Što se događa s atletikom u (post)pandemijskom ljetu nakon otkazivanja Olimpijskih igara i Europskog prvenstva?
Premda je kraljica sportova epidemiološki među najsigurnijim sportovima, ona ima isti problem kao i tenis — mitinzi se organiziraju diljem svijeta i natjecatelji iz raznih zemalja trebaju iz tjedna u tjedan putovati okolo-naokolo. Zbog toga su iz kalendara Dijamantne lige otkazani Rabat i London, dok su Oslo i Zürich svoja natjecanja pretvorili u ekshibicije. Ostatak turneje trebao bi krenuti tek sredinom kolovoza u Monacu i tek treba vidjeti što će se uspjeti održati.
Za hrvatske atletičare i atletičarke trenutno su najsigurnija opcija domaći mitinzi i prvenstva, koji će biti kvalitetniji nego ikad (primjerice, u Splitu je u prvom kolu Dalmatinske lige nastupio naš vrhunski bacač kugle Filip Mihaljević). Već je održano par lokalnih mitinga (Split, Osijek i Varaždin), a državna prvenstva počinju danas (subota) u Zagrebu, gdje se održava Prvenstvo Hrvatske u štafetama.
Budući da je atletika prvenstveno individualni sport, štafete su dugo vremena bile u zapećku interesa, ali proteklih godina World Athletics intenzivno radi na njihovoj popularizaciji. Tako je 2014. u Nassauu organizirano prvo Svjetsko prvenstvo u štafetama, a godinu kasnije odlučeno je da će se taj događaj održavati svake druge godine. Za tim primjerom poveli su se i nacionalni atletski savezi, pa tako i HAS, pod čijom se nadležnošću u Hrvatskoj održava peto izdanje štafetnog prvenstva.
Otegotna okolnost je ta što u pravilu prvi i treći trkač moraju držati palicu u desnoj ruci, a drugi i četvrti u lijevoj
Nekima možda nije jasno kojeg se vraga ima održavati čitavo prvenstvo kada postoje samo dvije olimpijske štafetne discipline, 4×100 metara i 4×400 m. Međutim, WA ima plan da u budućnosti to proširi, stoga je lani na Svjetskom prvenstvu u Dohi prvi put u povijesti održana mješovita štafeta 4×400, koja je, za razliku od nekih drugih WA-ovih inovacija, primljena s velikim odobravanjem publike i natjecatelja.
Na štafetnim prvenstvima ponuda je još mnogo šira: na Mladosti se u seniorskoj konkurenciji održava pet disciplina: 4×100 mješovito, 4×200, 4×400 mješovito 2x2x400 mješovito te 1200-400-800-1600, dok će se mlađe kategorije okušati i u još neuobičajenijim disciplinama 4×60, 600-200-400-800, 100-200-300-400 i 4×300 metara.
Neugodni kontakti
Fokusirajmo se na ono što imamo na seniorskom meniju, u kojem svaka od disciplina ima svoje posebnosti.
Štafeta 4×100 je Formula 1 atletike, a s elitnim automobilističkim natjecanjem ne dijeli samo najveću brzinu, nego i stanovite poteškoće: kao što se vozačima u boksu znaju dogoditi razne nezgode prilikom munjevite promjene guma, isto se može reći za stometraše u izmjeni štafeta. Da se ne gubi na brzini, štafeta se predaje naslijepo, dok prvi trkač sustiže drugog koji već ubrzava i na uzvik kolege pruža otvoreni dlan. Dugo vremena predaja se trebala odviti u prostoru od 20 metara, ali je zbog velikog postotka neuspjeha nedavno produžena na 30. To je dosta olakšalo život sprinterima, ali daleko od toga da se može reći da je predaja postala lagana.
Otegotna okolnost je ta što u pravilu prvi i treći trkač moraju držati palicu u desnoj ruci, a drugi i četvrti u lijevoj. Kada u punoj brzini morate u točnom trenutku pogoditi dlan kolege koji ubrzava, onda definitivno ima značaja ako to radite slabijom rukom, što je čest slučaj. I za kraj, ne može se koristiti ziheraška taktika da trkač koji prima štafetu nešto sporije ubrzava, jer će se u tom slučaju gotovo sigurno dogoditi sudar zbog pravila da davatelj nakon predaje mora ostati u istoj stazi. Američka štafeta 4×100 kroz povijest je pokupila najveći broj medalja, ali je isto tako mnogo puta uprskala izmjene i to na spektakularne načine, zbog čega je često bila predmet sprdnje.
Štafeta 4×400 izuzetno je cijenjena, što se vidi po činjenici da tradicionalno zatvara velike atletske događaje. Za razliku od ‘stotke’, predaja palice je jednostavnija jer postoji vizualni kontakt, a i brzine su znatno manje, premda treba napomenuti da su, za razliku od stometraša, trkači na izmaku snaga. Isto tako, stometraši imaju luksuz da svi trče sami u svojoj stazi, dok 400-metraši nakon 500 metara svi prelaze u prvu stazu gdje po srednjoprugaškom receptu kreće proguravanje naprijed, s tim da su brzine veće nego na 800, pa češće dolazi do neugodnih kontakata pri pretjecanju.
Kruške i jabuke
Sada dolazimo do neolimpijskih štafeta — pa krenimo s 4×200, koja se može održati na dva načina. Prvi, koji se koristiti na PH, po istom je principu kao na 4×400, s tim da prva dva trkača trče u svojoj stazi, a treći na pola svoje dionice prelazi u prvu i onda slijedi proguravanje u pretjecanjima. Međutim, 200-metraši čitavu svoju dionicu trče u maksimalnoj brzini i prirodnije je da im se ništa ne nalazi na putu te da ne moraju mijenjati idealnu putanju, stoga postoji i model po kojem sva četiri člana trče u svojoj stazi. No, tu je problem što trkači startaju na ogromnim udaljenostima jedan od drugog, stoga je gledateljima jako teško procijeniti trenutni poredak sve do same završnice.
https://www.youtube.com/watch?v=g4KkT2iKdnQ
E sad — 2x2x400, i to mješovito za ovu priliku, što znači da po jedan trkač i trkačica trče dvaput 400-tku.
Iz perspektive sprintera ovo zvuči kao najteža stvar na svijetu: jedna žestoka 400-tka je pakao za sebe te je za kakav-takav oporavak potrebno najmanje 10 minuta, a ovdje bi se trebale trčati dvije uzastopne?! S druge strane, trkačima na 800 metara ovo može zvučati kao dječja igra — otrče prvu polovicu tempom kao i inače, potom dobiju luksuznu minutu odmora i onda potom zapnu za drugu dionicu. Ovo je definitivno srednjoprugaška štafeta koja zahtijeva sjajan osjećaj za tempo i raspodjelu snage, ali vjerojatno će se na njoj okušati i ponešto čistih 400-metraša koji će imati mnogo, mnogo problema ako se zalete na prvoj dionici, što im je u naravi.
I na koncu, 1200-400-800-1600, tzv. distance medley relay.
U želji da malo začini stvari, WA ju je uveo na drugo Svjetsko prvenstvo u štafetama, izbacivši 4×1500 iz prvog izdanja. S jedne strane ova se kombinacija pokazala kao pun pogodak jer je gledateljima vrlo zanimljiva; mnogo je više preokreta tijekom utrke, a te je preokrete lakše pratiti budući da se sve odvija puno sporije nego na sprinterskim štafetama. A, opet, sve bude gotovo za desetak minuta, tako da ne postane zamorno za gledanje.
Međutim, ova štafeta ima jedan veliki problem, a to je da se kosi s iskonskim načelom štafetnih utrka koje potječe još iz vremena kada su na taj način glasnici prenosili poruke. Poanta je bila da svi članovi prelaze (pod)jednak dio puta, što znači da je za ukupni ishod svačiji performans jednako važan, a to ovdje nije slučaj — dapače, imamo hijerarhijsko načelo u važnosti. Dok se u štafeti 100-200-300-400 to može djelomice opravdati činjenicom da objedinjuje sve sprinterske dionice, ovdje se miješaju kruške i jabuke, odnosno najduži sprint s tri srednjoprugaške dužine, što znači da je 400-tka praktički prikrpana i ima najmanji značaj (kao i najmanji pritisak) jer svi ostali članovi štafete trče višestruko duže dionice.
Vukovi samotnjaci u čoporu
Štafetna prvenstva su u ekspanziji, ali ne treba se zavaravati i misliti da će uskoro dostići jednaki status kao i individualne trkačke discipline. To se neće dogoditi. Atletika je u svojoj srži individualni sport — tu si samo ti, staza i suparnici koje treba pobijediti. Zvuči pomalo hladno, ali zapravo je prekrasno.
Za usporedbu, znate li onu tipičnu romantičnu sliku iz košarke? Onaj apsolutni unutarnji mir kojeg igrač pronalazi kada se povuče sam s loptom i obručem pa šutira, šutira, šutira… Ta slika je samo iluzija. Košarkaš zapravo nikada nije sam, ne kada je doista važno. Uvijek je tu neki suigrač koji mu ne dodaje loptu, trener u čijoj se taktici ne snalazi, menadžer koji mu ne zna pronaći dobru sredinu… Košarkaši mnogo ovise o sebi, ali isto tako mnogo ovise i o drugima.
U atletici to nije slučaj, svatko u klubu ima podjednake uvjete za rad i ne postoji nitko tko ti može (za)uzeti mjesto i spriječiti daljnji napredak ako pokažeš da vrijediš. Dakle, atletika je mnogo zahvalnija kao sport što se tiče ovisnosti o okolnostima i zato je u pravilu atmosfera u klupskoj svlačionici mnogo zdravija nego u timskim sportovima.
Ipak, atletičari nemaju taj osjećaj zajedništva kao igrači u ekipnim sportovima i štafete su praktički jedina prilika u kojoj mogu okusiti jedinstvenu slast timskog uspjeha, istinski podijeliti s nekime radost. Istovremeno, štafete su rezultatski od najmanjeg značaja, tako da nema onog klasičnog pritiska kao uoči individualne utrke — ako štafeta i ispadne, malo tko će to doživjeti kao tragediju i psovati sve po spisku odgovornom. Zato trkači u pravilu jako vole štafetna prvenstva – to su natjecanja u kojima se vukovi samotnjaci okupljaju u čopor kako bi se, povrh svega, dobro zabavili.
