Ono što je možda i strašnije od samih podbačaja činjenica je da je ovakav rezultatski sunovrat prošao poprilično nezamijećen u široj hrvatskoj javnosti. Olimpijska pobjednica iz Rija tonula je u potpunoj tišini. Možda bi se netko i zapitao što se s njom događa u Tokiju da ju nije zasjenio izostanak s postolja Sandre Perković; od kraljice diska, za razliku od Sare, ipak se očekivala sigurna medalja.

Najveća razlika između Sandre i Sare je kontinuitet. Perković se s globalnih natjecanja redovito vraćala s kolajnama koje danas teško stanu u jednu vitrinu, dok je Kolak u karijeri osvojila samo jednu — onu najcjenjeniju. A ni tad joj se nitko nije nadao, kamoli na nju ozbiljno računao. U Riju je tada 21-godišnja Ludbrežanka navijestila mogući početak svoje dominacije u ženskom koplju, do kojeg naposljetku nije došlo.

Trener ju je besramno ostavio na cjedilu, da se snalazi kako god zna i umije

Zbog čega? Je li Kolak ‘slučajna’ olimpijska pobjednica?

Vjerojatno je površniji sportski pratitelji takvom smatraju, ali atletika je sport u kojem ne postoje slučajni prvaci. U nekim drugim sportovima — primjerice, u tenisu — svjedočili smo primjerima iznenadnih velikih pobjednica koje su udarile k’o grom iz vedra neba i pomele nominalnu elitu, a potom jednako brzo nestale sa scene. U atletici je praktički nemoguće da se nekome tako poklope zvijezde — uspjeh naprosto ne dolazi niti odlazi preko noći, potrebne su godine akumuliranog rada za izdizanje na elitnu razinu. Ne može netko mjesecima bacati koplje na jednoj razini i onda najednom popraviti rezultat za 15 metara kada je najbitnije, dok će favoritkinje redom chokeati i baciti desetak metara manje, pa eto medalje. To se naprosto ne događa.

Promjena trenera

Sara je u svojoj prvoj olimpijskoj sezoni redovito bacala na oko 60 metara, ali te je rezultate postizala na manje renomiranim mitinzima (jer se tek probijala na veliku scenu) i stoga nisu prejako odjeknuli u javnosti. No, onda je stigla bronca na Europskom prvenstvu s bačenih 63 i pol metra kao najava konačnog iskoraka na elitnu razinu, da bi potom do Rija dodatno izbrusila formu i sa 66,18 zasluženo zgrabila zlato. Dakle, ona se tada nije stvorila niotkuda, već su Igre bile kulminacija uspona koji je bio medijski slabije popraćen.

U sljedećoj godini Sara je dodatno podigla razinu sjajnim nastupima u Dijamantnoj ligi. U Lausannei je koplje letjelo do strašnih 68,43, što ju je vinulo na sedmo mjesto vječne ljestvice (u međuvremenu je pala na 10., dok je Perković u disku na 15.). Međutim, na koncu je ostala bez najveće nagrade: na Svjetskom prvenstvu u Londonu je 64,95 metara bilo dovoljno za četvrto mjesto, a dobro se zna da u Hrvatskoj drvene medalje nisu na cijeni. Njezin bivši trener Andrej Hajnšek za izostanak medalje okrivio je angažman mentalnih trenera, zbog kojih je izgubio neposrednI uvid u Sarino psihološko stanje.

Sljedeću je sezonu propustila zbog operacije lakta, dok se u 2019. uspješno vratila te najbolji rezultat ostvarila na Hanžeku, oborivši rekord mitinga hicem od 66,42 m, dužim od svog zlatnog olimpijskog. No, potom je ponovo uslijedilo razočaranje na Svjetskom prvenstvu u Dohi. Mnogo atletičara imalo je probleme s tempiranjem forme za početak listopada, a Sara je bila među njima te se morala zadovoljiti osvojenim sedmim mjestom. Zatim je stigla pandemijska godina u kojoj se podosta improviziralo s treninzima, ali se i tada držala na solidnoj razini (62,68 rezultat sezone).

A onda — potpuni krah, i to u sezoni kada konačno ne vodi borbu s ozljedama.

Ovaj put je problem posve drugačije naravi. Naime, prije dvije godine Kolak je raskinula višegodišnju suradnju sa slovenskim trenerom Hajnšekom te angažirala slavnog norveškog kopljaša Andreasa Thorkildsena. Dvostruki olimpijski pobjednik zaključio je karijeru samo tri godine ranije i Sara mu je bila prvi trenerski posao, što je podrazumijevalo stanoviti rizik, ali teško da se moglo sumnjati u znanje koje je prikupio tijekom bogate karijere.

Djevojka iz susjedstva

Novi trener značio je početak posve drugačijeg života za Saru. Preselila se u Oslo i krenula raditi na brojnim tehničkim promjenama koje je Thorkildsen naumio uvesti. Norvežaninova vizija možda bi je i dovela do probijanja granice od 70 metara, ali to se moglo dogoditi samo u slučaju da je posao temeljito odrađen do kraja. Umjesto toga, dogodilo se ono najkobnije — naprasni prekid zajedničkog rada usred tranzicijskog perioda.

Naime, Thorkildsen je poručio Sari da zbog straha od zaraze koronom nema namjeru putovati s njom u Tokio. Tako je Kolak morala improvizirati na završnim pripremama — za povratak na staru tehniku bilo je odveć kasno, dok Thorovu viziju nije do kraja usvojila niti ju je mogla sama ostvariti. Trener ju je besramno ostavio na cjedilu, da se snalazi kako god zna i umije. Možemo samo nagađati je li se Norvežanin doista preplašio korone ili mu se naprosto nije dalo boraviti u strogom režimu unutar olimpijskog sela, a možda je i s vremenom shvatio da trenerski poziv nije za njega. U svakom slučaju, ponio se posve neprofesionalno i glavni je krivac za Sarinu pogubljenost ove sezone. Suradnja s njim je, naravno, raskinuta te Ludbrežanku čeka novo resetiranje.

Sara Kolak sad se nalazi na prekretnici. Ako ponovo pogriješi s izborom trenera, prijeti joj daljnji gubitak dragocjenog vremena u godinama u kojima se nalazi na svom fizičkom vrhuncu. U ovakvoj situaciji stvara se ogromni pritisak, stoga joj je potrebna sva moguća podrška.

Istina je da Sara nema predispozicije za postati sportska zvijezda u smislu da može podići ljudima interes za sebe nečime osim nastupima na bacalištima: nema kontroverzne stavove ili potrebu da ih ističe; ne gura se u druge društvene sfere niti ih javno komentira; nije samodopadna niti objavljuje provokativne fotografije na Instagramu…Daleko od toga da je povučena ili da zazire od pozornosti; ne, stvar je u tome da je Sara ona draga djevojka iz susjedstva. Jednostavna, pristojna, normalna. Idealan materijal za mnoge stvari, ali ne i za medije. Karakterno i ponašanjem je isuviše ‘obična’ da bi se radila pompa oko svakog njenog poteza, stoga je i njezina uzbudljiva karijera uglavnom tekla u tišini — kako njen uspon, tako i njezin pad.

Situacija je ozbiljna, karijera olimpijske pobjednice krenula je u krivom smjeru i kao da se malo tko oko toga previše uzbuđuje. Sara Kolak možda nije prava zvijezda, ali je istinska prvakinja, a nije da ih Hrvatska ima na bacanje. Hoće li se vratiti na pravi put, naravno, najviše ovisi o njoj samoj, ali bilo bi lijepo pokazati joj da nam nije sasvim svejedno hoće li u tome uspjeti.