Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na putu prema gore

Sasvim atipična priča o gorostasu iz Zadra koji cilja na medalje s najvećih natjecanja

Zadnja izmjena: 6. kolovoza 2017. Sanjin Strukic/PIXSELL

Stipe Žunić kao da se predomišljao kojem bi se od svojih mnogobrojnih talenata u potpunosti posvetio.

Mogao je, primjerice, postati fenomenalan borac. Prvo je bio kadetski državni prvak u boksu, koji je počeo trenirati s 11 godina. Prebacio se potom na kick-boks, pa je u 70 odrađenih borbi proslavio 65 pobjeda, ponijevši i titulu svjetskoga juniorskog prvaka 2006. Volio je taj naoko okrutan sport. Pritom ga nije pogonila puka grubijanština, već umijeće ratovanja – vještina, taktika i borilačka inteligencija. U dobro izvedenoj kombinaciji udaraca prepoznavao je svojevrsni umjetnički izražaj; isti onaj osjećaj uzvišenosti koji kod nekog drugog proizvede tijelo nogometaša pri izvedbi savršenog voleja ili pokreti bacača dok se priprema za izbačaj diska.

Slučaj je htio da Žunić osjeti i taj konkretan trenutak na jednome školskom atletskom natjecanju, kada nije imao tko baciti kuglu. Nije uopće ispalo loše i malo-pomalo je obaranje lokalnih bacačkih rekorda mladom Zadraninu postalo zabavnije od nabijanja modrica i razbijanja arkada. Oprobao se u svim četirima disciplinama i na kraju se opredijelio za koplje. Zato jer koplje, razumije se, leti dalje od bilo kojega atletskog rekvizita. Borilački sport definitivno je izgubio potencijalnog šampiona. A što je i koga dobila Kraljica sportova?

Atletika ima svojih čari. Ne može ti ćaća kupit’ taj jedan metar. Moraš ga bacit’ sam

“Atletski su treninzi užasno dosadni”, ispričao je u jednome od ranijih intervjua. “Radi se o jednom pokretu rotacije koji uvježbavaš iz dana u dan dok ga ne dovedeš do savršenstva. I onda kad se dogodi taj savršeni hitac, u kojem sve pogodiš i sve posložiš kako treba, onda je osjećaj neprocjenjiv.”

Danas 26-godišnji atletičar nije trošio život samo na sport. Riječ je o vrsnom glazbeniku multiinstrumentalistu, koji odlično barata usnom harmonikom, gitarom i klavirom, a također je i školovani pjevač. Žunić je također akademski građanin, s diplomom iz sociologije Sveučilišta Florida, koje je pohađao od 2010. do 2015. paralelno trenirajući najprije koplje, a potom kuglu. Odnedavni hrvatski rekorder u bacanju kugle specijaliziran je u području sociologije mladih. Kažu da je društveno vrlo osviješten čovjek. Čini se, i duhoviti cinik.

“Atletika ima svojih čari”, reći će na sebi svojstven način. “Ne može ti ćaća kupit’ taj jedan metar. Moraš ga bacit’ sam.”

Nije sve u rokanju

Kakav je još tip taj multitalentirani, renesansni čovjek iz Zadra, raspitujem se kod predsjednika njegova kluba (ASK Split) i predsjednika Hrvatskoga atletskog saveza Ivana Veštića, te Žunićeva dugogodišnjeg prijatelja i aktualnog trenera Marka Mastelića.

“Klasični Dalmatinac, uporan i tvrdoglav”, govori Veštić a Mastelić nadopunjuje: “U prvom je redu veliki emotivac. Također je iznimno duhovna osoba i praktični vjernik. Iz vjere crpi enormnu snagu i motivaciju, ona mu daje mir. Na kraju, naravno, on je izuzetan sportaš.”

Idući samo ravno pred sobom, rekao bi Mali princ, nitko nije došao daleko. Uza sva njegova vrludanja i traženja, dvije teške ozljede i posljedične operacije ramena odnosno lakta, na koje se nadovezala vrlo ozbiljna upala pluća, nagnale su Žunića 2012., četiri godine nakon što se posvetio isključivo bacanju koplja, na razmatranje prekida sportske karijere. Bespoštedno loveći olimpijsku normu za London završio je u bolničkom krevetu. S ta nešto manje od dva metra, koja se tako trudio i na kraju nije uspio dohvatiti, kao da je okopnjela sva njegova životna snaga. Razmišljajući o životu spoznao je da nešto mora promijeniti.

“Naučio sam da nije sve u ‘rokanju’, u traženju rezultata pod svaku cijenu”, zaključio je tada odlučivši da, ako će nastaviti trenirati, onda to mora činiti drukčije, pametnije.

I onda je sve sjelo na svoje mjesto.

Kako mu sužena rotacija u ramenu više nije dozvoljavala bacati koplje na natjecateljskoj razini, 2013. se posvetio kugli, primijetivši u pokretu izbačaja čak i određeni terapijski učinak. Unutar samo 12 mjeseci dobacivao je do kompetitivno relevantnih 20 metara. U istom je razdoblju ‘dobacio’ i s 90 do 120 kilograma, više mišića nego masti. Lani je uhvatio ono što mu je s kopljem izmicalo, Olimpijske igre. U Riju je dospio u finale i zauzeo 11. mjesto hicem od 20,04.

Danas je gorostas od 193 centimetra i gotovo 140 kilograma na putu prema hicima od 22 metra, prema sportskoj slavi i prema medaljama s najvećih natjecanja.

Na šest je ovosezonskih natjecanja na otvorenom Žunić bacao preko granice 21 metra, najdalje potkraj prošlog mjeseca u Slovenskoj Bistrici, gdje je hicem od 21,48 popravio vlastiti nacionalni rekord (21,45), ostvaren mjesec i pol dana ranije na Uskršnjem mitingu u Splitu. Do ove godine na otvorenom nije imao hitac preko 20,70, što upućuje na fantastičnu rezultatsku progresiju.

Izvlačenje maksimuma iz minimuma

“Ovo što se događa ove sezone”, objasnio je je u razgovoru za Telesport Žunićev trener Marko Mastelić, “bilo je planirano lani. Nismo uspjeli realizirati plan zbog niza malih ozljeda koje su nam poremetile ritam treninga. U ovu je sezonu na otvorenom Stipe prvi put ušao u potpunosti zdrav.”

Sve je u Žunićevim pripremama podređeno vrhuncu sezone, natjecanju na Svjetskom prvenstvu u Londonu koje se održava početkom kolovoza.

“Jasno je da će morati baciti daljinu svog novog rekorda da bi pokušao napraviti nešto veliko”, najavljuje Mastelić. “Ostane li dotad sve u redu, mislim da će se mnogi iznenaditi. Pucamo na visoko”.

Posljednjih godina daljine u Žunićevoj disciplini osjetno rastu. Hrvatski bacač taj trend prati. Na ljestvicama za ovu godinu ima sedmi najbolji rezultat na svijetu, a treći najbolji u Europi. Za ovu se sezonu Žunić od listopada do veljače pripremao u svojoj drugoj domovini, na Floridi, gdje je radio pod nadzorom bivšega hrvatskog bacača diska Martina Marića. Ondje za trening ima sve što mu srce želi. Ovdje ima ono osnovno. Nedostaje puno toga, a ponajviše medicinske skrbi. Ulogu fizioterapeuta, uz onu trenersku i podjednako stručno, obavlja Mastelić.

“U modu smo da iz minimuma pokušavamo izvlačiti maksimum”, govori Mastelić i otkriva da priželjkuju dvije generalne probe prije Svjetskog prvenstva. Druga bi trebao biti miting Dijamantne lige u Lausannei šestog srpnja, za koji i dalje očekuju pozivnicu. Prva će biti na Zlatnoj sprinterici u Ostravi 28. ovog mjeseca, gdje će Žunić prvi put ove sezone nastupiti u jačoj konkurenciji i, tko zna, možda preoteti dio šoua najboljem sprinteru svih vremena Usainu Boltu, koji u Češkoj nastupa redovito već godinama.

Ono najbolje neka sačuva za London.

Ne propusti top članke