Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Seks, zombiji i život u predgrađu

Neobična priča o Getafeu, jednom od najmanjih klubova La Lige

Zadnja izmjena: 16. siječnja 2018. Profimedia

Video započinje scenom usamljenog navijača koji pogledom nadzire prazne tribine.

Švenk kamere se zatim spušta i fokusira njegovo međunožje, čime radnja ulazi u svoj sve jeziviji klimaks. Odjednom, on je na šalteru banke sperme, a službenica mu uručuje DVD s naslovom Vrući zombiji Getafea. U maniri nekakve bizarne treš-horor-porno produkcije iz 1970-ih u njemu dvije mlađahne žene ispijaju napitak koji ih pretvara u zombi-nimfomanke, spremne da pod klupskim zastavama rađaju horde novih prijeko potrebnih navijača. Spot završava scenama prepunih tribina i grafikom spermatozoida koji ‘oplođuje’ klupski grb, uz poruku “što više, to bolje”.

Taj poprilično seksistički treš je prije nekoliko godina služio kao službeni promo video Getafea – “kluba bez navijača”, kako ga ljudi u Španjolskoj vrlo često opisuju. Istovremeno je zapravo dosta dobro opisao Getafe kao klub; jednim dijelom kontroverzan, a drugim onako, tragikomičan.

Ali priča trenutno devetoplasirane momčadi La Lige svakako je priča za sebe.

Nekih desetak kilometara južno od centra Madrida smješteno je industrijsko predgrađe po kojem Getafe CF i nosi ime. Prema mnogima je Cerro de los Ángeles, brdo u sklopu tog predgrađa, geografski centar Pirinejskog poluotoka. Dok je život u produžetku velegrada iz socioekonomske perspektive relativno blagonaklon, u nogometnom smislu teško da može biti gore za sve koji nisu Real Madrid ili Atletico.

Ipak, dok su ostali manji klubovi iz madridske aglomeracije poput Raya Vallecana, pa i Leganésa, svoj zasebni put kovali od samog početka, stvorivši priču koja je privukla zamjetne količine neutralaca, Getafe je kao klub praktički od svog osnutka navikao živjeti u sjeni. Ponajprije onoj Realovoj.

Predsjednikova misija

Izvorno osnovan 1946., bankrotirao je 1983., a novi kolektiv koji danas gledamo osnovan je iste te godine fuzijom dvaju prethodnih: jedan se zvao Peña Madridista Getafe, što zapravo znači “Klub navijača Real Madrida Getafe“, a drugi Club Getafe Promesas. Igrom slučaja, član ovog drugog bio je i tada 30-godišnji Ángel Torres, aktualni predsjednik kluba i poprilično kontroverzna ličnost.

Uz sve uspjehe, Getafeov stadion godinama je poluprazan

Torres je odrastao u Getafeu, nakon što se njegova obitelj doselila onamo iz obližnjeg Toleda, da bi se s vremenom obogatio kroz građevinske poslove. Naknadno je počeo ulagati u različite branše, a kada je 2002. Getafeov gradonačelnik Pedro Castro tražio kupca za klub koji je ponovno upao u financijske probleme, Torres je bio prvi kojem se obratio.

Iako nominalno lokalac, Torres nikada nije krio da je gorljivi madridista. Štoviše, njegova je ambicija od samog ulaska u Getafe bila dokazati se kao sposoban nogometni djelatnik i tako jednog dana postati legitimni kandidat za mjesto predsjednika kluba koji je oduvijek podržavao i čiju sezonsku ulaznicu i dalje posjeduje. Takav pristup vlasnika uvjetovao je situaciju u kojoj Getafe, usprkos uspjesima koje bilježi nakon njegova preuzimanja vlasti, nije bio u stanju privući veći broj navijača i izvući se iz sjene megapopularnih klubova iz centra, barem u svojoj zajednici.

Otkako je 2004. prvi put ušao u Primeru, postavši tako prvi klub u povijesti koji je prošao kroz sve ligaške stepenice u španjolskom nogometu, Getafe je u kontinuitetu među klubovima s najmanjim budžetom u ligi. U takvom se odnosu snaga dokazivanje na poslovnom planu činilo kao poprilično suluda misija.

No, Torres je ustrojio održivu sportsku politiku, u kojoj je trener epicentar rada i razvoja na terenu. Davao je prostora trenerima sa zanimljivim pristupom: Quique Sánchez Flores, Bernd Schuster i Michael Laudrup preuzimali su uloge šefova stručnog stožera i uglavnom se fokusirali na pikiranje jeftinih igrača koji se ili nisu uspjeli probiti u redovima etabliranijih klubova, ili su dovedeni skautiranjem sa strane. Getafe je uspio ne samo preživjeti u Primeri, već se i dvaput uzastopno našao u finalu Cope del Rey, a 2008. je tek u produžecima izgubio od Bayerna u četvrtfinalu Kupa UEFA. Pravi uspjeh, međutim, predstavlja činjenica da je od plasmana u Primeru 2004. s tako limitiranim sredstvima samo jednom, preklani, ispao iz lige, da bi se odmah vratio i ponovno nastavio s dobrim rezultatima.

Bezumno dizanje cijena

Sve skupa zvuči kao jedna od onih idiličnih priča o underdogu koji je uspio doći do konkretnih rezultata unatoč skromnom budžetu. Takve priče ljudi obožavaju – ali bez obzira na sve, Getafeov stadion godinama je poluprazan, toliko da se klub odlučivao na pokretanje grozomornih kampanja poput spomenutih vrućih zombija ili projekta Getafinder, aplikacije za spojeve nalik Tinderu, koju je klub lansirao za svoje malobrojne fanove.

Usprkos jako uspješnoj aktualnoj sezoni pod vodstvom trenera Pepea Bordalasa, Getafe bilježi prosječno oko 11.000 gledatelja i samo ga činjenica da igra na stadionu većeg kapaciteta (17.393) nego Eibar i Girona drži iznad samog dna po pitanju posjećenosti. Kad smo kod toga, bizarna je i činjenica da stadion nosi ime Alfonsa Péreza, bivšeg španjolskog reprezentativca koji je rođen u tom predgrađu, ali nikada u profesionalnoj karijeri nije obukao Getafeov dres, a ni zaigrao na tom stadionu, sagrađenom 1998.

Torres smatra da je u radničkom predgrađu prihvatljivo imati prosječnu cijenu ulaznice od 50 eura. Nakon što su mu projekt izgradnje novog stadiona u sklopu kojeg je trebao biti uključen i komercijalni sadržaj gradske vlasti svojedobno odbacile zbog, pogađate, nedovoljnog interesa za njegovo popunjavanje, Torres bezumno podiže cijene karata – kako pojedinačnih tako i godišnjih; najjeftinija sezonska ulaznica za ovu sezonu koštala je 200 eura, što je više nego što za ulaznicu istog ranga traže čak četiri od pet vodećih klubova lige.

Ne samo da je takav pristup anulirao bilo kakvu pomisao o održivom razvoju navijačke populacije, već je ispao pucanj u nogu Torresovim poslovnim ambicijama. Iako je u proteklih sedam sezona na prinove potrošio tek nešto manje od 37 milijuna eura, a zaradio dvostruko više, klub je u manjku drugih stabilnih prihoda (izuzev onih televizijskih) osuđen na kontinuirane gubitke. Oni su u jednom trenutku premašili brojku od 30 milijuna eura, zbog kojih je Torres bio prisiljen na kraju prodati klub konglomeratu iz Dubaija, makar je i dalje ostao na funkciji klupskog predsjednika.

Sve je to postala priča o klubu koji je imao potencijal okrhnuti svoj dio navijača od golemog madridskog bazena, ali kojem dugoročno prijeti neizvjesna budućnost zbog bolesne ambicije vlastitog kontroverznog predsjednika. Getafe je trenutno samo šest bodova na ljestvici iza Real Madrida, ali istovremeno je na svim drugim poljima još više i više u njegovoj sjeni. Nogomet je takav; uvijek će naći način da pokaže kako bez navijača ni rezultatski učinak ni status overachievera ne znače previše. Bez obzira na seksi zombije.

Ne propusti top članke