Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Scola: Posljednji Gaúcho

Posljednji iz šampionske generacije predvodi Argentinu na još jednom SP-u

Zadnja izmjena: 31. kolovoza 2019. Photo by Takashi Aoyama/Getty Images

Što je to što pjesmu izdvaja iz čitavog oceana onih koje su na sličnoj razini? Kroz čitavu povijest glazbe, na našu veliku sreću i zadovoljstvo, stvorene su tisuće i tisuće sjajnih pjesama, no samo mali dio njih postale su evergreeni, one koje neće pasti u zaborav kako vrijeme odmiče i trendovi se mijenjaju.

Da bi pjesma nadišla svoj žanr i ostala aktualna kroz generacije, nije dovoljna samo dobra melodija i zarazni rif. Jasno, potrebno je da se savršeno poklopi čitav niz komponenti, ali od izuzetnog je značaja da se što veći postotak ljudi može prepoznati u njenim stihovima i doživjeti je upravo kao “svoju” pjesmu, a istovremeno ostati nesvjesni činjenice da ta “samo njihova” situacija nije nimalo jedinstvena, dapače.

Jedna od takvih pjesama je What’s my age again? sastava Blink 182. Ona je prije 20 godina objavljena kao vodeći singl albuma Enema of the state, koji će se potom prodati u 15 milijuna primjeraka diljem svijeta, a u SAD-u dobiti status peterostrukog platinuma. Zarazna melodija i provokativni spot odradili su veliki dio posla, no ono što ju je zavezalo za slušatelje jest obračunavanje s naoko benignim, ali jednim od najiritantnijih društvenih problema svakodnevice.

Koliko vas je samo puta netko od obitelji, prijatelja pa čak i poznanika iznervirao s pitanjima tipa “Imaš 20 godina, kad misliš prestat gejmat?”, “Imaš 25, je li vrijeme da prestaneš visit po kladionici?”, “Imaš 30 godina, kad se planiraš ženit?”, uz obavezno poentiranje “Daj se uozbilji!”.

Da je potrebno, Scola bi gol trčao do Kine samo da opet zaigra za svoju zemlju, tolika je strast u pitanju

Svatko od nas se mora snositi s ponekim pitanjem te vrste, a u slučaju Luisa Scole ono glasi: “Navršavaš 40, kad misliš prestat s tom reprezentacijom? Kakav Mundobasket, kakve pizdarije, pa je li dosta više? Žena i djeca provode bez tebe svako ljeto, daj se konačno uozbilji!”.

Najtužnije je što Scola ovakvo podbadanje ne mora slušati samo od tasta i punice, vjerojatno su slični upiti stigli od brojnih znanaca s parketa koje je upoznao kroz karijeru dugu više od dva desetljeća. Na kraju krajeva, sprda ga čak i Dirk Nowitzki u službenoj FIBA-inoj reklami za Mundobasket.

Luis se ošišao

Uistinu, Scola je već čitavu vječnost na internacionalnoj sceni. Kao senior je u FIBA-inim natjecanjima debitirao 2002. na Svjetskom prvenstvu u SAD-u i odmah imao bitnu ulogu u momčadi. Tada su Gaúchosi pobijedili domaćine predvođene Paulom Pierceom te na koncu osvojili srebro. Dvije godine poslije, pobijedili su još jaču američku postavu i otišli do kraja na Igrama u Ateni, a Scola je bio druga violina sastava sa 17,6 poena i pet skokova po utakmici, s tim da je u finalu bio najbolji s 25 poena i 11 skokova.

U svim ovim godinama Scola samo 2005. nije odigrao nijedno reprezentativno natjecanje; zaista se naosvajao medalja, njih čak 15, od kojih su najznačajnije spomenute dvije. Koliko je dugačak njegov put najbolje će dočarati podatak da je i na svom prvom i na (valjda) posljednjem Mundobasketu, Scola jedini argentinski igrač rođen u 80-ima — u SAD-u su svi ostali bili rođeni 70-ih, a u aktualnom sastavu 90-ih. Onomad je pozicije 2 i 3 punio Hugo Ariel Sconochini, a danas njegovo mjesto pokriva Maximo Hugo Fjellerup. Razlika u dobi između dva Huga je — 26 godina!

Argentina je nenadano stekla neponovljivu generaciju koja je uzdrmala tradicionalnu košarkašku hijerarhiju, no redom su odlazili Fabricio Oberto, Manu Ginobili, Andres Nocioni, a rezultati su s godinama kopnjeli i kopnjeli…

Što Luisa tjera dalje bez njegovih kompanjona? Pa, našao si je nove. Mlađe je slađe, kako se kaže.

Facundo Campazzo, Gabriel Deck i Nicolas Laprovittola je Realov trojac na kojem trener Sergio Hernandez gradi argentinske ambicije na Mundobasketu. Da renovirani Gaúchosi imaju potencijala pokazale su Panameričke igre na kojima su prije mjesec dana osvojili zlato, a u finalu je, naravno, izdominirao Scola utrpavši Portoriku 28 poena uz devet skokova. Da nije samo veteranska podrška, već još uvijek najbolji igrač momčadi, nastavio je pokazivati i na pripremama koje uslijedile – ubacio je Japanu 20 poena pa Španjolskoj 24.

Vjerovali ili ne, Luis se ošišao. I ponešto smršavio kako ne bi izgubio previše na brzini. Desetljećima je gajio Conanov imidž, no više nećemo gledati lepršavu kosicu i nabrekle mišiće na koje smo navikli. Izgleda manje opasno, no daleko od toga da ga se može ocijeniti neopasnim na parketu, jer i dalje je sposoban dominirati u reketu.

Svjetionik reprezentacije

Iako ukupni dojam govori da ova Argentina nije momčad koja se može domoći borbe za medalje, treba istaknuti da ima prilično povoljan ždrijeb do četvrtfinala, stoga ih ne treba olako otpisati. No, ako kojim slučajem ispadnu u skupini (Rusija, Nigerija, Južna Koreja), a Scola ostane na ispod deset poena prosječno, nema sumnje da će se sjatiti čitava horda dušebrižnika s porukama “Šta ti je to trebalo?! U tvojim godinama!”

E pa treba mu, a bogme je i on potreban prvenstvu. Kao uvod u Mundobasket prevladala je priča o brojnim otkazima, među kojima prednjače Amerikanci. Scola je živi podsjetnik na to što se dogodi kada krenu teorije da su Ameri i s drugom postavom jači za klasu od ostalih. Isto tako je živi dokaz da nije istina da su propuštanja reprezentativnih okupljanja radi individualnog rada, nužna za napredak igrača.

Nakon cirkusa u kvalifikacijama te silnih otkaza imate dojam da je Svjetsko prvenstvo svedeno na razinu hobija, nečeg što je zanimljivo tek mlađim, nadobudnim igračima, dok oni zreliji shvaćaju da je ono tek pitanje prestiža, da se pare vrte u NBA, stoga se valjda podrazumijeva da je sve ostalo nevažno. Takav pogled na sport uistinu je tužan i vodi u dekadenciju.

Premda se na prvu čini da je junak u pjesmi What’s my age again? samokritičan (“What the hell is wrong with me?”), nije potrebno previše promišljanja da se shvati da na podrugljiv način zapravo poručuje svim dušebrižnicima da — sjašu! Bez obzira na neprekidno kvocanje, on će i dalje raditi ono što ga uveseljava (“I never wanna act my age!”). A upravo to čini Luis Scola.

Čovjek je toliko toga prošao i osvojio i logično bi bilo da ga sve to pomalo zamori, ali ne vidi se ni najmanje zasićenje. Umjesto da snima reklame i uživa u zasluženoj mirovini, i dalje je spreman prolijevati znoj i riskirati ozljede da bi nastupao za svoju zemlju. Dapače, da je potrebno, gol bi trčao do Kine samo da opet zaigra, tolika je strast u pitanju.

Košarkaška reprezentacija se u Scolinoj domovini odmilja naziva El Alma Argentina, Duša Argentine, a Luis je s godinama izrastao u dušu te duše, a to neki nikako ne mogu razumjeti.

Zanimljivo je kako se malo tko čudi tome što je igrač koji je izrazito uspješno igrao i Euroligu i NBA, posljednje dvije sezone proveo u Kini (“neka čovjek uzme pare”), ali daljnje nastupanje za reprezentaciju doživljava se bizarnim, neprikladnim za njegovu dob. U vremenu kada se čini da košarkaši gube i posljednje od čistih sportskih ideala te smisao košarke vide isključivo u mlaćenju para, Luis Scola je svjetionik na ovom Mundobasketu.

I nemojte misliti da je to oproštaj, u planu su mu i Igre u Tokiju.

loading...
Ne propusti top članke