša utakmice. Smiješno je to sad reći, ali na neko vrijeme poslije izjednačujućeg autogola Davida Alabe nije to čak ni izgledalo baš kao potpuno jednosmjerna ulica, Barcelona je imala neke situacije i činilo se da utakmica prije klizi u nekakav kaotični nogometni Demolition Derby nego nešto nalik onom Mineirazu prije šest godina, kad je Njemačka temeljito ponižavala Brazil u polufinalu Svjetskog prvenstva. Ipak se pretvorilo u ovo drugo, s tim da je u Lisabonu ekscesno i ekscesivno ponižavanje bilo ravnomjernije raspoređeno, čak simetrično s dva poluvremena po 4-1.
Bez respekta i (sa)milosti, bez usporavanja, taktiziranja, kalkuliranja ili skidanja noge s papučice gasa. Na kraju je — oh, ironije li — trpao i Philippe Coutinho, klupsko-nogometni apatrid kojeg na Camp Nou, kako se to u nas kaže, “nisu prepoznali”. Nakon što su ga platili debelo troznamenkastom cifrom u milijunima i posljedično Liverpoolu otvorili put za europsku dominaciju.
Buši. Buši. Buši.
Iz poštovanja za ono što Barcelona tradicionalno predstavlja i što je dala nogometu neću reći da mi ju je bilo žao, jer sažaljenje u ovom kontekstu zvuči kao još veće poniženje od onih osam — hej, osam! — komada u mreži, ali stvar je takva da se o ovom bijednom supstitutu za Barçu zapravo više i nema što za reći, a da nije već rečeno, napisano i arhivirano.
Bayern trenutno opet izgleda kao najbolja momčad u Europi, a Barcelona ovu utakmicu nije izgubila večeras, nego još godinama ranije.
