U prvoj sezoni nakon što je preuzeo Liverpool, Jürgen Klopp je prvenstvo završio kao osmi, a u finalu Europske lige glatko je izgubio od Seville. To osmo mjesto zvuči ružno, ali činjenica je da je Klopp momčad preuzeo 8. listopada; i dalje je momčad vodio veći dio sezone i ostalo je dovoljno bodova u igri da uhvati Europu, ali isto tako je činjenica da nije prošao pripreme za sezonu niti je on bio onaj koji je selektirao kadar, a to je vrlo važan detalj jer Klopp forsira vrlo specifičan stil igre i ima metodiku rada s vrlo specifičnim zahtjevima prema igračima. Kad imate Kloppa na klupi, onda jednostavno znate što time dobivate i morate istrpjeti i to osmo mjesto, i četvrto iduće sezone, i još jedno četvrto, jer je to sve dio procesa koji morate proći da biste kao konačni rezultat dobili osvojenu Ligu prvaka i suludih 97 bodova u Premier ligi.
Za usporedbu, Maurizio Sarri je u prvoj sezoni u Chelseaju završio treći u prvenstvu i osvojio je Europsku ligu.
Situacija u kojoj Kepa Arrizabalaga nije želio napustiti teren nakon što je Sarri prijavio izmjenu bila je kap koja je vjerojatno prelila čašu, ali je i bez toga bilo sasvim jasno da Sarrijeva epizoda u Chelseaju neće dugo trajati. Niti su bili zadovoljni u upravi, niti su bili zadovoljni igrači, niti su bili zadovoljni navijači. Vjerojatno nije bio zadovoljan ni sam Sarri koji je morao osjećati da nema ama baš ničiju podršku, a za to je djelomično i sam kriv.
Juve ima dovoljno individualnog talenta da stvori razliku prema ostatku lige i da Sarri može imati relativni mir. A to bi trebalo biti sasvim dovoljno
Je li Sarri dobio otkaz, ili je sam otišao, ili ga je Juventus otkupio zapravo je samo nevažno tehničko pitanje. Suština je da ni u jednom trenutku njegov ostanak u Chelseaju nije bila realna opcija.
Jednako kao i Klopp s gegenpressingom, Sarri vjeruje u filozofiju nogometa koja je prilično specifična i na koju treba duga prilagodba ili vrlo specifičan set igračkih vještina. Sarriball, sustav igre koji spaja kompaktni posjed i vertikalnost u iznimno intenzivni napadački nogomet, proces je čije učenje mora trajati jer osim Jorginha nitko nije igrao išta slično tome. Dio razloga zašto nije dobio dovoljno vremena je čitavi kontekst priče oko Chelseaja u kojem su menadžeri potrošna roba jer svi znaju da nakon prve krize ide otkaz, a dio razloga je bio u njegovoj tvrdoglavosti.
S onom cigaretom u ustima
Brendan Rodgers je nakon 65 utakmica u Premier ligi na Liverpoolovoj klupi imao 117 bodova. Klopp je nakon 65 utakmica u prvenstvu i imao jednakih 117, s identičnim omjerom od 33 pobjede, 18 neriješenih ishoda i 14 poraza. Međutim, Klopp svoj karakter povezuje sa sasvim običnim ljudima. On nam je svima blizak, njegova karizma ne uključuje neku napuhanu i nedostižnu veličinu. Za razliku od svih najboljih trenera — a ovdje zaista mislim svih, jer posao na toj razini zahtjeva dozu ega i izvanserijske vizije koja nije objašnjiva prosječnom čovjeku — Klopp vidi svijet očima smrtnika, priča i ponaša se kao običan čovjek, a zato ga je lako voljeti i zato mu je lako vjerovati da ima plan i da zna kuda ide sa svojom pričom.
Zapravo, vrijeme da završi svoj proces u Liverpoolu u četvrtoj sezoni je dobio jer je imao dobar imidž u javnosti, karizmu zbog koje mu se opraštalo sve, a Sarri to nema — i zato je epizoda u Chelseaju završila prije nego što je uspio promijeniti kulturu.
Sarri je fanatik, čovjek koji je bankarsku fotelju zamijenio trenerskom klupom — i uspio. Nuspojava toga je činjenica da je tvrdoglav, da loše komunicira i da s onom cigaretom u ustima izgleda kao netko tko nije sretan, a to ljudi teško prihvaćaju jer ljudi nogomet prate radi sreće. Naprosto, trener više nije samo trener nego ima i ulogu zaštitnog lica cijelog kluba s kojim ga javnost poistovjećuje i to je razlog zašto Sarri, usprkos činjenici da je završio kao treći i da je osvojio Europsku ligu u prvoj sezoni na Chelseajevoj klupi, nije uspio. U suštini, nije bio dovoljno simpatičan i javnost je njegovu tvrdoglavost percipirala kao glavni razlog svih problema koje je Chelsea imao.
I to je možda čak i bila istina, ali kad imate Sarrija na klupi, onda znate što time dobivate u dugoročnom smislu i morate istrpjeti probleme unutar procesa. Ako nemate strpljenja za to, onda ga nema smisla niti dovoditi.
Strpljenje za proces
Juventus nema potrebe za tim strpljenjem jer je naprosto prejak u Italiji.
Nakon osam naslova u nizu pobjeđivati više nije dovoljno i sad se traži više. Klub je u Sarriju prepoznao shvaćanje nogometa u kojem se bitno zabavljati i stvarati igru, a u ovoj fazi rebrandinga kojim je Juventus ciljano ušao na tržište na kojem je bitno “što misli djevojčica u Šangaju i millenial u Mexico Cityju” i u kojem se odrekao svojih tradicionalnih dresova s prugama jer Amerikance previše podsjećaju na suce u ‘njihovim’ sportovima, zabava i atraktivna igra su iznimno važan faktor.
Sarriball je atraktivan za gledatelje, daje slobodu igračima za improvizaciju i nudi mogućnost igračima da se izraze i nabildaju statistiku. Uostalom, Eden Hazard je usprkos svemu pod Sarrijem imao možda i svoju najbolju sezonu u karijeri. U kontekstu Cristiana Ronalda, to je iznimno bitan faktor.
Ono što Sarriju ide u prilog jest činjenica da Juventus unutar kluba ima uređenu strukturu i da Italija ima svoju nogometnu kulturu. Postoji kult trenera koji se njeguje; slično kao u banci i korporativnom svijetu s kojim je Sarri dobro upoznat, postoji uhodana hijerarhija u kojoj svatko ima svoje mjesto i u kojoj nema previše iskakanja. Tu će se Sarri morati ukalupiti i zauzeti svoje mjesto bez previše želje da se petlja u ono što je iznad njega, ali sasvim sigurno mu se neće dogoditi slučaj poput onog s Kepom. Juve nije takav klub.
A ide mu u prilog i činjenica da je Juventus ove sezone Napoli ostavio 11 bodova iza sebe usprkos nevjerojatnoj činjenici da u zadnjih pet kola nije upisao niti jednu pobjedu. Možda neće dobiti ono klasično i bezuvjetno strpljenje koje je dobio Klopp kad je završio osmi i četvrti, ali to znači da Juve ima dovoljno individualnog talenta da stvori razliku prema ostatku lige i da Sarri može imati relativni mir, može dobiti vrijeme u kojem će instalirati filozofiju nogometa koja je prilično specifična i na koju treba duga prilagodba ili vrlo specifični set igračkih vještina.
A to bi trebalo biti sasvim dovoljno, jer Sarri je i u Chelseaju pokazao da zna što radi. Samo što — za razliku od Kloppa koji je u Liverpoolu dobio strpljenje da završi svoj proces, ili Pepa Guardiole koji je nastavio raditi po svom planu nakon što je u prvoj sezoni završio treći, pa nakon toga osvojio 198 bodova u dvije sezone — Sarri nije dobio dovoljno vremena, jer za prave stvari u nogometu treba malo strpljenja.
