Svibanj je 1981. – tmurni, sivi i kišni svibanj, kakvi najčešće jesu u Torinu – i još jedna uzbudljiva sezona talijanske lige bliži se svom svršetku. Tri su kola do kraja i Juventus, koji je tri godine ranije osvojio rekordnu 18. titulu, a onda završio treći, pa drugi, i na čijoj klupi sjedi Giovanni Trapattoni, na vrhu je ljestvice. Ima jedan bod više od prvog i jedinog ozbiljnog pratitelja, Rome Nilsa Leidholma, koja toga dana gostuje na Comunaleu. Utakmica svih utakmica.
Do kraja je petnaest minuta, golova nema, Roma je s igračem više, a oštri startovi sijevaju na sve strane; ne pomaže ni klizav i blatnjav teren. Romin Bruno Conti je ostavljen sam u sredini, ubacuje u kazneni prostor domaćina, a najbolji strijelac lige Roberto Pruzzo glavom prebacuje na vrh peterca. Maurizio Turone bježi zbunjenom Cesareu Prandelliju i u padu glavom šalje loptu iza leđa Dina Zoffa. Ruke visoko u zraku – ako zadrži prednost, Roma treba samo svladati Pistoese i Avellino i san je ostvaren, titula je tu.
No, u zraku je i ruka Guliana Sancinija. I njegova zastavica – on je vlasnik malene suvenirnice u Bologni i u slobodno vrijeme pomoćni sudac. Označio je zaleđe koje je glavni sudac Paolo Bergamo prihvatio – Bergamo će od 1990. do 2005. biti jedan od glavnih ljudi sudačke organizacije i pasti u Calciopoliju – i utakmica je završila bez pobjednika. Snimak je te večeri pokazao da je Turone bio u dozvoljenoj poziciji, Romanisti su se bunili, ali priča se završila očekivano. Juve je imao teži raspored, no ipak bez problema dobio Napoli i Fiorentinu i osvojio novu titulu prvaka Italije.
Nisu u Rimu ni prije toga voljeli Juventus. Klub je to za koji u Italiji nikada nije bilo sredine i koji su uvijek ili obožavali ili ga prezirali – ali tek je Er’ go’ de Turone pokrenuo lavinu.
“Imate papu, imate Giulija Andreottija (najutjecajniji talijanski političar tog vremena i bivši talijanski premijer, nap. a.) i imate sunce. Ostavite nama barem scudetto”, naslađivao se poslije Gianni Agnelli.
Trećina Talijana navija za Juve
Nije to bila samo šala Juventusovog vlasnika, nego i surova realnost – Roma je imala tek jednu titulu prvaka i to iz ratne 1942., a Juventus je tog dana osvojio svoju 19.
Agnellijeve riječi pretvorile su se u prokletstvo koje traje i danas. Rimljani su do titule došli dvije godine kasnije, prvaci su ispred Juventusa bili i 2001., ali njihova povijest obilježena je gledanjem u leđa najboljem – 13 puta bili su drugi, šest puta od toga iza Juventusa – i traženjem krivca za vlastiti neuspjeh u tuđem dvorištu.
Talijani kao da se nadaju da se priča može napraviti boljom i zanimljivijom nego što jest. Ali realnost je to da je Juventus daleko ispred konkurencije
I nije to samo Romina priča; i oni bolji i veći sudjelovali su u njoj. Inter i Milan jesu osvajali titule i držali korak za Juventusom, ali njihovo poslovanje nije pratilo ono što su radili u Torinu. Juventus je, za razliku od svih ostalih talijanskih klubova, oduvijek bio vođen kao biznis.
Ili, ako hoćete baš staviti datum na tu tvrdnju, od 1924. godine – tada je lijevi bek Antonio Bruna došao u konflikt sa šefovima u FIAT-ovoj tvornici, jer je tražio više slobodnog vremena za treniranje u Juventusu. Slučaj je došao do velikog gazde Giovannija Agnellija, koji je osnovao najveću europsku automobilsku tvornicu još 1889. On je ne samo odlučio pomoći Bruni, nego je uvidio važnost nogometa u cjelini; instalirao je svog sina Edoarda da se brine o klubu.
Juventus je u međuvremenu postao najveći talijanski klub – dominacijom u 1930-ima, pa kasnije u 1970-im i 1990-im godinama privukao je milijune navijača. Danas se smatra da trećina Talijana koji aktivno prate nogomet navija za Juve i vjeruje se da klub ima skoro 200 milijuna navijača širom svijeta.
Jasno, optužbi nikada nije nedostajalo – za Juve nikada nije bilo sredine i oduvijek su ga obožavali i prezirali. Skandali, namještanja, igre sa sucima, doping; nisu to priče koje treba zanemariti, ali ih treba staviti u kontekst. Juventus je bio dio velikog sustava u kojem su igrali svi, ili barem gotovo svi, a ne samo oni. Uostalom, Luciano Moggi je svoje najvažnije dane proveo u Juventusu, ali je na različitim funkcijama radio i u Romi, Laziju i Torinu. Gobbi su, opet za razliku od većine, svoju kaznu odradili i vratili se dominaciji.
Liga za sebe
Roma će ove subote na gostovanje u Torino s četiri boda zaostatka. I jasno da je najava utakmice svugdje ista; prilika da se zaostatak smanji, da se prvenstvo napravi zanimljivim, opet utakmica svih utakmica. Ali ona to ustvari nije. I još dugo neće biti. Stvari jednostavno izgledaju usiljeno, forsirano; Talijani kao da se nadaju da se priča može napraviti boljom i zanimljivijom nego što jest.
Realnost je to da je Juventus daleko ispred konkurencije. I ne samo zbog činjenice da je dominantno i bez problema osvojio pet posljednjih titula – 9, 17, 18, 9 i 4, to je bodovna razlika na kraju koja dovoljno govori o tome koliko je talijansko prvenstvo bilo neizvjesno posljednjih godina. Juventus je prije svega najbolje organizirana i najbolje vođena momčad Italije; Silvio Berlusconi je Milan povukao u ambis, Inter je svojim potezima sam sebi najveći neprijatelj, Roma već godinama gradi ekipu vodeći se valjda onom da se Rim nije izgradio preko noći, a Napoli i Fiorentina ionako su samo overachiveri.
Genoa s početka prošlog stoljeća, Juve tridesetih, Grande Torino iz četrdesetih, Juve sedamdesetih, Milan i opet Juve devedesetih ili Inter s prve polovice 2000-tih; sve su to bile dominantne momčadi u talijanskom prvenstvu, ali nitko nije sebe doveo u situaciju u kakvoj je Juventus danas.
Juventus je najbogatiji i najstabilniji talijanski klub, koji ima vlastiti i potpuno novi stadion, koji zarađuje najviše, koji najskuplje (i u savršeno vrijeme) prodaje igrače i koji je u situaciji da svoju momčad pojača najboljim igračima konkurenata i usput pokupuje najtalentiranije Talijane današnjice.
Juventus je klub koji, i možete slobodno zanemariti njihove povremene krize i rezultatsku distancu od suparnika (što je pokazala prošla sezona!), apsolutno dominira talijanskim prvenstvom i koji će to raditi, ako se ne dogodi neko čudo, još godinama koje su ispred nas. Na stranu koliko mu nedostatak konkurencije utječe na europske ambicije, Juve je danas u Italiji liga za sebe; svi ostali su samo pratnja.
Roma u subotu navečer može iznenaditi u Torinu, može prvenstvo možda na trenutak učiniti i zanimljivijim, ali neće i ne može promijeniti generalno stanje stvari u talijanskom nogometu danas.
Rim i danas ima papu, politika je s Berlusconijem preselila u Milano, jug uživa u suncu, a sivom i dosadnom Torinu ostaje scudetto. Još mnogo njih.
