Igrala se već treća minuta sudačke nadoknade utakmice između Hajduka i PAOK-a kad je inače vrlo dobri Niko Sigur prosuo jednu loptu u nezgodnoj zoni. Ona je jako brzo stigla na desnu stranu gostujućeg napada, na kojoj je vrebao Andrija Živković. Nekadašnje Partizanovo i Benficino krilo poznato je po opasnom udarcu iz daljine; Živković se izvukao na šut i naciljao, a luk udarca bio je takav da je cijeloj poljudskoj istočnoj tribini vjerojatno odmah aktivirana trauma od prošloljetne golčine mladog Vitórijina Miguela Mage, sa slične pozicije.
Ivan Lučić bio je spreman, ali još spremniji od njega bio je stoper Zvonimir Šarlija.
Svojedobno se na Poljudu Borisu Pandži od milja tepalo da je ‘Kung-fu Pandža’, ali uglavnom zbog njegovih osebujnih metoda zaustavljanja suparničkih napada. Šarlija se ovdje, baš kao kakav lik u onim overkill trenucima iz niskobudžetnih kung-fu filmova 1980-ih, protegnuo horizontalno u letu kako bi blokirao putanju Živkovićeva udarca. Izvedba je toliko bizarna u samom pokušaju, toliko i zahtjevna, ali i toliko efektno i efikasno izvedena da poslovično euforičnoj splitskoj publici nije preostalo ništa osim da upiše još jedan veliki, ogromni plus za požrtvovnost svog novog pojačanja.
A jasno je, barem na prvu, i odakle ta požrtvovnost dolazi. Kad je na razmjerno mala vrata predstavljen kao prva ovoljetna Hajdukova prinova, tema razgovora sa Šarlijom bila je i njegova tetovaža. U pitanju je citat legendarnog Ivice Hlevnjaka Bukle, i njegove izjave kako su “emocije zajebana stvar”, pogotovo kad su vezane uz Hajduk. “Mislim da je dovoljno da znaju što piše, a tko ne zna, shvatit će”, odgovorio je na pitanje o tetovaži. “To je samo jedan mali detalj, ono što sam ja htio da bude uvijek na meni jer je Hajduk dio mene odmalena. Tetovaža je ništa naspram svemu”.
Emocije su zajebane i tko shvaća — shvaća, rekao bi Šarlija. Za njih se treba i bacati na glavu kad to okolnosti zahtijevaju
Šarlija je hajdukovac “od kolina”, iako je rođeni Koprivničanec. Bio je još klinac iz Slavenove akademije kad sam s njegovim starijim bratom Lukom kao kolegom s fakulteta brzo našao zajednički jezik oko nogometa, pogotovo oko Hajduka. Za tu njihovu poveznicu odgovoran je otac Milan, koji korijene vuče iz okolice Zadra, ali koji je isto tako i odgovoran za neraskidivu poveznicu obitelji Šarlija sa samim Slavenom kao lokalnim klubom. Stari je Milan, naime svojedobno bio prvo Slavenov kapetan, a onda i direktor kluba. Luka je danas Slavenov glasnogovornik, a nogometom se bavi i najmlađi brat Lovro. I dok su svi oni dali i daju obol svom matičnom klubu, činjenica jest da je u pitanju autentična hajdučka familija, koja je dočekala san vidjeti svog člana u Hajdukovom dresu.
Naravno, daleko od toga da bilo koji klub na ovom svijetu dovodi igrače na temelju onoga što si daju tetovirati po tijelu. No, Hajdukov sportski direktor Mindaugas Nikoličius uvijek naglašava kako je, logično, bitno gađati igrače koji osim svojim igračkim profilom imaju i tu dodatnu, emotivnu komponentu; one koji su, recimo, spremni baciti se na glavu kako bi blokirali opasni protivnički udarac. Zvone je u međuvremenu ispunio i ovu prvu, podjednako bitnu stavku stasavši u stopera koji se profilirao u teškim sredinama i koji zna što znači igrati pod pritiskom.
Podizanje razine
“Ne želim smiriti euforiju, volimo ovo ludilo”, kazao je u najavi prve utakmice Ivan Leko. “Ali bitno je ostati fokusiran na nogomet. PAOK igra 10-15 takvih utakmica u Grčkoj svake sezone”, komentirao je Hajdukov trener utjecaj poljudske publike na potencijalni ishod.
Nastup u današnjem uzvratu protiv PAOK-a biti će Šarliji ujedno i deveti put da se u karijeri suočava sa solunskim crno-bijelima. Značit će to i da je u karijeri najviše međusobnih utakmica, osim protiv Rudeša, odigrao baš protiv te ekipe. Ne samo to, već je s Panathinaikosom protiv nje preklani pobjedom u finalu osvojio i grčki kup; on stoga najbolje u praksi zna da je Leko u pravu kad kaže da grčke momčadi teško mogu biti impresionirane atmosferom na gostovanjima, ma koliko one bile užarene.
Štoviše, uz tih devet nastupa protiv PAOK-a Šarlija je samo u Grčkoj, u kojoj je proveo dvije pune sezone, zaigrao još 12 puta u derbijima protiv AEK-a, Arisa i Olympiakosa. Pridodamo li tome i sedam turskih dovoboja koje je kao igrač Ankaragücüa i Kasımpaşe odigrao samo protiv triju istanbulska velikana (Beşiktaşa, Galatasaraya i Fenerbahçea), već tu dolazimo do legitimne titule iskusnog derbi-igrača.
Ta karijerna putanja, koja osim spomenutih utakmica uključuje i polusezonu u CSKA-u iz Moskve, poprilično je solidno definirala i njegov stil igre.
Šarlija sa sobom donosi ponajprije čvrstinu i fizičku snagu u duelima, u koje sa svojih 190 centimetara ulazi beskompromisno. Lani je, primjerice, u grčkoj ligi bio predriblan svega jednom. U Hajduku ga je dočekao izrazito zahtjevan početak sezone, s čak četiri ‘derbija’ u prva četiri susreta (dvaput Dinamo, Rijeka i PAOK), u koje je uslijed rošada na stoperskim pozicijama krenuo kao starter uz Ferra, s kojim se dobro nadopunjuje kroz taj fizički aspekt.
Tim više što mu je na pripremama vidljivo trebalo vremena da se adaptira na ekipu i na suigrače, ali nagli skok u prezentaciji stigao je kada je to bilo najbitnije. Jasno je da je iluzorno veličati nečiji učinak nakon svega pet utakmica, ali njihova težina ipak daje na važnosti Šarlijinim više nego dobrim nastupima u njima, pogotovo zato jer po dolasku navijačima nije bilo jasno radi li se o igraču koji za početak širi konkurenciju, ili o ‘pravom’ pojačanju.
S druge strane, Hajduk je posljednje dvije sezone podigao razinu svoje igre baš dovođenjem igrača koji su mentalno spremni ući u teške susrete. Uz Šarliju, iskustvo niza takvih teških utakmica u užarenim atmosferama turskih i grčkih stadiona imaju i Dario Melnjak, Vadis Odjidja-Ofoe, a i, naravno, Marko Livaja. U utakmicama kao što je ova današnja to može biti izuzetno bitno. U kontekstu domaće lige taj je problem itekako nadiđen u posljednje tri sezone, a sad je vrijeme da se barijera prebaci i u europskim okvirima.
Emocije su zajebane i tko shvaća — shvaća, rekao bi Šarlija. Za njih se treba i bacati na glavu kad to okolnosti zahtijevaju.
