Segesta, dama u nevolji

Bili smo u Sisku i provjerili što se, kvragu, događa s najstarijim hrvatskim klubom

Zadnja izmjena: 5. listopada 2017.

U kolovozu prošle godine sisačka je Segesta proslavila svoj 110. rođendan. Tim je povodom na gradskom stadionu u Sisku gostovala hrvatska reprezentacija, a Siščani su na jedan dan osjetili duh 1990-ih, kada se na tribinama znalo skupiti nekoliko tisuća segestaša, koji su uživali u tada prilično jakom prvoligaškom nogometu. Bilo je to uobičajeno šepirenje nogometnih, ali i političkih dužnosnika, uvijek spremnih upriličiti ovakve obljetnice u svojim županijskim i inim bazama. Svoje mjesto na tribinama našao je i hrvatski premijer Andrej Plenković s pripadajućom svitom iz HDZ-a, dok se sisačka gradonačelnica iz redova SDP-a, Kristina Ikić Baniček, nije pojavila.

Nogomet, posebno same tribine, nebrojeno su se puta pokazale kao nepogrešivi odraz stanja u društvu, a ono hrvatsko polarizirano je po brojnim pitanjima, pa tako i u političko-nogometnim. Ocrtavalo se to i toga dana u Brnadovoj 56, gdje stanuje jedna jako Stara dama. Najstariji hrvatski nogometni klub.

Vatreni su u slavljeničkoj utakmici napunili mrežu domaćina, završilo je 8-1. I taj rezultat vjerojatno ne bih niti spominjao da samo godinu dana kasnije Segesta nije u 3. kolu 3. HNL Zapad od Maksimira izgubila 10-1. S današnjim danom, nakon osam odigranih kola, ona tavori na posljednjem mjestu lige s četiri boda i gol razlikom -19 te je očekuje grčevita borba za ostanak. Djelomični uzrok toga je ostavka koju je bivša uprava podnijela samo nekoliko dana prije početka prvenstva.

I dok ulazim u prostorije zdanja poprilično velebnog za posljednjeplasiranog trećeligaša, sa zidova klupskih hodnika gledaju me stoljeće i nešto sitno sisačke nogometne povijesti. Osjećajući strahopoštovanje, zastajem i prepoznajem igračke veličine koje su nosile crveno-bijeli dres, ponajprije u 1990-ima. Tomislav Piplica, Marko Mlinarić, Mladen Munjaković, Željko Cupan, Ivan Cvjetković, Alen Peternac, Stipe Brnas, a kasnije i Silvio Marić, Slavko Ištvanić, Vlado Petrović, Hari Vukas… Svi oni, predvođeni trenerima poput Cice Kranjčara, a kratko i Branka Ivankovića.

No, jedno trenersko ime ipak odskače. Ivica Vidović vodio je Segestu 1996. do finala Intertoto kupa, ali klub je svoju europsku epizodu nesretno završio zbog gola u gostima u dvobojima s danskim Silkeborgom.

Kosturi iz ormara

Dolazim i do tzv. Crvenog salona, gdje je u posljednjih 20-ak godina doneseno toliko štetnih (političkih) odluka po ovaj klub i gdje konačno započinjem priču sa svojim imenjakom i prezimenjakom, 38-godišnjim Ivanom Mlinarićem, novim predsjednikom Segestina Nadzornog odbora.

„Klub su manje-više uvijek vodili ljudi koji nemaju veze sa Segestom“, kaže on, inače i gradski vijećnik iz redova Laburista, SDP-ova koalicijskog partnera u gradu. Otvoreno nastavlja o sustavnom uništavanju kluba: „I to kao da je njihova privatna igračka koju netko drugi treba platiti, a oni ne moraju nikome polagati račune.“

Mlinarić dolazi iz stare sisačke nogometne obitelji. Igrao je za klub u mlađim uzrastima, a jedno vrijeme bio i među vođama organizirane navijačke skupine Antitalenti. Kako kaže, lani se oko Segeste digla kuka i motika u gradu, kad je klub po tko zna koji put postao poligon za prikupljanje političkih poena.

„Godinama je Segesta bila obavijena nekim velom tajne“, dodaje. A onda se ispostavilo da je klub novac dobiven od Zajednice sportskih udruga Grada Siska koristio u svrhu otplate dugova u sklopu predstečajne nagodbe, što je pokrenula bivša u klubu vladajuća garnitura na čelu s bivšim direktorom Davorom Ivićem. Lani je i Hrvatski nogometni savez uplatio Segesti 600.000 kuna i tako je održao na respiratoru. Međutim, ono što je s javnim novcem radio Ivić – njena dugogodišnja siva eminencija, član HNS-ova Izvršnog odbora i vladar sisačko-moslavačkog nogometa u već petom mandatu na čelu županijskog saveza – nije zakonski dopušteno. Stoga je Grad obustavio financiranje Segeste, kojoj je ponovno zaprijetio stečaj, a preko medija se stvorio pritisak da bi gradonačelnica na bilo koji način trebala osigurati novac.

“U hakiranoj državi nije niti čudo da nam je hakiran i nogomet”

U kolovozu je stara uprava napustila klub, a Ivić se odrekao „svih svojih privatnih potraživanja“. Segesta je i dalje u predstečajnoj nagodbi i mora u ratama vratiti javni novac – oko 400.000 kuna – iskorišten za otplatu starih dugova. Odmah nakon smjene uprave počeli su ispadati kosturi iz ormara, kao i razni pritisci.

„Ja se zapravo pitam postoji li povezanost između nekih ljudi u HNS-u i naplate dugova prema sucima“, priča Mlinarić, aludirajući na to da su klubu protivno propisima za vrijeme bivše uprave tolerirani brojni dugovi prema sucima, koje sada odjednom hitno treba namiriti ukoliko klub želi nastaviti nastupati.

„Ono što je morao plaćati je plaćao, a što je mogao držati po strani, nije. Imaš, na primjer, dug prema županijskom savezu, čiji je Ivić predsjednik, i pitanje je kad će te htjeti stisnuti“, kaže mi Marko Medarić, novi predsjednik kluba i još jedan bivši igrač. Rezimira ukupne dugove – 380.000 u sklopu predstečajne nagodbe te oko 800.000 kuna duga raznim dobavljačima i drugim subjektima. „Svi pričaju o toj Segesti i kad je neka halabuka svi se nešto nađu i pametuju. A kad ti treba pomoć, na stadion dođe 200 ljudi“, dodaje pomalo rezignirano te time kao da odaje dojam tipičnog Siščanina, prepuštenog na milost i nemilost ekonomskom propadanju.

Nitko nije pratio trag novca

U Segestinoj prvoligaškoj eri je Đuro Brodarac bio bog i batina u županiji, gradu i klubu. HDZ-ov župan Sisačko-moslavačke županije, general Hrvatske vojske u pričuvi, načelnik Policijske uprave sisačko-moslavačke, saborski zastupnik, a kratko vrijeme i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza; Brodarac je bio, blago rečeno, kontroverzna osoba. Predstavljao se kao hrvatski proljećar, a zapravo je u Jugoslaviji sudjelovao u čistkama takvih. Bio je optužen i za ratne zločine nad Srbima u Sisku da bi naposljetku 2011. preminuo u zatvorskoj bolnici.

„Došao mi je sa spiskom od 20 igrača i rekao da biram koga želim“, priča Ivica Vidović, koji je gotovo tri desetljeća trenerski vezan uz Segestu, a danas je u klubu zadužen za omladinski pogon. Govori o lipnju 1996. i početku puta u Intertoto kupu, kada je bio glavni trener. „No, problem je upravo i bio u tome što se svakih šest mjeseci mijenjala gotovo cijela momčad, pa sam mu rekao da neću nijednog od njih. Doduše, htio sam Gorana Jurića i Zlatka Dalića, ali on nije.“

Godinu dana kasnije Brodarac ga je smijenio, Segesta je ispala iz lige i više se nije vraćala.

Razdoblje Brodarčeve vladavine još uvijek je svojevrsna tabu tema. Vidović mi u razgovoru koji je trajao 45 minuta kaže dosta toga što „nije za javnost“, a i neki drugi Siščani koje sam pitao za mišljenje nerado govore o tome, pravdajući se da postoje upućeniji od njih.

„U ono je vrijeme svašta bilo prepušteno lokalnim šerifima. Oni su vedrili i oblačili“, govori novi predsjednik Nadzornog odbora Mlinarić. „Isti je princip bio i u nogometu. Nikad to zapravo nije dokazano, ali zna se da su u Segestu odlazila velika sredstva iz lokalnih poduzeća. Sva su ona morala financirati klub i pričalo se da je godišnji budžet oko pet-šest milijuna maraka.“

Poznata je to priča hrvatskog nogometa ovisnog o novcu lokalnih samouprava i o njima ovisnih poslovnih subjekata, priča o netransparentnom poslovanju i balonu koji jednom mora puknuti.

„Princip za izvlačenje sredstava iz kluba bio je prilično jednostavan, jer nitko tada nije pratio tijek novca. Takve stvari su odnarodile nogomet“, govori Mlinarić i zaključuje: „U hakiranoj državi nije niti čudo da nam je hakiran i nogomet. Točno se radi o tom osjećaju… Kad ti netko hakira računalo i ne možeš ništa napraviti.“

Nešto slično onome u Dinamu

Sada su, međutim, stvari drugačije postavljene, pokušavaju me uvjeriti me moji sugovornici.

„Skupila se ekipa segestaša koji dosad uopće nisu mogli doći blizu klubu. Ljudi se uvijek pitaju tko je s kime povezan i tko iza koga stoji… Mi smo u ovo krenuli iz ljubavi prema gradu i klubu“, objašnjava Mlinarić, inače pokretač inicijative ‘Sisačka Segesta’, koja se zalaže za uvođenje modela ‘Jedan član – jedan glas’. Lani je tadašnju upravu prijavio Uredu državne uprave zbog nepoštivanja Zakona o udrugama. Kako kaže, u klubu su ga ‘izvozali’ obećanjima o promjeni statuta, koji na kraju nisu niti javno obznanili, a nije se mogao dobiti na uvid ni popis skupštinara. Međutim, prijavu Ured državne uprave naprosto nije uvažio.

„Ta je skupština je postala nekakva zatvorena skupina ljudi. Nešto slično onome što se dogodilo u Dinamu“, priča predsjednik kluba Medarić. Obojica tvrde da će ubrzo promijeniti klupski statut, ali svjesni su slabosti članskog modela jer klub trenutno ima tek tridesetak članova. No, nova je uprava okupila bivše igrače, kapetane starih generacija i u prvih nešto više od mjesec dana održano je već šest sjednica Izvršnog odbora. Želja i volja da se pokrenu stvari i poboljša situacija neupitno postoji.

„Uvijek bi nam nakon izbora poslali političare u klub i oni bi nam govorili što treba raditi“, kaže Vidović. „Sada je gradonačelnica pozvala nas nekoliko bivših igrača i trenera i rekla – evo vam klub, politika se neće miješati. Prvi put u mojoj karijeri sportskog djelatnika netko me iz Grada nazvao i pitao što mislim.“

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.