Ovaj tekst pišem točno na 30. godišnjicu smrti Didiera Pironija, a vi ćete ga vjerojatno pročitati koji dan kasnije. Nisu ga se mnogi sjetili, a i ondje gdje jesu, uspomene nisu onakve kakve su u slučaju gotovo svih ostalih vozačkih legendi iz davnih vremena. Protok vremena uglavnom briše većinu negativnosti i ostavlja nam ružičaste uspomene na gotovo svaku, ma koliko kompleksnu osobnost, ali ima iznimaka, a u svijetu utrka Pironi je najveća. Vrijeme je nekako izbrisalo sve njegove dobre osobine i kao uspomenu ostavilo samo ono negativno, za što, paradoksalno, najvjerojatnije uopće nije bio kriv.
Prije no što se prisjetimo istinski tragičnih događaja, koji su se redali uglavnom 1982., ali protegnuli sve do iza smrti, objasnimo onima koji ga nisu imali prilike gledati tko je bio Didier Pironi.
Rođen u imućnoj pariškoj obitelji 1952., nije bio prirodni talent nego osoba enormne snage volje, predodređena za uspjeh u svemu čemu se posveti. Osvojio je niz titula u nižim kategorijama te pobijedio ne Le Mansu 1978. s Alpine-Renaultom. Tada je već nastupao i u Formuli 1, kod Kena Tyrrella, kao jedan od najistaknutijih talenata generacije koja je trebala napokon Francuskoj donijeti toliko žuđenu prvu titulu vozačkog prvaka svijeta. Prvu pobjedu ostvario je za Ligier 1980., no godinu potom, prihvativši poziv iz Maranella, temeljito je potučen od momčadskog kolege Gillesa Villeneuvea u te godine groznom Ferrariju. Kada je počela prokleta sezona 1982. većina ga je promatrača doživljavala kao drugog vozača, koji bi trebao Kanađaninu pomoći da napokon dođe do titule. No, to nije pisalo u ugovoru, a i pitanje je je li itko iz momčadi ikada rekao takvo što Didieru…
Novi bolid bio je jako brz, sve u svemu ponajbolji u nevjerojatno izjednačenoj konkurenciji te divlje sezone, koja će donijeti rekordnih 11 različitih pobjednika u 16 utrka. No nakon prve tri utrke sezone teško bi itko mogao shvatiti snagu Ferrarija pri pogledu na tablicu: Pironi je imao jedan, a Villeneuve niti jedan bod.
Pet dana prije utrke u Imoli pojavila se prva pukotina u dotad idiličnom odnosu momčadskih kolega: Francuz se oženio, ne pozvavši Gillesa na svadbu, premda mu je Marco Piccinini, Ferrarijev sportski direktor, bio kum. Je li nepozivanje kolege na svadbu bila psihološka, politička igrica? Vjerojatno, Didier je bio jak u tome, nije skrivao političke ambicije, uostalom već je bio i predsjednik udruženja vozača, i to iznimno aktivan.
Izdaja i smrt
Politika je i inače bila glavna tema Formule 1 u to vrijeme, bjesnio je rat FISA-FOCA (presudan, pokazat će se, za dolazak Bernieja Ecclestonea na čelo sporta), te su britanske momčadi odlučile bojkotirati utrku u Imoli. Od 14 bolida na startu samo su Renaulti brzinom mogli konkurirati Ferrariju, a nakon njihovog odustajanja sve se pretvorilo u borbu dva crvena bolida. Vrlo čudnu borbu. Pretjecali su se nekoliko puta, mijenjali ritam utrke, dok im iz boksa nije pokazano da uspore. O tome tko je bio u vodstvu u tom trenutku i je li Ferrari ikada odredio tko treba pobijediti, kao i o tome jesu li postojali neki prethodni dogovori dvojice vozača, spori se i danas, ali nema dileme da je u zadnjem krugu Pironi pretekao Gillesa, koji nije to očekivao, te prvi prošao ciljem.
Villeneuve je bio bijesan. Jedva su ga nagovorili da uopće primi pokal za drugo mjesto, a pred novinarima nije oklijevao detaljno objasniti da je prevaren. Didier je šutio, a Enzo Ferrari objavio šturo saopćenje kako je „Pironi pogrešno protumačio momčadske naredbe“. Što je, vjerojatno, i najlogičnije objašnjenje događaja, ali dvojac nakon Imole više nije razmijenio ni riječ.
Na sljedećoj utrci u belgijskom Zolderu Pironi je bio najbrži na treningu, a Villeneuve nije uspio dostići njegovo vrijeme. U krugu u kojem se trebao polako vratiti u boks, nastavio je nepotrebno juriti, naletio na bolid Jochena Massa i poginuo. Najpopularniji vozač na svijetu bio je mrtav, a svi su za to krivili Pironija, mada uopće nije sudjelovao u toj nesreći!
Počeo je pucati pod pritiskom.
Tek sklopljeni brak počeo se raspadati, a on petljati s drugim ženama – obiteljska crta, otac je osim njega imao i drugog sina, sa sestrom Didierove majke! No najgore je tek slijedilo. Na startu VN Kanade, na stazi koja je upravo dobila ime Gillesa Villeneuvea, pred najneprijateljskijom zamislivom publikom, na startu mu se ugasio motor, a u zaustavljeni se bolid punom brzinom zaletio mladi talijanski vozač Riccardo Paletti i poginuo od siline udarca. Smrt je ponovo došla u Formulu 1 – i Pironi je opet bio u središtu priče. Fizički neokrznut, ali ne zadugo.
Nesreća, oporavak i pogibija
Uvjerljivo vodeći u prvenstvu, dominaciju je potvrdio najbržim vremenom kvalifikacija u Hockenheimu, no ipak je izašao na stazu i sljedećeg dana, mada je bilo jasno da njegov pole zbog jake kiše nije ugrožen. Usprkos tome vozio je nepotrebno brzo i naletio na spori Renault Alaina Prosta, a silina udarca doslovce mu je smrvila noge u kašu. Višestruki prijelomi obje noge bili su tako gadni da se Nelson Piquet, jedan od prvih na mjestu nesreće i sve prije nego mekušac, nije mogao suzdržati, okrenuo je glavu i ispovraćao se.
Bit će potrebne čak 33 operacije prije no što će opet prohodati. Nažalost, odnos sa svijetom Formule 1 dodatno će zaoštriti nepotrebnim optužbama na račun njenog glavnog liječnika, Dr. Sida Watkinsa. Pironi je vjerojatno jedini vozač u povijesti utrka za kojeg je ovaj sjajni liječnik, koji je desetljećima predano spašavao unesrećene, imao ma što osim dobrih riječi…
Titulu prvaka uzeo je Keke Rosberg, a drugoplasiranom je vozaču prvenstva Enzo Ferrari, po sinu Pieru, dao poslati specijalno izrađen pehar s ugraviranim natpisom „Istinskom svjetskom prvaku 1982. g.“ Čekalo ga je i mjesto u toj slavnoj momčadi, no kada je nakon višegodišnjeg oporavka pokušao sjesti u bolid, testiravši za AGS i Ligier, shvatio je da je gotovo. Kao dodatni razlog odustajanja, u slučaju povratka u svijet utrka bi morao vratiti vrlo visoke iznose koje su mu osiguravajuća društva isplatila tijekom liječenja.
No, ipak nije mogao bez brzine.
Posvetio se utrkama glisera, vozeći ih podjednako bezumno, u potrazi za katarzom, odrješenjem grijeha ili koječime trećim. Sve dok u ljeto 1987. nije naletio na val tankera Avon u blizini otoka Wight. U pravom pironijevskom stilu, nije otišao sam, poginula su i ostala dvojica članova posade, Bernard Giroux i Jean-Claude Guénard.
Prijateljstvo, izdaja, smrti, preljubi… Njegova je biografija sadržavala sve sastojke dobrog blockbustera, ali proglašen je negativcem te zapravo o njegovom životu ima vrlo malo artikuliranih članaka i knjiga, a više-manje svaka rasprava o njemu na forumima ili Facebooku završi velikim svađama, jer ljubitelji Villeneuvea paze da tkogod ne bi napisao štogod lijepoga o njegovu ‘krvniku’.
Osobno, od svih tužnih detalja njegove životne priče najtužnijim mi se doima posljednji. Potkraj života se emocionalno smirio i vezao uz Cathérine Goux, te su uložili enorman trud u stvaranje potomstva, uključujući nekoliko neuspjelih i jednu uspjelu umjetnu oplodnju. Pet mjeseci nakon Pironijeve smrti rodila je blizance, koje je nazvala Didier i Gilles.
