Ayrton Senna nije mnogo očekivao od treće utrke sezone 1993. Ni od čitave sezone, uostalom. Znao je da je njegov McLaren s Fordovim motorom toliko slabiji od Williams-Renaulta, bolida u kojem je bila i sva najsuvremenija tehnologija, aktivni ovjes, kontrola proklizavanja, sustav za start… stvari koje ostale momčadi ili nisu imale ili su ih tek počele razvijati. Na uskoj i za pretjecanja gotovo nemogućoj stazi Donington Park Alain Prost i Damon Hill bili su dominantni u kvalifikacijama, ostvarivši sekundu i pol bolja vremena od ljudi u drugom startnom redu, nadolazeće zvijezde Michaela Schumachera i Senne.
Brazilac je bio toliko razočaran bolidom da je prije sezone pokušao dogovoriti da besplatno vozi za Williams, ali njegov stari konkurent Prost stavio je veto na to, pa se momčad odlučila za posve neiskusnog Hilla. Što se McLarena tiče, Senna je odbio potpisati cjelosezonski ugovor, nesumnjivo se nadajući da će mu se ipak ukazati prilika za uskakanje u Williams, te je vozio po principu ‘utrka za utrku’ — principu koji i nije toliko loš, bez obzira na nekonkurentnost bolida, ako u računicu dodamo da mu je Marlboro keširao po milijun dolara za svaku od tih šesnaest utrka, koje je tako nevoljko vozio…
A onda je svanulo kišno uskršnje jutro, 11. travnja 1993.
Sennino umijeće kišne vožnje već je tada bilo legendarno, ali je li i dostatno za borbu s najsuvremenijom tehnologijom ugrađenom u Williamsove bolide? Ne bi li kontrola proklizavanja i aktivni ovjes trebali u potpunosti okrenuti prednost na Prostovu stranu? Francuz nikada nije tajio da ne voli voziti po kiši, ali nemojte se zavaravati, imao je fantastičnih utrka u takvim uvjetima, ipak govorimo o jednom od najboljih vozača svih vremena. Hill je još bio nepoznanica, tek na početku karijere, ali i on će neke od najdojmljivijih nastupa ostvariti u ekstremno kišnim uvjetima. Schumacher će postati praktički jednako slavan kao Senna po kišnom umijeću… Ukratko, gledano iz današnje perspektive, nije bilo nikakvog razloga zašto bi Senna trebao imati ma kakvu prednost u toj utrci.
Prost je prigovorio na neprihvatljive vremenske uvjete, kišu, blato… Senna je samo lakonski odgovorio: “Pa… ja nisam imao nikakvih problema”
Na startu je niti nije imao. Sauber Karla Wendlingera iz trećeg se reda probio ispred njega, a u gužvi je Brazilac gotovo istisnut sa staze. No, Senna se nije predao; u sljedećem je zavoju prešao Schumachera. U onom iza skinuo je Wendlingera, pa ubrzo i Hilla. Kao da smo gledali neku drugu dimenziju, neku magiju u kojoj za njega vrijede jedni uvjeti, a za sve ostale drugi.
Prije kraja prvog kruga pao je i Prost, a do prvog prolaska preko linije starta i cilja stekao je 2,5 sekunde prednosti, u nekonkurentnom automobilu. Krug je prozvan “krugom bogova”, te ga se do danas pamti kao jedan od najvećih iskaza superiornosti čistog vozačkog talenta nad okolnostima i tehnologijom.
Legendarno mjesto
No zapravo tog kruga, ni čitave utrke, uopće nije trebalo biti. Vratimo se nekoliko mjeseci unatrag…
Kad je objavljen kalendar Formule 1 za sezonu 1993, mnogi su se poveselili uvrštenju nove staze u kalendar, Velike nagrade Azije u travnju. Izgrađena nekoliko godina ranije, supermoderna japanska staza Autopolis udomila je završnu rundu Svjetskog prvenstva utrka izdržljivosti 1991, uz pobjedu Sauber-Mercedesa koji su vozili Schumacher i Wendlinger. Autopolis je tijekom 1991. i 1992. bio i sponzor F1 momčadi Benetton, te uvrštenje u kalendar nije bilo nikakvo iznenađenje, ime je već bilo familijarno.
A onda se, samo nekoliko mjeseci prije planirane utrke, sve urušilo. Vlasnik staze bio je investicijski bankar Tomonori Tsurumaki, poznat po tome što je iz svog kreveta u Tokiju nekoliko godina ranije kupio sliku Les Noces de Pierrette Pabla Picassa za 51,3 milijuna dolara, najavivši da će biti izložena u galeriji na Autopolisu. Kad je njegova tvrtka Nippon Tri-Trust bankrotirala, urušili su se i snovi o Velikoj nagradi Azije. Trebalo je brzo pronaći zamjenu, što je otvorilo vrata za ostvarenje životnog sna Toma Wheatcrofta.
Čak i da se nije dogodilo ništa od onoga što se dogodilo, Velika nagrada Europe 1993. imala bi posebno mjesto u srcima entuzijasta zbog same lokacije, Donington Parka. Riječ je o legendarnom mjestu na kojem u prije rata pobjeđivali Auto Unioni Bernda Rosemeyera i Tazija Nuvolarija, a jedan od klinaca koji su zaneseno promatrali nastupe srebrnih strijela bio je i Wheatcroft. Tijekom rata vojska je rekvirirala stazu, koja je ostala zatvorena za javnost sve do početka 1970-ih.
U tom je razdoblju Wheatcroft postao uspješan poslovni čovjek i vlasnik vjerojatno najveće kolekcije klasičnih trkaćih automobila na svijetu. Kupio je stazu, obnovio je te nakon duge pravne borbe uspio dobiti i uporabnu dozvolu, vrativši utrke onamo. Dodatna je atrakcija bio muzej — nažalost, zatvoren 2018. nakon vlasnikove smrti, kada je i kolekcija rasprodana. Dolazak Formule 1 bio je na neki način ostvarenje njegova životnog sna, ali i izraz poštovanja trkaće zajednice prema ovom iznimnom entuzijastu.
Wheatcrofta povijest Formule 1 pamti i kao mentora Rogera Williamsona, tragično poginulog u tek drugom nastupu u Formuli 1, na VN Nizozemske u Zandvoortu 1973. Pogledamo li tablice britanskih prvenstava Formule 3 u sezonama 1971. i 1972., iza prvaka Williamsona vidjet ćemo imena nekolicine ljudi koji će do kraja tog desetljeća postati svjetski prvaci u Formuli 1: James Hunt, Jody Scheckter i Alan Jones. Na prvom testiranju za momčad BRM oborio je rekord kruga, ali Wheatcroft mu je savjetovao da ne potpisuje ponuđeni ugovor, koji će objeručke prihvatiti Niki Lauda. Mladić je prihvatio nastupati za March, dok je za sljedeću sezonu mentor osigurao McLarenov privatni bolid, odbivši i ponudu Kena Tyrrella. Debi u Silverstoneu nije trajao dugo, bolid je uništen u jednom od najvećih startnih sudara u povijesti utrka, koji je izazvao Scheckter.
“Nitko neće moći pretjecati”
U drugom nastupu, u Zandvoortu, zbog puknuća gume bolid je izletio sa staze i udario u zaštitnu ogradu. Zaštitna ograda postavljena je u mekanom pijesku te se uvila i katapultirala bolid natrag na stazu, poput praćke. March se prevrnuo i izbila je vatra. Vozač je bio neozlijeđen, ali zarobljen u prevrnutom bolidu. Momčadski kolega David Purley odmah se zaustavio i pokušao ga preokrenuti, dok su pomoćni radnici na stazi samo stajali i promatrali. Purley je jednom od njih doslovno oteo protupožarni aparat i pokušao ugasiti vatru, slušajući zapomaganje zarobljenog prijatelja. Osoblje je pokušavalo udaljiti i Purleya, kao i spriječiti druge gledatelje da priskoče u pomoć, a vatrogasna kola su mirno stajala nedaleko, čekajući znak za pokret.
Nitko se drugi od vozača nije zaustavio, a utrka nije prekinuta (tako da možda i nije bilo pametno poslati još i vatrogasno vozilo na stazu kojom i dalje jure bolidi.) Iščekujući pomoć, Williamson se ugušio u kokpitu od udisanja vrućih plinova. Bio je to jedan od prijelomnih trenutaka u povijesti sigurnosti na pistama; ubrzo nakon toga propisano je da svo pomoćno osoblje tijekom utrke mora na sebi imati protupožarne zaštitne kombinezone. No, čak i po tadašnjim je, iz današnje perspektive smiješnim sigurnosnim standardima, reakcija organizatora utrke i osoblja na stazi u Zandvoortu bila skandalozno loša.
Ova je priča snažno potresla Wheatcrofta, ali nije mu uništila san o povratku u Formulu 1. U koju je napokon, kao vlasnik staze, dospio 20 godina potom. Utrku je, — tu jednu, doduše — dobio, ali mnogi su opravdano sumnjali kako staza baš i nije posve podesna za Formulu 1, odnosno da je dolazak najbržeg cirkusa onamo samo znak pažnje prema Wheatcroftu.
Od utrke i staze uistinu nitko nije imao velika očekivanja. Prije početka, u televizijskom prijenosu, Hunt je rekao: “Zabrinut sam, jer će ova staza biti gora nego Monte Carlo. Nitko neće moći pretjecati”. Srećom, Senna ga nije čuo. A ni Rubens Barrichello, klinac iz Brazila koji se, u svojoj trećoj F1 utrci, u prvom krugu probio sa 12. startnog mjesta na četvrto- Kamera uglavnom prati početak kolone, ali Rubensov krug nije bio mnogo, ako uopće, manje impresivan od onoga njegovog vodećeg sunarodnjaka. Toga dana upoznali smo još jednog sjajnog kišnog vozača.
Ako danas ponovo, hladne glave, pogledate utrku, možda vas i neće toliko fascinirati ta magija prvog kruga, koliko ono što je Senna radio kasnije. Bilo je to čudno poslijepodne, kiša je u nekoliko navrata stajala i počinjala, tako da su svi vozači morali kockati s odlukama kad ući po kišne gume, a kad po slickove. Senna je svaku od tih situacija ispravno procijenio, čak i kada je to bilo direktno oglušivanje o naredbe iz McLarenova boksa. Završio je utrku sa ‘samo’ četiri ulaska u boks, naspram Prostovih sedam. Jednom je čak i samo prošao pored svojih mehaničara, shvativši da nisu još spremni za promjenu guma — i, pritom, prije uvođenja limitatora brzine u boksu, postavio najbrži krug, jer je u Doningtonu prolaz kroz boksove kraći nego regularna vožnja stazom…
Savršenstvo u vožnji
Koliko su uvjeti bili zahtjevni pokazuje nam gledanje snimke; u nekoliko navrata vidimo snažna proklizavanja Sennina McLarena, netipično za njegov obično vrlo precizan i uglađen stil vožnje po kiši. Hill je imao pomalo zastrašujuće blokade kotača prigodom kočenja za ulazak u boks — mehaničari su morali imati čelične živce — ali odvezao je vrlo dobru utrku i ostao jedini u krugu sa Sennom. Prostu se u jednom od izlazaka u boksa ugasio motor, te je izgubio više od pola minute — a samo superiornosti bolida može zahvaliti plasman na najnižu stepenicu podija.
Ako se pitate što je bilo sa Schumacherom, definitivno u toj utrci još nije izgledao kao kišni čovjek, a naposlijetku je i izletio, kao jedan od mnogih. Nažalost, sjajni Barrichello, kojem se smiješilo drugo mjesto, morao je odustati zbog kvara na bolidu samo šest krugova prije kraja. Bodove su još osvojili Johnny Herbert, Riccardo Patrese i, prvi puta u karijeri, Minardijev vozač Fabrizio Barbazza.
Ovaj mi je Talijan, ponajprije upamćen po tome što je na jednoj nogometnoj utakmici 1991. potrgao koljeno Nigelu Mansellu, jedna od najvećih enigmi tog vremena. Mada je 1987. bio novak godine u CART seriji i završio treći na Indy 500, a u F1 u samo osam startova za Minardi dvaput završio u bodovima (po postotku završavanja u bodovima je, nisam provjeravao, ali sam poprilično uvjeren, najuspješniji u povijesti te momčadi), niti s jedne strane Atlantika nikad nije dobio pravu priliku, mada mi svakako izgleda kao da je trebao. Nakon teške nesreće u utrci sportskih automobila na Road Atlanti 1996. bio je neko vrijeme u induciranoj komi, nakon dugotrajnog oporavka prestao se natjecati, a danas navodno vodi neki ribički resort na Kubi.
Još je jedna od zanimljivosti VN Europe bila dvostruka dodjela nagrada na proglašenju pobjednika. Kako je pokrovitelj utrke bio slavni japanski proizvođač videoigara Sega, ozračje je u velikoj mjeri bilo u njihovom znaku, a paddock pun maskota, ponajprije Sonica: super ježa. Senni je prvo uručen trofej s njegovim likom, a tek naknadno i pravi pobjednički. Zanimljivo, Segin se trofej dugo smatralo izgubljenim, ali je prije nekoliko godina pronađen u nekoj McLarenovoj ostavi i napokon izložen.
Sve je to ipak bilo u dubokoj sjeni događanja na stazi i onog fantastičnog prvog kruga.
Nisu baš svi, dakako, bili oduševljeni utrkom. Još je pokojni Đorđe Balašević lijepo napisao “Svi što gube se ljute, to je normalna stvar”. Kad je nakon utrke na press konferenciji Prost prigovorio na neprihvatljive vremenske uvjete, kišu, blato… Senna je samo lakonski odgovorio: “Pa… ja nisam imao nikakvih problema…”. U ponedjeljak ujutro, dan nakon utrke, dvostruki svjetski prvak Emerson Fittipaldi nazvao je Ayrtona samo kako bi mu rekao da je to najbolji krug neke Velike nagrade koji je ikada vidio.
I mnogi su drugi tog mišljenja: ako smo ikad vidjeli savršenstvo u vožnji na djelu, to su ostvarili Juan Manuel Fangio u zadnjem krugu Nürburgringa 1957. i Senna tog kišnog travanjskog poslijepodneva. Jesu li to uistinu najbolji krug i najbolji nastup nekog vozača u povijesti? Osobno bih ipak dao prednost nekim drugim situacijama, ali nema sumnje da je ta uskršnja nedjelja u Doningtonu jako visoko i na jednoj i na drugoj listi, te da je legenda o njoj opravdana.
