Odbijena lopta je u sporoj i blesavoj paraboli upala u ruke Brandona Stokleya, hvatača Broncosa koji ju je spremno ščepao i sjurio se niz teren prema end zoni. Na stadionu u Denveru ljudi su podivljali, navijači poskočili pred televizorima ili se histerično smiju, komentator urla ne bi li začuo svoj glas barem na trenutak, Stokley je nadomak touchdowna, a onda se dogodi nešto čudno, zapravo luđe i od onog hvatanja…

Umjesto da se u tom orgazmičkom trenutku baci u end zonu, Stokley skreće pod pravim kutom te nastavlja trčati paralelno s goal linijom, odgađajući touchdown. Uspio je ukrasti punih šest sekundi, a u preostalih 11 Bengalsi nisu uspjeli učiniti ništa. To skretanje i krađa vremena, ta hladnokrvnost profesionalnog sportaša da odradi posao do kraja hladne glave usprkos proključalim emocijama oko njega nešto je čemu se kao gledatelji uvijek divimo.

Nije to niti najbolje, niti najspektakularnije dodavanje koje sam vidio u NFL-u, ali ova je akcija bila posebna jer ju je Stokley odigrao kao u – video igri.

“Odigrao sam tu akciju stotinu puta”, rekao je Stokley poslije meča i dodao začuđenim novinarima, “u igri”. Nije on to napravio svjesno, niti se u onom trku sjetio akcije iz igre pa je odlučio prirediti, nego je iz njega progovorila igračka kvaliteta kojoj je sigurno pomoglo igranje video igre.

Poslije kotača, Playstation je najveći izum čovječanstva, tvrdi Andrea Pirlo

Sjajan je to primjer kako se događa obrnut proces od uobičajenog: realnost (sport) određuje virtualnu stvarnost (video igru). U Stokleyjevu slučaju mogli smo vidjeti da je virtualna stvarnost (video igra) utjecala na realnost (sportsku igru). Ne treba pretjerivati, pa reći da će vas igranje igara kao što su FIFA ili NBA 2K nužno učiniti boljim na haklu s frendovima, jer neće. Ali da će pridonijeti boljem razumijevanju sporta koji gledate i igrate – hoće. U posljednjem desetljeću sportske su se igre našle na visokoj razini simulacije onoga što se događa na sportskim borilištima, tako da obogaćuju doživljaj sporta ili utakmice većim razumijevanjem onoga što se događa. I nije Brandon ‘The Slot Machine‘ Stokley bio usamljen u igranju video igara – na pitanje novinara koliko ostalih igrača igra video igre, Stokley je kratko odgovorio: “Svi!”

Igra kao oruđe

“Poslije kotača, Playstation je najveći izum čovječanstva. I otkako postoji, oduvijek sam bio – Barcelona!”, napisao je Andrea Pirlo u svojoj biografiji. Strastveni igrač virtualnog nogometa opisao je legendarne bitke s Alessandrom Nestom, koje su bile glavna stvar na pripremama. „Nemam problem s pritiskom“, piše Pirlo. „9. lipnja 2006. proveo sam spavajući i igrajući Playstation. Navečer sam izašao na teren i postao svjetski prvak.“

Ne čudi da igrači na pripremama i rehabilitacijama vrijeme krate igranjem video igara. Osim toga, važna je stvar i druženje suigrača kroz zajedničko igranje. Pripreme za sezonu na kakvoj planini ili kampu mogu biti, osim fizički, i psihički naporne za ekipu – često dolazi do svađa, sukoba. Video igre kanaliziraju tenzije, jer ma kako strastveno se igrali, na kraju je to ipak igra. Za grupu ljudi s povišenim kompetitivnim sklonostima, odlična stvar.

Turniri su popularni i među Barceloninim igračima – Gerard Pique je strastveni igrač FIFA-e, a pričao je kako je Lionel Messi znao igrati tri sata u komadu na maratonskim turnirima Barcelonine momčadi tijekom priprema. Nikoga ne čudi da je Zlatan Ibrahimović u intervjuima govorio da ponekad oproba ponešto iz video igre na stvarnom terenu – neki njegovi potezi bili su upravo takvi. Među mlađom generacijom nogometaša igre poput FIFA-e nisu samo zabava; često im igra služi u pripremi pred utakmicu da ‘pobliže’ upoznaju direktnog suparnika na terenu.

Utjecaj igara tu ne prestaje; toliko su prisutne u životima da, gledajući nekad Barcelonu ili ove sezone Manchester City, ljudi često cijelu stvar objasne sintagmom “Playstation nogomet”. Upravo Pirlo u svojoj biografiji piše da je kod Pepa Guardiole “nježno programiranje igrača i tima, pri čemu se razvijaju sve komponente” upravo čisti “Playstation”. Arsene Wenger će za Messija u jednom intervjuu reći da je “Playstation igrač”.

Slična je stvar i s Houston Rocketsima, koji ove sezone zaista igraju spektakularnu košarku; nerijetko se mogu pročitati komentari da je takva koncepcija košarke već viđena u virtualnom svijetu, pri čemu se ne govori samo o igri momčadi na terenu, već i o slaganju ekipe i dovođenju igrača. Uostalom, prelazak Kevina Duranta u Golden State bio je dotad zamisliv samo u video igri.

Dodir sa (virtualnom) stvarnošću

Sportske video igre povećale su razumijevanje sporta, pogotovo u strateškom dijelu. Posljednjih je godina primijećeno kako igrači s koledža dolaze u profesionalce s daleko većim teoretskim znanjem nego što je to bio slučaj prije; u igrama kao što su NHL, NBA 2k ili NFL Madden moguće je dobro prostudirati karakter i taktičke varijante svake momčadi, kao i njihov opsežni playbook. Osim što si rookieji tako olakšavaju težak period prilagodbe na profesionalne lige, tako se i iskusni igrači pripremaju za suparike. Legendarni quarterback New Orleans Saintsa Drew Brees prije utakmice proučava suparničke akcije na NFL Maddenu. Na američkim srednjim školama i koledžima treneri svojim igračima ubacuju akcije ekipe u video igre te tako pospješuju učenje i trening.

Što se tiče simulacija stvarnog sporta, najdalje su otišle simulacije vožnji. Formula 1 i Nascar imaju razvijene sportske simulatore u kojima se vozači itekako vjerno mogu pripremati za staze i utrke koje im predstoje.

Ipak najveći utjecaj na realnost sporta, odigrao je Football Manager.

Umjesto ‘igranja’ nogometa, igrač u njoj prolazi kroz simulaciju iskustva nogometnog menadžera engleskog tipa. Mnogobrojne su anegdote u kojima je video igra utjecala na stvarnost, ali kod Football Managera stvari postaju ozbiljne i vrlo realne.

Aktualnu verziju igre opslužuje 1.300 skauta, uglavnom volontera, koji pokrivaju 350.000 stvarnih nogometaša u 42.000 klubova, a igrači se kategoriziraju u 250 različitih kategorija. Mnogi nogometni profesionalci – treneri, sportski direktori, skauti – koriste se bazom Football Managera, a nerijetko se događa i da se ljudi prijavljuju za stvarne poslove u nogometu navodeći iskustvo iz igrice kao referencu. Klubovi obično ne propuštaju tu priliku da im zahvale na prijavi – barem oni sa smislom za humor i PR. S druge strane, nekima toga kronično nedostaje, pa im ne imponira ni kad se na upražnjeno trenersko mjesto prijavi netko tko je Cibaliju doveo do osmine finala Europske lige.

Budući da živimo u vrijeme nekoliko revolucija (informativne, tehnološke, medijske…), čini se da se već dugo igramo u virtualnom svijetu, ali stvar je na snazi, zapravo, posljednjih 30 godina. Usprkos revolucijama, generacije se jednakim tempom smjenjuju tako da će rezultati igranja biti vidljivi tek kroz jednu ili dvije generacije i nitko sa sigurnošću ne može reći u kojem smjeru će se ‘igranje’ dalje odvijati te kako će utjecati na sport, pogotovo jer dolazi VR tehnologija koja bi mogla pružiti dosad neviđeni užitak igranja.

Budućnost nosi mnogo zanimljivih stvari (barem u virtualnom svijetu), na nekim sportskim kanalima već možemo vidjeti prijenose u video igranju i već neko je vrijeme sasvim legitimno generacijsko pitanje: je li eSport – sport?