Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

San Marino: Biti najgori

Svi danas igraju nogomet, kažete? Ha, kako se uzme

Zadnja izmjena: 18. studenoga 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Reprezentacije poput San Marina običavaju se dičiti time što su njihovi igrači baš poput nas, običnih gledatelja. Znate, ona romatična spika i to — skupina amatera povezana s lokalnom zajednicom, pristupačna za razgovor s nama koji smo uvjereni da se tobože kužimo u nogač te jednako predana ispijanju pive i u pobjedi i u porazu. Da je ‘gajba’ takvim ekipama uvijek dobar motivator pretpostavljali su i u jednom češkom listu kada su igračima San Marina obećali podmiriti svaki ispijeni decilitar piva ako pobijede Sloveniju i time Češku poguraju u dodatne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010.

“Znao sam da nikada nećemo piti to pivo”, rekao je, s naknadnom pameću, tadašnji izbornik San Marina Giampaolo Mazza, čovjek kojemu se nikada nije tresla stolica. Evo kako je to taj u ‘slobodno vrijeme’ profesor tjelesnog odgoja, te jedan od najdugovječnijih izbornika na kugli zemaljskoj opisao: “Ako izgubim tri ili četiri utakmice zaredom, ja sam još uvijek trener. Ali, ako Fabio Capello s Engleskom izgubi četiri zaredom, pokušat će ga ubiti.”

Baš u nadi da su reprezentativci San Marina takvi, poput nas, pokušao sam putem Facebooka stupiti u kontakt s Aldom Juniorom Simoncinijem, njihovim dugogodišnjim prvim vratarom. Čisto da razmijenimo koju riječ i ‘podebljamo’ ovaj tekst, pa i da se dogovorimo za kakvu pivu ako se ponovno pojavim u San Marinu. Bio sam tamo prije 18 godina kad je ona generacija ’98. bila na ‘umoru’, ali je i takva uspjela svladati taj majušni San Marino. Bilo je, i za jedne i za druge, dostojnih 4:0.

“Ponekad nas je sram gledati reprezentaciju. Igrači znaju da će izgubiti. Plače mi se od toga i možete osjetiti agoniju kroz koju prolaze”

Aldu sam se javio prije koji dan, ali njegovih citata nema. Pomišljam da se tip, nakon 61 nastupa za San Marino i sučeljavanja sa Zlatanom Ibrahimovićem i sličnima, toliko umislio da se ne može javiti nebitnom novinarčiću iz Hrvatske. Zapravo, jedino po čemu bi ovaj cirkusant mogao biti upamćen jest ovaj komični podatak: naime, on i njegov brat blizanac Davide jedini su blizanci koji su na jednoj utakmici zabili auto-golove. Švedska je tada, 2010., zatrpala San Marino sa 6:0…

Neko vrijeme mi takve cirkusantske ekipe nisu bile jasne, a u svojoj prebogatoj amaterskoj karijeri odigrao sam niz utakmica protiv upravo takvih; utakmica u kojima se čeka da otključate bunker, samo da bi krenulo ruganje. Vjerujte, na dnu nogometnog lanca takve ekipe uistinu postoje — obično je tu neka ‘desetka’ kojoj je dozvoljeno ama baš sve, ima još njih nekoliko koji imaju nekakav osjećaj za primopredaju i kontrolu lopte, a onda su tu i oni nekoordinirani tipovi kojima bi bilo bolje da ne paradiraju uokolo s kramponima već bi trebali unajmiti kakav termin četvrtkom navečer.

Platinijeva pluća

Dobro, nemojmo pretjerivati, od 33.407 stanovnika u San Marinu, reprezentacija je skovana od 23 igrača koji su barem koordinirani, ali u europskom i svjetskom kontekstu, San Marino je skupina cirkusanata.

Otkad su im 1988. FIFA i UEFA otvorile vrata, upisali su, vjerovali ili ne, jednu jedinu pobjedu, onu protiv Lihtenštajna u utakmici prijateljske prirode prije 15 i pol godina. Bilo bi ofrlje ne spomenuti da su čak četiri puta remizirali, a, ako sam dobro pobrojao, poraženi su 158 puta. Nije naodmet reći da su u 31 godinu zabili i 24 pogotka, a nisu se uspjeli osladiti ni u novokomponiranoj Ligi nacija, upisavši šest poraza uz gol razliku 0-16 u skupini s Bjelorusijom, Moldavijom i Luksemburgom.

Na FIFA-inoj ljestvici su trenutno 209. iliti posljednji, iako bi, uvjeren sam, na kakvom Svjetskom prvenstvu koliko-toliko koordiniranih tipova razbili jednu Angvilu, s kojom dijele posljednje mjesto, kao i one Djevičanske, Kajmanske i pitajboga koje još otoke.

“Ponekad nas je sram gledati reprezentaciju”, otvorio je dušu navijač Tre Pennea, jedne od najjačih ekipa u San Marinu. “Zato i ne pratimo njene utakmice. Igrači znaju da će izgubiti. Možda će zabiti gol. Plače mi se od toga i možete osjetiti agoniju kroz koju prolaze.”

Stadio Olimpico ima kapacitet za 7.000 duša i ako nema gostujućih navijača-turista, uglavnom zjapi prazan. Tako je od majušnih europskih reprezentacija San Marino jedina koja danas ‘ne igra nogomet’; Gibraltar je 2013. primljen u UEFA-u i već je sad televizor u boji za La Serenissimu, upisavši u Ligi nacija dvije pobjede.

Uopće je čudo što je San Marino nogometu dao jednog elitnog nogometaša. Massimo Bonini bio je u 1980-ima član Juventusa prevođenog Michelom Platinijem. Igrao je zadnjeg veznog i često su ga nazivali “Platinijevim plućima”. Bonini je za repku skupio 19 nastupa i bio je već pri kraju karijere kad se ona okupila za službena natjecanja.

Postoji, međutim, jedna specifičnost koja u odnosu na reprezentacije sličnog ranga ne ide u korist San Marinu — radi se o geografskom položaju. U okruženju Italije, golemog nogometnog bazena, država s tako malenom bazom teško može izbaciti igrača koji bi ogrezao u poluprofesionalizam ili profesionalizam.

Unikatna domaća liga

Reprezentacija trenutno broji dvojicu profesionalaca koji su ‘uspjeli’ u Serie C, a ostali igraju u okolnim talijanskim mjestašcima i domaćoj amaterskoj ligi. Uzmite, primjerice, Lihtenštajn, državu s 38.200 stanovnika čiji klubovi igraju u švicarskim ligama, a najbolji klub FC Vaduz, stabilni je drugoligaš s povremenim izletima u prvu ligu. Reprezentativci Farskih Otoka okušavaju se u norveškoj, danskoj i islandskoj ligi, dok je Gibraltar pod utjecajem britanske matice još od kraja 19. stoljeća, ima jedan od najstarijih saveza na svijetu, poluprofesionalnu ligu, te pojedince crpi iz poluprofesionalnog engleskog nogometa.

Koliko je San Marino ‘otporan’ na strani podražaj dobro govori i podatak da su sve do prošle godine izbornici bili isključivo iz San Marina, što nije slučaj niti s jednom spomenutom reprezentacijom.

Drugo zvučno ime je David Gualtieri koji je, ni kriv ni dužan, postao slavan kad je 1993. u Bologni zabio Engleskoj nakon 8,3 sekundi igre, samo da bi potom njegovi epopili sedam komada. Gualtieri, međutim, nije toliko na cijeni koliko Andy Selva, koji se smucao po talijanskim trećeligašima; za repku je igrao 73 puta i zabio osam od ona 24 gola, ujedno i onaj jedan pobjednički. Selva je rođen u Rimu od oca Talijana i majke iz San Marina, a dopisujući se s ljudima iz saveza saznajem da su ga otkrili tako što je s 20 godina u blizini služio vojni rok, pa su valjda čuli kako ‘ima jedan mali’.

Procjenjuje se kako dijaspora broji oko 12.000 ljudi, iako neki spominju i brojku veću od stanovništva San Marina. Kako god, ni ona nije baš bogati izvor talenata. Stranci, kojih ima puno po klubovima, poglavito Talijani, ne dolaze u obzir što se tiče reprezentacije i njihovog saveza.

A tamošnja je liga unikat.

Dovoljno je pogledati format natjecanja — 15 klubova raspoređeno je u dvije grupe, jednu od osam i jednu od sedam klubova. Igra se jednokružno, nakon čega prve četiri ekipe iz obje grupe čine novu ligu, a ostale idu u, nazovimo je tako, drugu. Obje lige potom igraju dvokružno; u četvrtfinale koje se, kao i polufinale, igra na dvije tekme, odlazi prvih šest ekipa iz prve lige i dvije najbolje iz one druge lige. Dogodilo se tako da je najbolji drugoligaš Tre Penne lani osvojio prvenstvo.

Ono što najviše smeta najjačim klubovima ili barem onima koji streme tome jest činjenica da novac zarađen od Lige prvaka savez dijeli svim klubovima jednako. Dijelom i zbog toga, od osnutka lige 1985., svi su klubovi jednom bili prvaci ili makar viceprvaci. Na taj način, San Marino je potpuno uronjen u amaterizam i ona mjera — da klubovi na terenu uvijek moraju imati dvojicu koji mogu nastupati za reprezentaciju — za mnoge je naprosto nedovoljna.

Prvi domaći gol nakon šest godina

Bila je tako negdje 30. minuta utakmice u kojoj smo davno otključali bunker nogometnog lumpen-proleterijata kad sam na centru, u želji da prodam tunel, izgubio loptu od jednog slabo koordiniranog tipa. Bilo je to baš ležerno i podcjenjivački, a ne mangupski, što je bitna razlika. Trener me istog trena izvadio iz igre skidajući mi sve svece, nešto što nisam čuo ni od rođene majke i oca. Dok sam se bahato i nadmeno prešetavao do svlačionice, sinulo mi je negdje u potiljku da sam možda iskazao krajnje nepoštovanje prema suparniku; prema suparniku koji se ni po čemu ne razlikuje od mene osim što je, igrom slučaja, malo slabije koordiniran.

“Suigrači su mi rekli da su ih Ukrajinci nakon utakmice ismijavali”, rekao je jednom onaj Aldo koji je taj put popio osam komada. “To je ponižavajuće i radili su to samo zato što smo najslabiji.”

I sad, kad sam se već potpuno smekšao, možda je vrijeme i da oprostim Aldu. Čovjek je ipak radio do četiri-pet popodne, na brzinu je potom nešto ubacio u kljun, poljubio ženu i djecu, a predvečer je reprezentacija imala trening. U subotu je na Stadio Olimpico istrčao Kazahstan.

I upravo je pri kraju pisanja teksta stigla je fantastična vijest: San Marino je protiv Kazahstana postigao prvi gol nakon suše od 17 utakmica; točnije,  od 4. rujna 2017. kada je zabio Azerbajdžanu. Strijelac je bio Filippo Berardi u 76. minuti utakmice, pri rezultatu 0:3 za suparnika. Ujedno, bio je to prvi pogodak pred domaćim navijačima od 2013., što je samo pojačalo iskreno slavlje ‘cirkusanata’ iz San Marina. Priznajem, slavio sam i ja. Sutra će se San Marino susresti s Rusijom u posljednjoj utakmici skupine I u kvalifikacijama za Euro 2020.. I znam, lud sam, ali tko zna…

Lopta je nekad, kvragu, cirkuski okrugla.

Ne propusti top članke