Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Serie A hvata zalet

Kako porezna reforma vraća talijanski klupski nogomet u samu elitu

Zadnja izmjena: 17. srpnja 2019. Tullio M. Puglia

Bilo je to vrijeme kad su Italijom hodali bogovi.

Juventus na pogon obitelji Agnelli, Milan koji je vodio Silvio Berlusconi, Inter u vlasništvu obitelji Moratti, Fiorentina o kojoj su se brinuli filmski moguli Cecchi Gori, Cragnottijev Lazio, Roma obitelji Sensi i Parma koju je Calisto Tanzi financirao kroz tada premoćni Parmalat. “Sedam sestara Serie A”, kako su ih nazvali; sedam klubova u kojima je bila sama krema svjetskog nogometa i sedam vlasnika koji su zarađivali novac u različitim branšama i tjerali jedan drugoga do samih granica, upumpavajući milijarde lira u svoje klubove.

Svaki od sedam klubova imao je barem jednu od najvećih svjetskih zvijezda, vlastitog malog boga koji je hodao terenom i kojeg je pratio orkestar ozbiljnih nogometnih imena. Gabriel Batistuta i Rui Costa u Fiorentini, koja je mogla dovesti Briana Laudrupa i Stefana Effenberga. Alen Bokšić, Christian Vieri ili Marcelo Salas u Laziju, kojima su pomagali Diego Simeone, Juan Sebastián Verón i Simone Inzaghi. U Romi su igrali Walter Samuel kao najskuplji defenzivac na svijetu, Cafú i Vincenzo Montella. Cláudio Taffarel, Tomas Brolin, Faustino Asprilla i Hristo Stoičkov, a još nismo došli do Intera, Milana i Juventusa kao onih najbogatijih koji su mogli najbolje platiti.

I uza sve to, svaki klub je imao svoga Francesca Tottija, Alessandra Del Piera, Paola Maldinija ili Javiera Zanettija. Nikad prije ni nikad poslije nije se dogodilo da jedna liga stvori takvu koncentraciju kvalitete na jednom mjestu. Nije bitno tko je igrao, nema šanse da se negdje na svijetu tog vikenda igrala bolja utakmica od onoga što je nudila Serie A u terminu nedjeljom u 20:30. I to  je pravilo važilo godinama.

Za cifru koju je dobio poreznom reformom Juventus može sebi priuštiti još cijelog novog Cristiana Ronalda i ostane mu dovoljno da pokrije novog Marija Mandžukića

Prvo je puklo carstvo koje je vodio Vittorio Cecchi Gori. Policija je u pretresu vile našla kokain, golu ljubavnicu i kamion papirnatih dokaza, a on je završio u zatvoru zbog višestrukih financijskih malverzacija i prevara. Onda je bankrotirao Parmalat, ostavivši rupetinu toliku da Ivica Todorić s Agrokorom u usporedbi s time izgleda kao trgovac cvijećem na klupici ispred seoskog groblja. Kleknuo je i Cirio, firma koja je financirala Lazio i u kojoj je gazda Sergio Cragnotti dobio devet godina zatvora. Odjednom je nestalo novca, sestre su se osule, a onda je na temelje same lige udario i Calciopoli.

Valjda je to tako moralo biti; s toliko jakih ličnosti na čelu klubova, granice nisu postojale. Ni za jednog od sedam vlasnika njegov klub nije bio igračka u klasičnom smislu riječi. Doduše, igrali su se, ali uvijek su prvo bili navijači koji su obožavali klub koji su vodili i nisu razmišljali o bilo čemu drugome. Novac se sumanuto trošio, a sitne spačke ubrzo su prešle u opasne mućke jer stvari su postale osobne i između klupskih vlasnika. Ali za razliku od Hrvatske, gdje se u Kulmerove dvore upada šest mjeseci nakon što je podignuta optužnica, u Italiji karabinjeri upadaju usred noći dok još imaju šanse pronaći kakve dokaze. Pronašli su dovoljno za dovoljno različitih faca i — iako je Inter s Joséom Mourinhom kasnije osvojio Ligu prvaka — Serie A je kvalitetom pala na samo dno baš u doba kad je u nogomet počeo ulaziti ogromni novac kroz širenje kabelske televizije.

Beckhamov zakon

Fokus zanimanja javnosti se prebacio na Englesku, težište kvalitete se prebacilo prema Španjolskoj. Bogovi su se preselili negdje drugdje, klubovi su prestali biti konkurentni, a kvaliteta Serie A se srozala do temelja.

Razlog je, doduše, bio i u činjenici da je porez na plaće nogometaša s vremenom postao suludo velik i talijanski klubovi su se našli u inferiornom položaju u usporedbi s konkurencijom. Englezi su, velikim dijelom zbog nasljeđa liberalne ekonomije, imali višestruko niži porez na primanja, a Španjolci su 2005. napravili ključnu reformu.

Po odredbama zakona, svatko tko najmanje 183 dana godišnje provede u Španjolskoj smatra se poreznim obveznikom i dužan je platiti doprinose državi na sva primanja po stopi koja se određuje sukladno visini primanja. Ukratko, ako provedete pola godine u Španjolskoj, dužni ste platiti porez na svaki euro koji zaradite, bez obzira gdje ste ga zaradili i jeste li već negdje drugdje platili porez na njega. Kraljevski dekret 687/2005 ili ‘Beckhamov zakon’ je odluka koja tu odluku malo prilagođava. Kako bi olakšali vlastitim firmama privlačenje vrhunskih menadžera na dobro plaćene direktorske pozicije, kao i ulazak stranim bogatašima, španjolske su vlasti omogućile da pojedinci koji zarađuju iznos barem dvostruko veći od prosječne plaće mogu pri useljavanju u Španjolsku izabrati hoće li biti oporezivani kao španjolski građani ili će preuzeti porezne olakšice.

Jedan od prvih koji su potpisali izjavu da preuzimaju porezne olakšice po ovom zakonu bio je David Beckham, po kojem je odluka dobila ime u javnosti, a odmah je postalo jasno da će španjolski nogomet njime jako profitirati.

Jer ako se netko poput Beckhama odlučio na olakšice, njegov se klub našao u situaciji da mu je mogao dati i do 35 posto veću plaću nego prije toga. Dodatno, sva primanja od marketinga, snimanja reklama i dodatnih aktivnosti koje su bile prijavljene izvan Španjolske nije bio oporezivan i nogometaši su došli u situaciju da su, kombinirajući sve olakšice, dobili čak do 70 posto više novca nego prije Beckhamova zakona. Igrač koji je zarađivao 10 milijuna eura godišnje prije 2005. je nakon toga zarađivao 17 milijuna eura.

Španjolski su klubovi istog trena postali konkurentni na tržištu.

Jasno, Real Madrid i Barcelona su trošili novac i prije, a ostali klubovi imaju neusporedivo manji dohodak od TV prava u odnosu na Engleze, ali ovaj zakon je barem djelomično zaslužan za činjenicu da su španjolski klubovi osvojili po osam Liga prvaka i Europskih liga u 14 godina koliko je na snazi Beckhamov zakon. Postali su privlačna destinacija za elitne strane igrače i trenere koji su mogli zaraditi više nego na drugim mjestima i osvojenih 16 od 28 mogućih europskih trofeja su izravna posljedica toga.

Nova pravila

Za usporedbu, u istom je vremenu Sebastian Giovinco kao talijanski reprezentativac otišao iz Juventusa u MLS jer je u Americi mogao zaraditi puno više nego u Serie A.

Dobro, jasno je da su igrači takvog kalibra – igrači koji su dobri, ali ne i elitni – oduvijek imali epizode slične Giovincovoj i da su uzimali novac na ‘egzotičnim’ tržištima. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je godinama igrač na svoj račun dobivao tek 57 posto onoga što je klub uplaćivao, dok je 43 posto išlo državi na ime poreza, a to je bilo drastično više nego u Španjolskoj i Engleskoj.

Članak 5 zakona Decreto Crescita koji je 27. lipnja izglasan u talijanskom Senatu ide u smjeru onoga što je napravila Španjolska kad je 2005. donijela Kraljevski dekret 687/2005. Poanta donesenog zakona je obrnuti proces odljeva mozgova tako da će se ponuditi pet godina poreznih olakšica na natprosječne plaće svakome tko je prošle dvije godine proveo izvan Italije nakon što se obveže ostati u Italiji najmanje dvije godine, bez obzira na to radilo se o stranom državljaninu ili o Talijanu.

Na taj se način planira privući visokoobrazovane stručnjake iz inozemstva i talijanske radnike koji su otišli u inozemstvo zbog većih plaća, a u isto vrijeme se kontrolira dotok jeftine i slabije kvalificirane radne snage. Ali kao što se dogodilo s Beckhamovim zakonom u Španjolskoj, efekt će osjetiti i nogometni klubovi jer će nogometaši ući pod iste zakonske okvire kao inženjeri, menadžeri ili istraživači.

Po novome, za svakoga koga obuhvaća Članak 5, čak 70 posto primanja postaje neoporezivo. Dakle, prvih 70 posto brutto plaće odmah postaje netto, a onih preostalih 30 posto se oporezuje po standardnim stopama. Ako doselite u slabije razvijeni južni dio Italije, neoporezivi dio je čak 90 posto primanja. Nogometaši, doduše, imaju prilagođeni amandman koji kaže da je 50 posto brutto iznosa neoporeziv, a druga polovica se oporezuje standardnim stopama, i to bez olakšica za one koji rade u južnom dijelu zemlje.

Međutim, čak i ova prilagodba znači ogroman poticaj za klubove. Većina igrača u svojim ugovorima ima iznose koji su u netto vrijednosti, što znači da poreze na plaću u stopi od 43 posto u suštini pokriva klub. Ugrubo, pola daju igraču, a pola državi. Po novim pravilima, od te polovice državi sada dvije trećine iznosa ostaju njima.

Barem djelomični povratak

To znači da bi Juventusu ove sezone — teoretski, ako uzmemo u obzir činjenicu da je dobar dio igrača došao iz inozemstva i da bi imali pravo na šestogodišnju poreznu olakšicu — ostala dodatna 52 milijuna eura s obzirom na to da na netto iznos plaća troše 110 milijuna eura godišnje, a za cifru koju su dobili poreznom reformom mogu sebi priuštiti još cijelog novog Cristiana Ronalda i ostane im dovoljno da pokriju novog Marija Mandžukića.

Ovo sve ne znači da se vraća vrijeme kad su bogovi šetali travnjacima Serie A niti znači da će koncentracija zvijezda biti iti blizu nalik onoj iz vremena Sedam sestara. Kult termina nedjeljom u 20:30 vjerojatno je zauvijek nestao, jer problemi koje ima talijanski nogomet su naprosto puno dublji od činjenice da su porezi na plaće nogometaša bili visoki. Međutim, ovom odlukom talijanski klubovi postaju konkurentni na tržištu engleskih i španjolskih u borbi za igrače. Da bi izjednačili netto plaću ciljanom igraču, dosad su morali potrošiti puno više novca nego klubovi iz Premier lige i La Lige.

Sad kad su se pravila promijenila i kad su klubovi odjednom dobili dodatnu zalihu keša koji mogu potrošiti, Serie A ima dodatni prostor za hvatanje zaleta kroz privlačenje vrhunskih igrača iz inozemstva i povećavanje koncentracije kvalitete. A to onda može značiti i barem djelomični povratak Serie A u samu elitu.

Ne propusti top članke