Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sažvakan

Bayern i Niko Kovač naprosto nikad nisu bili jedno za drugo

Zadnja izmjena: 6. studenoga 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Logika nije štimala od samog početka. Bayern je po svim kriterijima jedan od pet najvećih klubova na svijetu. Po onome mjerljivome, Bayern je na četvrtom mjestu na svijetu po zaradi, a po trošenju novca za plaće igrača je peti. Broj članova kluba je 291 tisuća, a nemjerljivi kriteriji tradicije i ugleda su još izraženiji od ovih mjerljivih i daju Bayernu ulogu giganta europskog nogometa.

S druge strane, Niko Kovač nije jedan od 10 najboljih trenera na svijetu.

Sporedno je — i na kraju krajeva, u ovom kontekstu sasvim nebitno — točno rangirati Kovača na ljestvici, ali činjenica je da je njegov trenerski renome debelo ispod kluba čiju klupu je dobio. To je važno, jer s trenerskim statusom dolazi autoritet i i doza bezuvjetnog povjerenja u stil koji trener donosi sa sobom, a to Kovač nikad nije imao. Još od Louisa van Gaala svi koji su sjedali na klupu diva iz Münchena sa sobom su donosili barem jednu osvojenu Ligu prvaka i bili su zvijezde, a Kovač je došao iz sasvim druge uloge. Nosio je metu na leđima, svaka njegova odluka je dodatno secirana u javnosti, toliko da mu se ponekad tražila pogreška, a nije se objašnjavala ideja iza određenog poteza.

Kad preuzmeš Bayernovu klupu, znaš što te čeka i moraš biti svjestan da nije dovoljno tek pobijediti. Treba misliti o imidžu kluba, o supstanci iza tih pobjeda

To je možda i najbolji opis Kovačeve situacije u Bayernu — bio je zamjena na konstantnom probnom roku, a problem s probnim rokovima je u tome što se sve dodatno analizira i što je svaka greška ujedno i eliminacijska.

Thomas Tuchel je dao intervju za L’Équipe u kojem je javno priznao kako je dobio ponudu da preuzme Bayern nakon što se već dogovorio s PSG-om. Negdje između redova tog intervjua je bilo rečeno kako je — nakon što je Jupp Heynckes odbio ponudu da nastavi voditi klub i nakon što je Tuchel bio zauzet — posao bio ponuđen i Julianu Nagelsmannu, koji je već bio potpisao ugovor s RB Leipzigom.

Dakle, Kovač je u najboljem slučaju bio tek četvrti izbor uprave. Postao je nekakvo prijelazno rješenje, trener s figom u džepu koji je tu jer Bayern nije mogao naći boljeg. Nije bio niti utješna nagrada, jer kod nje prihvatiš to što si dobio kao svoje, svjestan da ne možeš više dobiti glavnu nagradu. Bio je zamjena koja je tek trebala dokazati da pripada na poziciju koju je dobio. I onda, kad se dogodila pogreška — a Bayernov poraz 5:1 u Bundesligi nije pogreška, nego blamaža – to nije protumačeno kao nesreća ili dio procesa u kojem klub treba stati iza trenera, nego kao dokaz da Kovač jednostavno nije dorastao poziciji koju je dobio i da nije prošao probu.

Ove sezone bez opravdanja

O njegovu statusu najbolje govori situacija kad se na jednoj konferenciji za medije pozitivno izrazio o Leroyu Sanéu i njegovim igračkim kvalitetama u trenutku kad su apsolutno svi znali da ovaj završava pregovore s Bayernom, samo da bi ga Karl-Heinz Rummenigge poklopio i javno mu poručio da nije njegovo da komentira tuđe igrače. Nije to bio prvi put da mu je uprava izravno potkopala autoritet. Prošle sezone, s obzirom da je Bayern bio u izravnoj borbi za naslov sve do zadnjeg kola, Bayernov predsjednik Uli Hoeneß je više puta bio izravno pitan o statusu trenera i niti jedan jedini put nije dao izravnu i nedvosmislenu podršku Kovaču; nijednom nije stao iza njega.

U takvim uvjetima Kovač je napravio sasvim dobar posao, ali Bayern ga je sažvakao.

Otkaz, doduše, uopće nije nepravedan. Dok je prošle sezone Kovač mogao tražiti alibi u lošoj ekipi u koju nije ulagan novac i koju je trebalo presložiti, ove sezone je imao prilično drugačiju situaciju. Dovedeni su Benjamin Pavard i Lucas Hernandez, dogovoreni su — a to je isto kao i da su dovedeni — Ivan Perišić i Philippe Coutinho; uz Michaëla Cuisancea koji je ulaganje u budućnost, to znači da je Bayernova momčad ove sezone dobila de facto 300 milijuna eura ulaganja. S tim na raspolaganju Kovač je ipak morao bolje.

Kad vodite Bayern, uspjesi se podrazumijevaju. Nije dovoljno osvajati bodove i uzeti Bundesligu jer to je sastavni dio posla, potrebno je razviti igru i pobjeđivati sa stilom. S obzirom na to da je Bayern trenutno četvrti i da iz 10 utakmica ima tek pet pobjeda, jasno je da Kovač nije isporučio ni onaj dio s pobjeđivanjem. Međutim, to će do kraja sezone doći na svoje, kao što je došlo i lani; Bayern je naprosto toliko kvalitetan da mu na duge staze u Bundesligi ne može nitko parirati. Problem je u tome što je sama igra nedorečena, što Kovač još uvijek nema nešto prepoznatljivo, nema stil kojem ljudi mogu vjerovati. Ako je lani imao objektivne razloge na svojoj strani, ove sezone je ostao bez opravdanja.

I to može djelovati nepošteno, ali je jednostavno tako. Kad preuzmeš Bayernovu klupu, znaš što te čeka i moraš biti svjestan da nije dovoljno tek pobijediti. Treba misliti o imidžu kluba, o supstanci iza tih pobjeda.

Kovač može biti ponosan

Heynckes, Pep Guardiola, pa i Van Gaal su imali svoj jasan stil koji su pretvarali u identitet kluba. To je moglo biti bolje ili lošije izvedeno, ali je bilo prepoznatljivo i gradilo je status koji je Bayern imao u javnosti. Carlo Ancelotti nije imao, a nema ni Niko Kovač. I, da se ne lažemo, neće ni imati.

Zbog toga je Bayernu nužno da, kao top 5 klub koji će imati rezultat na račun kvalitete i love koju ima u odnosu na konkurenciju, dovede top trenera koji će graditi igru i prepoznatljiv sustav. Klubovima na vrhu se pobjede podrazumijevaju, a ono što ih čini zanimljivim je atraktivnost i avangarda koju pružaju. Oni moraju biti relevantni u pogledu igre kako bi održavali imidž kluba. A da to dobijete, trebate imati i top 10 trenera. Elita traži elitu, a to znači autoritet u javnosti i to da se odluke koje donese trener ne seciraju tražeći pogrešku nego tražeći ideju, što je luksuz koji Kovač nikad zapravo nije imao.

I koliko god logika od samog početka nije štimala, toliko Kovač može biti ponosan na ono što je napravio. Čovjek je vodio Bayern, dobio je jedan od najtežih i najboljih poslova u nogometu, poziciju za koju konkurira tisuće ljudi iz cijelog svijeta.

U suštini, Kovač je pobijedio kad je preživio prvu sezonu, ali hipoteka statusa zamjene na konstantnom probnom roku je bila prevelika i bilo je pitanje vremena kada će se dogoditi eliminacijska pogreška. Kovač je bio dobar, ali zapravo nikad nije niti imao prave šanse za uspjeh. Bayern ga je jednostavno sažvakao i ispljunuo, kako obično radi sa svima koji nisu sama elita trenerskog posla.

loading...
Ne propusti top članke