Uvijek je nešto i nikad ona nije odgovorna. To valjda hoće reći i da je sasvim svejedno tko je izbornik ili izbornica, možete to biti i vi ili ja, pa i da je ona vjerojatno najnesretnija izbornica na kugli zemaljskoj. Ali dobro, kako ide ono: kolo sreće se okreće…

Dvoboj Hrvatske i Njemačke, koji je odlučivao o plasmanu u kvalifikacijsku rundu elitnog ranga — ondje bi se ponovno igrao jedan susret, sada za odlazak na samu završnicu Billie Jean King Cupa — ovaj puta je stvarno u velikoj mjeri odlučio faktor na koji ne možete utjecati. Bile su to ozljede Donne Vekić i Petre Martić.

Vjerojatno najbolja generacija tenisačica koju je Hrvatska ikad imala zasad još uvijek nije ostavila nikakav trag na reprezentativnoj razini

Potonja je u petak odigrala jako loš meč protiv autsajderice Eve Lys, samo da bi Majoli povukla hrabar potez te za drugi meč dana umjesto Vekić nominirala još uvijek 16-godišnju Petru Marčinko. Doduše, u kakvom je stanju Ana Konjuh koja se tek vraća nakon ozljede vidjelo se drugog dana, ali dobro, pustimo to zasad. Marčinko je na kraju odigrala onako kako smo se svi nadali da može odigrati; pokazala je zašto je jedna od najperspektivnijih tenisačica na svijetu, animirala je čak i onu inertnu i ne baš brojnu riječku publiku, te protiv Jule Niemaier upisala zapravo svoju najveću pobjedu u karijeri. Tako je Hrvatska u drugi dan opet ušla kao blagi favorit, sve dok nije stigla vijest da je i Martić otpala.

Majoli je tada napravila ono što bi napravila većina izbornika ili izbornica; izabrala je Konjuh prije Tare Würth i ispalo je kako je ispalo. Ana, inače, već neko duže vrijeme ima problem koji je valjda vidljiv i s Mjeseca, i koji joj vjerojatno ne pomaže da ostane zdrava, ali OK, to je nešto o čemu se ne smije javno pričati; ni slučajno. Tako je sav teret opet pao na leđa Marčinko, koja je protiv Anne-Lenne Friedsam zapravo odigrala dobar meč, pogotovo taj prvi set; i jest, moglo je otići na njenu stranu, ali Friedsam je na kraju odigrala jedan od onih inspirirajućih mečeva kad igrate za reprezentaciju, a svakako da je bila i gori matchup od Lys, koju bi Petra vjerojatno otpuhala s terena.

Pakleni treći razred

“Sve je izgledalo jako dobro prije dolaska u Rijeku”, rekla je još jučer Majoli. “Reprezentacija je bila kakvu smo htjeli, očekivali smo da će igrati prva i druga igračica te da će ostale moći uskočiti po potrebi. Onda su se Donni i Petri vratile ozljede, Ana je tek u povratku nakon operacije, pa je teret pao na Marčinko. Svi znamo da ga ona dobro podnosi, ali bilo je malo previše, iako ona ima u sebi taj šampionski i liderski stav. U petak je iščupala bitan meč, a danas je u prvom setu bilo pitanje nekoliko poena. Da su otišli na našu stranu, moguće je da bi sve bilo drukčije. Ne kažem da bismo pobijedili u paru, ali bismo imali šansu.”

Majoli nije kriva što je Hrvatska izgubila od Njemačke. Nije kriva što su se ozljedile naše dvije najbolje tenisačice, a o ostalim stvarima nema smisla raspravljati; je li stvorila dovoljno dobru atmosferu među curama, je li ih mogla bolje motivirati, je li mogla na drugačiji način pristupiti Konjuh dok je ova kopnjela sa samopouzdanjem — sve je to nešto o čemu je besmisleno pričati jer nemamo dovoljno dobar uvid u to. Ono što je sigurno jest to da se nakon ovog angažmana vrlo vjerojatno više nikad neće baviti trenerskim poslom; bilo da ostane na klupi Hrvatske do kraja svog života ili još samo nekoliko godina. O tome da bude na Touru s nekim da i ne pričamo.

Također, ono što je dosta vjerojatno jest i to da neće ponuditi ostavku; ako to nije učinila u ovih 11 godina tijekom kojih je uglavnom nizala neuspjeh za neuspjehom, onda je logično zaključiti da to neće učiniti ni sada. Pogotovo zato što sad ima i savršeni alibi.

Na kraju krajeva, živo joj se fućka. Plaćica uredno sjeda i ako je šefovi ne diraju, zašto bi se ona sama micala. Doduše, sadašnja šefica Nikolina Babić nije je postavila, ali nije je ni maknula. Ne znam, valjda joj je odlučila dati još jednu, dvije ili možda tri prilike. Kako god okrenete, predsjednica Babić ulazi u povijest kao predsjednica koja je maknula čovjeka koji je u tri godine koje su prethodile njegovu otkazu osvojio Davis Cup i igrao finale tog natjecanja, ali nije dirala ženu koja devet godina nije mogla izaći iz tog paklenog trećeg razreda ženske verzije DC-a.

Nesreća, kažem vam.

OK, vjerojatno je imala dobar razlog zašto je smijenila Željka Krajana, ali svakako nije imala dobar razlog zašto je poštedjela Majoli; ne znam, netko bi mogao reći i da nisi neka šefica ako zbog toga što ti jedna od igračica daje naslutiti da bi se mogla prestati odazivati u reprezentaciju ako smijeniš Majoli, ti to ne učiniš. Nije valjda da kao predsjednica jednog Saveza postaješ talac te situacije?

Propuštena prilika

Na kraju krajeva, nije da nema tko igrati, pa sad zapravo nije loše vrijeme i da se polagano krene u smjenu generacija. Martić će uskoro navršiti 32 i pitanje je koliko će se do kraja karijere moći, pa i htjeti odazivati na pozive; ako se, pak, ta igračica stvarno prestane odazivati, pa tu su još Konjuh koja nema ni 25, Marčinko koja bi poprilično brzo mogla postati prvi reket reprezentacije, a svakako treba računati na Würth i Antoniju Ružić koje će se rado odazivati i sigurno neće praviti dramu oko toga tko je izbornik ili izbornica.

Hrvatska je tako, nažalost, propustila jako dobru priliku približiti se na korak do same završnice Billie Jean King Cupa, a vjerojatno najbolja generacija tenisačica koju je Hrvatska ikad imala zasad još uvijek nije ostavila nikakav trag na reprezentativnoj razini. Ako hoćete, nije donijela ništa hrvatskom tenisu.

I ovaj puta stvarno možemo pričati o (ne)sreći; dogodile su se te ozljede i Marčinko jednostavno još uvijek nije spremna nositi teret cijele reprezentacije, iako bi se to stvarno brzo moglo promijeniti. Da, nije bilo sreće i Majoli ovaj put ima savršeni alibi. Jedini je problem u cijeloj toj priči što se Hrvatska s ovom generacijom nije uopće trebala dovesti u ovu situaciju. Situaciju da u 10 godina s ovom ženom na klupi ne napravi apsolutno ništa, a da onda kad konačno nekako dobije priliku to promijeniti, udari o zid koji se zovu ozljede.

I kad stvari stavite u takvu perspektivu, postane vam jasno da je i taj savršeni alibi zapravo samo još jedan običan alibi; i da, kako ide ono: nesreća nikad ne dolazi sama.