Vidjevši ga, pomislio sam na Michaela Schumachera.

Prošlo je više od pet godina od nesreće na skijanju i nitko, osim najbliže obitelji, ne zna kakvo mu je zdravstveno stanje, je li pri svijesti, može li govoriti, pomicati udove, sjeća li se ičega iz svoje nevjerojatne, rezultatski još nenadmašene karijere. Otišao je i ostao s nama istovremeno, poput oca u sjajnoj pripovijetci Joãa Guimarãesa Rose Treća obala rijeke, možda najboljim proznim stranicama ikada napisanim…

Nevjerojatan je to i neočekivani obrat priče o čovjeku koji je izazvao više podijeljenih mišljenja od ma koga drugog u povijesti automobilskih utrka. Jedini vozač koji mu se kontroverznošću donekle može približiti jest onaj kojeg je naslijedio na mjestu kralja, Rosin sunarodnjak Ayrton Senna. No, rijetko se nađe netko, ma koliko ne volio karizmatičnog Brazilca, tko će ustvrditi da nije bio sjajan vozač — dijelom upravo zato što je poginuo na stazi i ušao u legendu.

Vrlo uskoro u Formuli 1 gledat ćemo i sina Micka, dečkića koji je tog kobnog dana skijao uz tatu, a da možda još ni tada nećemo znati je li Michael živ, mrtav ili pomorac

U Schumacherovu slučaju krajnosti su pomaknute mnogo dalje. Oni koji ga obožavaju pozvat će se na brojke, tvrdeći da su one jedino legitimno mjerilo i da je riječ o nedvojbeno najvećem vozaču svih vremena. Oni koji ga ne mogu smisliti nerijetko u potpunosti obezvrjeđuju njegove rezultate, pripisujući ih u potpunosti varanju i preferiranom tretmanu — kako u momčadi, tako i od strane vodstva Formule 1. Premda su u zadnje vrijeme u laganoj defenzivi, jer nije lako negativno govoriti o nekome tko se nalazi u stanju u kakvom je on danas, nisu posve utihnuli.

Većina takvih mrzitelja bivši su Sennini navijači.

Uvijek kriv za sve

Zamjena starog Kralja novim bolan je proces i povlači za sobom takve emocije. Navijači Alaina Prosta mahom nisu mogli smisliti Sennu, a Schumacherovi su sličnom žestinom prezreli Fernanda Alonsa. Zanimljivo, to se uvijek odnosi na sljedećeg u nizu, a ne na one prije i kasnije. Sennini obožavatelji nerijetko su prigrlili Alonsa, a Schumacherovi Lewisa Hamiltona, kao neke ljude koji vraćaju dugove i ispravljaju nepravde — ne kažem da je pravilo, ali česta pojava jest.

I ja sam bio jedan od tih Senninih navijača te sam više od desetljeća navijao protiv Schumachera, a za one koji bi mu u nekom trenutku bili konkurenti. Nije me to sprečavalo da se divim nekim Michaelovim vožnjama, ali s vremenskim odmakom moram priznati da možda nisam dovoljno uživao gledajući majstorske nastupe, samo zato što mi majstor nije bio simpatičan.

Iz moje su se perspektive stvari promijenile početkom novog tisućljeća. Opći stav velikog dijela F1 javnosti sjajno je, britanski ironično, definirao David Coulthard. Nakon jedne utrke pitali su ga o nekoj spornoj situaciji. Dakako, riječ je o jednoj od elementarnih budalaština, koje ipak i iskusni novinari ponavljaju: ako je netko upravo odvezao utrku, nema teorije da vam može reći išta osim o stvarima koje se neposredno tiču njegova nastupa, a ni to ne o svima. Zaboga, on nije gledao utrku nego sudjelovao u njoj! Ljudi pred televizorima imaju neusporedivo širi i bolji pregled od njega.

Coulthard je lakonski odgovorio kako nema pojma o čemu ga pitaju, kako spornu situaciju uopće nije vidio i nema pojma ni tko je sudjelovao u njoj, ali je siguran da je kriv — Michael Schumacher.

Škot je time sjajno ironizirao duh vremena, po kojem je — ako niste bili njegov navijač — Nijemac bio kriv za ama baš sve, od sudara na stazi preko gladi u Africi do sumraka Britpopa. Sjećam se da me ta izjava natjerala da se zamislim. Svakako, u pozamašnoj količini incidenata na stazi koji su mu obilježili karijeru, smatram ga krivim za dobar, pa i veći dio. No, podosta mu je toga priheftano kao malom Braunu iz pjesme 4M, samo zato što ima takvu reputaciju izazivača nereda i što je stoga logično da je baš on kriv.

Takav mi se stav definitivno zgadio u Austriji 2002.

Bijes javnosti

Bila je to dominantna sezona Ferrarija i Schumachera, ali u zemlji jodlanja i germknedli momčadski kolega Rubens Barrichello imao je svoj vikend. Bio je brži i zaslužio je pobjedu, nije sporno. No, nije sporno ni to da je Formula 1 momčadski sport te momčad ima pravo odrediti koji će od njenih vozača pobijediti. Tko zna što se još moglo dogoditi, nešto poput Silverstonea 1999. u F1 je uvijek moguće… Uglavnom, pošto titula još nije bila matematički osigurana, Ferrari je imao puno pravo zatražiti od Barrichella da propusti Schumachera. Što je ovaj i učinio, ali na tako sramotan način, u posljednjem zavoju, da je to izazvalo salve zvižduka, ogorčenje i enormnu količinu negativnih emocija, uglavnom upućenih prema Michaelu.

Gledajući i čitajući te reakcije, pomalo me bilo sram. Iskreno, da sam bio na mjestu Jeana Todta, na licu bih mjesta uručio otkaz Barrichellu zbog izlaganja momčadi ruglu i sprdanja s preuzetim i, gotovo je posve sigurno, ugovorom i mnogim usmenim dogovorima jasno definiranim obavezama. Ali bijes javnosti je bio posve neopravdano usmjeren na Schumachera, koji je učinio isto što i doslovce deseci vozača prije i kasnije, preuzeo pobjedu od kolege prema momčadskim odredbama.

Godinu potom gledali smo jednu od najklasičnijih F1 sezona modernog doba. Za razliku od dominacije prethodne sezone, Ferrari je dobrim dijelom 2003. bio tek treći, ponekad i četvrti najbrži bolid na gridu, a Juan Pablo Montoya i Kimi Räikkönen su se sa Schumacherom borili za titulu. Kolumbijčeve budalaštine i Finčev nedostatak iskustva održavali su Michaela u utrci za naslov koji je na kraju i uzeo, za dva boda, zahvaljujući bespoštednoj borbi za sedma i osma mjesta u utrkama u kojima mu nije išlo.

U posljednjim utrkama sezone uhvatio sam se u poziciji za koju nisam mislio da ću ikada biti: navijajući za Schumachera, jer sam smatrao da je uistinu bio najbolji vozač na gridu te sezone i da je zaslužio titulu mnogo više od konkurenata. Bilo je to moje pomirenje sa Schumijem, uspješnije i trajnije od onog koje je među raznim stranama iz prethodnog rata početkom 1990-ih pokušao uspostaviti Franjo Tuđman…

Najveća mrlja na karijeri

Dakako, od samih početaka, onog prvog nastupa za Jordan i beskrupulozne otimačine od strane Flavia Briatorea za Benetton (to je bilo toliko gadno da je povodom tog preuzimanja vozača pod važećim ugovorom skovan i danas korišteni izraz Piranha Club, koji opisuje razliku između malih i velikih riba u svijetu Formule 1) bilo je jasno da je Michael Schumacher Ono Pravo, jedan od onih vozača predodređenih za dolazak na vrh.

Našao se u momčadi spremnoj — ni prvoj ni zadnjoj — za balansiranje na rubu pravila ili preko njih. Da, titulu je 1994. osvojio u ilegalnom bolidu, ali posve sigurno nije bio prvi, a vjerojatno ni posljednji takav prvak. Ne, nije pretjerano proslavljao pobjedu u Imoli 1994., nitko od vozača u tom trenutku nije mogao znati kakva je situacija sa Sennom. Po pitanju sudara kojima su rješavana prvenstva, jedan se opravdano može smatrati trkaćim incidentom i nije sankcioniran, drugi je njegova svinjarija (neovisno o tome bi li Jacques Villeneuve bez tog kontakta uspio ostati na stazi ili ne) i za njega je preblago kažnjen.

Iz današnje perspektive, najvećom mrljom Schumijeve karijere smatram onu za koju uistinu nije kriv: to što se razdoblje njegove dominacije poklopilo sa stanovitom stagnacijom na planu vrhunskih vozača. Nakon što smo prerano ostali bez Senne, pa sve do Alonsova stasanja, više od desetljeća smo gledali utrke u kojima Michael naprosto nije imao konkurenta na sličnoj razini kvalitete. Najbliži mu je u generaciji bio Mika Häkkinen, ali bez snage za premošćavanje zaostatka u kvaliteti bolida, te možda i najiznimnije Schumijeve kvalitete.

U potrazi za analogijama, kada pišem o Schumacheru, moram izvlačiti najjača oružja — kako na planu književnosti, tako i u glazbi.

Na fantastičnom posljednjem albumu, jednom od onih nekoliko za koje ću, ustvrdi li mi tkogod da je riječ o najboljem komadu glazbe ikada snimljenom, samo slegnuti ramenima i složiti se — ako i nije tako, nije daleko od istine — Jacques Brel, uvelike umirući od raka, zaziva Boga samo da u posljednjem stihu otkrije najveću istinu o njemu: “Ti si čovjek!”

Upravo tako, potvrdu Schumijeve veličine najbolje su dale njegove kasne sezone; ponajprije divna borba s Alonsom 2006., meni osobno možda i najdraža F1 sezona uopće, rijetka prigoda da vidimo dvojicu apsolutno vrhunskih vozača u podjednakim bolidima kako od prve do posljednje utrke ne prestaju gristi.

Taj poraz u otvorenoj borbi na neki način je humanizirao Schumachera, baš kao i njegov ultimativno neuspješan, ali pošten pokušaj povratka u Mercedesovoj momčadi. Nije on nikakav Übermensch — samo jedan odličan, odličan vozač utrka. Njegovi su nevjerojatni rekordi i rezultati dijelom odraz sjajnog talenta i sposobnosti, dijelom sreća zbog nešto slabije konkurencije, a dijelom i rezultat okupljanja sjajne ekipe konstruktora, dizajnera i vodstva, ali to nije ništa neuobičajeno za razne velike sportaše u raznim vremenima.

Živ, mrtav ili pomorac

Doduše, pjesme o njemu uglavnom su grozne, ali za to nije, osim ako pitate Coultharda, sam kriv. DJ-a Krmka valjda znate, evo druge grozote…

Sjajnu priču svojedobno sam čuo — doduše, iz druge ruke — od jednog člana Ferrarijeve ekipe 1996., prve Schumijeve sezone u Maranellu. Na predsezonskom testiranju ujutro su se skupili mehaničari, pili kavu, gestikulirali i pričali… Samo da bi se najednom okrenuli i vidjeli Michaela kako, u kombinezonu i s kacigom na glavi, sjedi u bolidu i čeka ih. Bez požurivanja, bez prigovora, bez riječi — ali spreman. To se ponavljalo iz dana u dan, sve kraće i kraće, sve dok kava i priče nisu nestali, odnosno bili prebačeni izvan radnog vremena, koje je sada počinjalo prema rasporedu.

Baš kao i kod više-manje svih velikih prvaka, ljudi koji su s njim radili, uključujući mehaničare, obožavali su Schumija i bili spremni učiniti ma kakve dodatne napore samo da mu pomognu u dostizanju cilja. To je ekstremno bitna stvar i odraz individualnog karaktera — najbolji dokaz da nije usađena odgojem imali smo u slučaju Michaelova mlađeg brata Ralfa Schumachera. Kada je taj otišao iz Formule 1, odahnuo sam. Ne zato što mu ondje talentom ne bi bilo mjesto, naprotiv, bio je vrlo brz vozač; nego zato što je bila javna tajna da su ga vlastiti mehaničari, koje je tretirao kao sluge i manje vrijednu potrošnu robu, mrzili. Iskreno sam se plašio da bi Ralf mogao gadno nastradati zbog ‘slučajne’ pogreške nekog od njih.

Vozači utrka podsjećaju, ili su bar nekada podsjećali, na pomorce iz slavne Platonove (ne, autor nije Branimir Johnny Štulić, žao mi je ako vam rušim iluzije) podjele ljudi. Kao što su uz žive i mrtve u davnim vremenima, ma i donedavno, postojali pomorci za koje se nije znalo jesu li živi ili mrtvi sve dok se brod ne vrati u matičnu luku ili ne prođe toliko vremena da se izgubi i svaka nada (onaj Erwin Schrödinger se zapravo proslavio samo efektnijim upakiravanjem iste misli), slično je bilo i s vozačima utrka — kada bi otišli na trkaći vikend, nitko nije mogao znati hoće li se vratiti.

Danas je sigurnost utrka dovedena na nevjerojatno visoku razinu, u svijetu godišnje pogine manje vozača utrka nego ribiča ili berača gljiva. Nažalost, postoje i neoznačene skijaške staze, i kamenje na njima. Vrlo uskoro u Formuli 1 gledat ćemo i sina Micka, dečkića koji je tog kobnog dana skijao uz tatu, a da možda još ni tada nećemo znati je li Michael živ, mrtav ili pomorac.

Na bizaran i nimalo lijep način dobio je tu skrivenost od očiju javnosti za kojom je žudio — poznato je kako je tijekom karijere često bježao u SAD, jedini dio svijeta gdje je mogao nesmetano hodati ulicom bez prepoznavanja.

Sretan ti rođendan, majstore, znao za njega ili ne.