Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sensei

U subotu, 24. lipnja navršava se šest godina od smrti velikog Tomislava Ivića. Ovo je posveta njemu

Zadnja izmjena: 24. lipnja 2017.

Svi su treneri, posebno oni dobri, do neke mjere bihevioristi – takva je priroda njihove profesije. Ali malo koji od njih je to bio spreman priznati tako otvoreno kao što je to bio slučaj s Tomislavom Ivićem.

Rijetka vrsta u nogometnoj kulturi bivše Jugoslavije, kulturi koja je tradicionalno njegovala gotovo predeterminističko veličanje ‘urođenog’ talenta i obožavala individualno umijeće iznad svega, on je čvrsto vjerovao u sustav. Nikad nije umanjivao važnost prirodnih sposobnosti, ali za njega su one bile tek sirovina koja nije značila ništa bez temeljite obrade, rafiniranja i pronalaženja optimalne uloge u cjelini. Puno je govorio o „mentalitetu“ – ali dok u nas ta riječ ima negativni, defetistički prizvuk u svemu od politike i gospodarstva do popularne kulture, njegova je interpretacija bila potpuno drugačija.

Za Ivića, mentalitet je bio nešto što se konstantno uči, mijenja i prilagođava.

„Navika je druga priroda čovjeka“, rekao je u siječnju 2005., kad je održao predavanje na trenerskom seminaru na temu presinga u Herceg Novom, čiji je podnaslov glasio, vrlo jednostavno: ‘Kako pobijediti jačeg protivnika’. „Trebamo stvarati navike – ne toliko fizičke ili tehničke koliko mentalne. A to se radi konstantnim ponavljanjem. Potrebno je promijeniti mentalitet tima. Morate psihološki pripremiti svoje igrače za novu logiku, tako da je vremenom žele prigrliti“.

Mnogi treneri su egomanijaci. Neki su tirani, neki očinske figure, a neki pokušavaju biti prijatelji igračima. Tomislav Ivić, kažu oni koji su imali čast dobro ga upoznati, nije zapravo bio ništa od toga. Mogli biste, međutim, reći da je bio nešto poput Mr Miyagija iz Karate Kida: uvijek je insistirao na setu vrlo jednostavnih vježbi koje je trebalo bjesomučno ponavljati sve dok pokreti ne bi postali automatizirani i instinktivni. Na tom seminaru opisao je neke od tih vježbi i djelovale su razočaravajuće banalno – nešto što biste možda očekivali vidjeti na dječjem treningu, ali ne među odraslim profesionalcima. Primjerice, mali je teren (35 x 16 metara), sa zidom sa svake strane, služio za trening tehnike: igrač bi trčao s loptom u jednom smjeru, napucao je u zid, iskontrolirao odbijanac, okrenuo se, trčao s loptom, napucao je u drugi zid, iskontrolirao…

I ponovno. I opet.

Pomalo je čudno, za racionalista kakav je bio, to kako je tim metodama pridavao gotovo mitsko značenje. U Herceg Novom je rekao trenerima da je većinu vježbi kojima se koristio osmislio „stari Hajdukov trener“ – pritom je, naravno, mislio na Luku Kaliternu, najikonskiju ličnost u Hajdukovoj povijesti. I zaista, iste su vježbe opisane i u Kaliterninoj knjizi ‘Moja nogometna škola’. Iako su Ivićeve ideje bile nadasve moderne, ponosio se svojim učiteljem, rado citirao njegove izreke i uvijek ga navodio među onima koji su najviše na njega utjecali: uvijek bi Kaliternu spomenuo prvog, zatim obično Rinusa Michelsa i Hennesa Weisweilera.

Igrači isprva sigurno nisu entuzijastično prihvaćali Ivićeve metode, baš kao što ni Karate Kid nije volio brisati podove niti polirati auto, što mu je naložio sensei Miyagi – ali s vremenom bi shvaćali zašto to rade. Dražen Mužinić jednom je priznao kako je bio toliko izdrilan da je prolaznike na Pjaci „hvatao u ofsajd zamke“ jer mu je to postala refleksna reakcija. Mnogo puta, osobito u doba kad je pripremao one čuvene utakmice protiv HSV-a u četvrtfinalu Kupa prvaka, Splićani su viđali Ivića u šetnji s jednim ili dvojicom igrača; mahnito je lamatao rukama poput ludog znanstvenika, želio je biti siguran da igrači u potpunosti razumiju što se od njih traži i zato je neumorno objašnjavao. I ponovno. I opet.

U novinskim bi redakcijama premještao stolice kako bi objasnio Makélélé Role. Jedan poznanik ispričao mi je kako je svojedobno bio na istom avionskom letu s Ivićem: tek koju minutu nakon što mu se predstavio, Ivić je izvadio papir i olovku i stao crtati dijagrame objašnjavajući kako Engleska mora igrati ako želi imati šanse za osvajanje Eura 2004. Za njega je nogometna taktika sve više postajala nešto poput skupa problema i jednadžbi koje se mogu riješiti odgovarajućom analizom – nešto što se može i mora popraviti. Kad su mu liječnici naložili da se ostavi trenerskog posla, i dalje je gotovo svakodnevno ispunjavao svoje bilježnice taktičkim dijagramima i novim idejama. Čak i nakon što je hospitaliziran, a liječnici mu zabranili gledanje nogometa, još uvijek je crtao svoje dijagrame, direktno iz glave.

Ivić se 1978. iz Amsterdama vratio kao fundamentalist presinga. „Presing je kucajuće srce našeg nogometa“, govorio je

To što je Ivić uspio s takvim idejama u Splitu, gradu tako osebujnom da se čini kako je u trajnoj pobuni protiv sebe samoga, samo svjedoči o njegovoj veličini. Poslije toga, ništa mu više nije bilo problem: osvojio je naslove u još četiri zemlje (s Ajaxom, Anderlechtom, Panathianikosom i Portom), osvojio je španjolski kup s Atlético Madridom, portugalski kup, superkup i europski superkup s Portom, a Raymond Goethals, njegov prijatelj i nasljednik na klupi Olympiquea iz Marseillea nesebično je priznao da mu je Ivić pomogao posložiti taktiku za finale Lige prvaka 1993., u kojem je pobijedio Milan Fabija Capella.

Iako ga je totalni nogomet nadahnjivao još dok je trenirao Hajduk, a Rinus Michels ga vlastoručno izabrao za svog nasljednika u Ajaxu, u Ivićevom je pristupu bilo više automatizma i jako puno trke. Njegove momčadi nisu bile tako zaigrane kao što je bio Ajax koji je osvojio Europu. Zato su ga trpali pod egidu „industrijskog“ nogometa, a često su ga optuživali i za defenzivni pristup. Ovo drugo vjerojatno je imalo veze s njegovom metodologijom.

„Puno je lakše naučiti se braniti nego napadati“, govorio je Ivić. „A za to treba i manje vremena.“

Jednom kad bi utvrdio obranu, njegove bi momčadi postojano rasle te postajale sve učinkovitije i u napadu. Njegov je Ajax u sezoni 1977./78., primjerice, zabio 23 gola više nego sezonu ranije. Ali zbog raznih razloga, uključujući njegovu pustolovnu narav i nesporazume oko novca, rijetko se negdje zadržavao dovoljno dugo da bi došao do te druge faze.

Ivić se 1978. iz Amsterdama vratio kao fundamentalist presinga. Počeo je na drugačiji način govoriti o nogometu, na iščuđavanje domaćih novinara. Postao je fasciniran (bio)mehanikom timskog kretanja.

„Presing je kucajuće srce našeg nogometa“, govorio je, opisujući oblik koju momčad na terenu tvori kao da se radilo o živom organizmu ili mišiću, objašnjavajući njegove kontrakcije i širenja. Njegove su momčadi od tada vježbale u vrlo plitkoj formaciji iz koje bi se „organski“ širile u napadačku tranziciju, slijedeći dobro uspostavljene i beskonačno ponovljene mehanizme.

Mnogi će ga pamtiti po onom utakmici u Palermu, kad se jednokratno pojavio kao izbornik hrvatske reprezentacije, zamjenjujući suspendiranog Ćiru Blaževića. Ivić je složio svoju, briljantnu defenzivnu taktiku: Vatreni su igrali u rasporedu 5-3-1-1, sa Zvonimirom Bobanom i Aljošom Asanovićem kao povučenim playmakerima, dok je uz njih bio neumorni trkač Nikola Jurčević, a Robert Prosinečki ispred kao trequartista. Slaven Bilić i Igor Štimac naizmjence su izlazili iz zadnje linije kako bi zatvorili Roberta Baggija; Davor Šuker cijelo je vrijeme bježao na krilo. Momčad takvog velemajstora kao što je Arrigo Sacchi, koja je neposredno ranije osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu 1994., dobila je posjed lopte, ali joj je sasvim uskraćen prostor u napadu. Frustirana, izgubila je ravnotežu i postala ranjiva na hrvatske brze kontre, tako da su Talijani jedino uspjeli zabiti počasni gol u završnim minutama.

Mediji kod kuće slavili su Ivića, ali njegove su izjave bile suzdržane i ne baš trijumfalističke. Postavio je tu utakmicu protiv svoje doktrine kako se nogomet treba igrati; naprosto je napravio ono što je bilo potrebno, ‘popravio’ momčad za Ćiru i ostavio mu u nasljeđe neke temeljne ideje – bila je to prva velika pobjeda Vatenih, koja je otvorila put neslućenim uspjesima. S obzirom na to koliko je vremena za pripremu imao, takva je taktika bila sve što je Ivić stigao učiniti, jer „puno je lakše naučiti se braniti nego napadati.“

To je bio Ivić. Čovjek od čijeg je ogromnog znanja veća bila jedino želja da ga podijeli. Hrvati, kakvi već jesu, nisu ga uvijek slušali, premda je svaki njegov intervju blago kojemu se uvijek možemo vraćati.

I ponovno. I opet.

Počivao u miru, sensei.

* Izvorna i dosta duža verzija ovog teksta istog autora objavljena je 2013. na engleskom jeziku u magazinu The Blizzard, koji toplo preporučamo.

Ne propusti top članke