Romantika nas neće ubiti, kako Draganu Bjelogrliću u Ranama kaže Nikola Kojo. Ako pitate talijansku Serie A, romantika ju je i spasila. Od najjače lige na svijetu, u kojoj su kroz gotovo dva desetljeća razne ikone donosile rezultat sa stilom, a nedjeljni prijenosi bili dio svakodnevnice kućanstvima diljem svijeta, Serie A se u proteklih 15-ak godina sunovratila do kriptodepresije. Poslovanja u maniri seoskih krčmara i neminovni posljedični bankroti, začinjeni kladioničarskim skandalima i pomicanjem osi ekonomske moći nešto zapadnije, ostavile su talijansku nogometnu elitu velikim dijelom u statusu ziheraškog odabira života u nogometnoj prošlosti.
To se najbolje vidi uoči svakog početka nove natjecateljske sezone, kada osim pojedinačnih vijesti optimizam i sretna sjećanja na slavne dane vraćaju neka stara poznata imena koja se vraćaju onamo gdje po mnogima i pripadaju. I čast Carpiju, Frosinoneu, Beneventu, SPAL-u i drugima koji zaista imaju zanimljivih priča, ali nakon što se prošle sezone nakon tri godine čekanja i krčenja puta iz Serie D među elitu vratila Parma, pravo oduševljenje je stiglo uvijek kaotičnim raspletom prošlosezonske Serie B. On je rekao da od ove godine u talijanskoj eliti gledamo tri povijesna miljenika romantičara: Bresciju, Hellas Veronu i Lecce.
Verona: Veo povijesne slave
Doduše, za razliku od Leccea i Brescije kojih u Serie A nije bilo sedam, odnosno osam godina, Verona je uvijek negdje tu.
Ovo već deveti put u posljednjih 19 godina da žuto-plavi mijenjaju rang natjecanja. U međuvremenu su uspjeli propasti i do 17. mjesta u Serie C, kada ih je više od 5.000 vjernih navijača u svibnju 2008. pratilo na gostovanje u Como da bi vidjeli spas u zadnji čas. On je i došao, ali kada su se 2011. napokon pomaknuli iz trećeligaškog društva napredak je bio podosta uvjetno definiran — istina, uspjeli su skočiti natrag u Serie A preklani, ali su u njoj plesali samo jednou sezou; hoće li tako biti i ove, ovisi o tome jesu li konačno naučili biti realni.
Ova tri povratnika nakon silnih posrtaja ove sezone dijele slične sudbine i nadanja
Veronu je teško ne voljeti. Stariji ljubitelji nogometa će se sjetiti Osvalda Bagnolija, čovjeka koji se 1981. spustio iz vlaka na kolodvoru Porta Nuova noseći samo onu mornaričku kapu. Gianni Brera, nautjecajniji talijanski nogometni spisatelj — jer je čovjekov rad nadišao pojmove klasičnog novinarstva — Bagnolija je volio zvati Schopenhauer, pošto je, baš kao i taj njemački filozof, bio uvjeren da je volja bit svijeta, pa i onog nogometnog. Kada je te 1985. s jednom sasvim prosječnom momčadi uspio u nemogućem, osvojivši naslov talijanskog prvaka, Bagnoli je to okarakterizirao kao čisti “trijumf volje”.
“Nogomet je jednostavna igra”, pričao je u svom stilu, često negirajući pretjerano teoretiziranje. “Najvažnija je stvar imati malo sreće u pronalaženju pravih igrača, koje onda treba postaviti na prave pozicije i pustiti ih da se izraze na terenu. Njihova volja onda nadilazi sve.”
Bilo je to ostvarenje sna koje je dokazalo kako je u nogometu i dalje sve moguće, makar su takvi podvizi s vremenom postajali sve rjeđi. Kada se 2010. na Curvi Sud stadiona Marc’Antonio Bentegodi natiskalo čak 11.000 pripadnika Brigate Gialloblu i njenih simpatizera kako bi obilježili 25. godišnjicu Veronina trijumfa, razvili su veliki transparent na kojem je stajala poruka: “Najljepši trijumf će ostati zapisan u povijesti, a ljudi koji su ga doživjeli će opet biti prekriveni velom slave”.
Ove sezone Verona ulazi u natjecanje s naizgled skromnim ciljem da barem prekine svoju turbulentnu ligašku yo-yo tradiciju i izbori ostanak. Na putu do cilja našem će Ivanu Juriću i ove sezone pomoći vremešne ikone poput 35-godišnjeg Giampaola Pazzinija, ali i pridošlice poput bivšeg dinamovca Amira Rrahmanija. Naravno, uz njih će najveća podrška ostvarenju planova Veronesa biti i tisuće odanih navijača, kod kuće i na strani.
Brescia: Laste žele ostati
Samo 60-ak kilometara zračne udaljenosti zapadno od Verone sanja se ponešto drugačiji san, ali na sličnim temeljima.
Le Rondinelle, odnosno Laste, kako glasi nadimak nogometašima Brescije, konačno su osvojile naslov prvaka Serie B i tako se nakon dugih osam godina čekanja vraćaju među talijansku elitu. Tih osam godina istovremeno djeluju mizerno u usporedbi s čak 18 godina čekanja; toliko je, naime, svojedobno trebalo Bresciji da se 1965. vrati u Serie A. Brescia je, povijesno gledajući, starosjedilac u drugoligaškom društvu, a ovih osam godina samo je podebljalo talijanski rekord po sezonama provedenima u Serie B na 61.
Klub čiji dom je Stadio Mario Rigamonti je kroz 1990-e prolazio sličan put kao susjed iz Verone sad, s po jednom nemuštom sezonom u Serie A iz koje bi se u rekordnom roku vraćao u ‘prirodno’ drugoligaško stanište. Bilo je tako i 2000., kada se Brescia kao doprvak Serie B još jednom domogla prve lige, ali taj put je plan bio drugačiji. U Bresciji je bilo oduvijek zanimljivih imena; godine 1992. je tadašnji trener Mircea Lucescu u maleni klub doveo ni manje ni više nego Gheorghea Hagija, i to izravno iz Real Madrida. Dijete grada je i Andrea Pirlo, koji je u Brescijinu dresu debitirao u Serie A, a rijetko je tko mogao zaboraviti i velikog Darija Hübnera, Bizona koji je na prijelazu milenija od nizanja piva i šteka cigareta više volio jedino trpati golove. Međutim, za taj povratak u Serie A Bresciani su spremili nešto zaista veliko, a to im se i isplatilo.
Te 2001. je Roberto Baggio u milanskom Interu zahladio odnose s trenerom Marcelom Lippijem, baš u trenutku kada se nadao kako će sa 35 uloviti poziv za još jedan posljednji nastup na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji i Japanu iduće godine. Ponude su mu pristigle od Barcelone, Napolija i Udinesea, ali je poziv i večera s Brescijinim trenerom Carlom Mazzoneom sve prelomio na iznenađujući način. Božanski repić je osvanuo u neuglednom klubu iz industrijskog grada, kojeg će s 10 golova i isto toliko asistencija odvesti do nevjerojatnog osmog mjesta i plasmana u Intertoto kup, što mu je priskrbilo i kandidaturu za Ballon d’Or. Magija je u Lombardiji trajala punih pet sezona, tijekom kojih se ekipi priključio i Pep Guardiola; Brescia je tada postala najomiljeniji underdog u ligi koja je postupno gubila glamur, ali je i dalje uživala veličanstven status.
U nekom svom mikrosvemiru Bresciani su nalik Serie A i njenu životu u prošlosti. Od Baggiove Brescije prošlo je dugo vremena, tijekom kojeg su — kao, primjerice, pretprošle sezone — plesali na rubu ispadanja u Serie C. Novi krug Danteova pakla nisu doživjeli, a nadaju se kako bi ove sezone na krilima uigranih imena poput strijelca Alfreda Donnarumme i talentiranog Sandra Tonalija mogli izboriti toliko željeni ostanak.
Nama je podjednaka radost i činjenica da ćemo ove sezone u Serie A ponovno gledati lokalni derbi između Brescije i nabujale Atalante. Doduše, to rivalstvo je poznato kao jedno od agresivnijih u Italiji; Atalantini ultrasi su u sklopu godišnjeg festivala posvećenog svom klubu na ulice Bergama izvukli ni manje ni više nego tenk, koji je onda pregazio dva automobila u bojama Rome i Brescije. Za nadati se da će povratak ovog derbija ostati u domeni bitke samo na terenu.
Lecce: Fanatični Jug
Ikone, međutim, ne stoluju samo među sjevernjačkim povratnicima.
Iako Lecce zbog izobilja barokne arhitekture u Italiji zovu i “Firenzom Juga” grad je kroz povijest obilježila i stigma siromaštva koje je izrazito pogađalo i Apuliju kao regiju i zbog kojeg mnogi njeni žitelji sreću traže baš seobom na sjever. U takvim je okolnostima Lecce kao nogometni klub bio jedan od rjeđih svijetlih primjera oko koje se lokalna zajednica ujedinjava. Prošlotjedna vijest o tome da je Lecce zasad prodao više sezonskih pretplata od Napolija, njih 17.521, u tom kontekstu ne bi trebala nikog iznenaditi.
Na Via Del Mare se prvoligaški nogomet, za razliku od Verone i Brescije, nije toliko igrao ni s tim nedorečenim, promjenjivim uspjehom. Prvi put je Lecce ušao u Serie A tek 1985., iz koje je odmah i ispao s Pedrom Pascullijem i Antoniom Conteom u ekipi; u 111 godina, koliko klub postoji, proveo je ukupno tek 15 sezona u najvišem rangu. Međutim s takvom fanatičnom podrškom, koja ga zbog velikog broja iseljenika prati i po sjeveru zemlje, Lecce je rado viđen među velikima.
U tom sporadičnom pojavljivanju u Serie A bilo je dosta memorabilnih trenutaka. Teško da postoji osoba koja se naziva ljubiteljem talijanskog nogometa, a da se ne prisjeća one Lecceove ekipe iz sezone 2004./05., koja je s mlađahnim Mirkom Vučinićem i Valerijem Bojinovim — a kojima su u napadu rezerve bile Saša Bjelanović i Graziano Pelle — bila druga najefikasnija ekipa iza Juventusa, ali istovremeno i ona s najgorom obranom (primila čak 73 gola). Naravno, bio je to stilski pečat legendarnog trenera Zdeněka Zemana, koji je tako u riznicu svojih osebujnih dostignuća upisao i to s Lecceom, koji je postao momčad s najgorim obrambenim učinkom a da je svejedno ostala u Serie A.
Kroz godine su na jug Italije dolazile mnoge druge ikone, poput osvjedočenog navijača Fabrizija Miccolija, Massima Odda, Javiera Chevantóna, Juana Cuadrada i drugih koji su osiguravali da Lecce i u nedostatku elitnog nogometa uvijek bude tu negdje na radaru.
Ikona je i ovog puta vratila klub na mapu. Fabio Liverani je prije svega legenda rimskog Lazija, u čijem je dresu u pet sezona prikupio više od 150 nastupa, a kojima je pridodao i zapažen broj utakmica za Fiorentinu i Palermo. U Lecce je 2017. kao trener stigao bez osobitog iskustva, s vremenom provedenim kao vatrogasno rješenje na Genoinoj klupi koje je nadopunio kratkotrajnim boravcima u engleskom Leyton Orientu i Ternani. Njegov je primarni zadatak bio daljnja stabilizacija kluba koji je i dalje osjećao posljedice demotiranja u Serie C radi skandala Scommessopoli s namještanjem utakmica 2012., u koji su bili umiješani i Lecceovi ljudi.
Iako Lecceu ni prošle sezone nisu davali značajne šanse za povratak u Serie A nakon sedam godina, Liverani je složio modernu, atraktivnu ekipu iz koje je izvukao maksimum. No, teško je očekivati kako će bez značajnijih ulaganja ta ista momčad i njen iznenađujuće visok drugoligaški ‘plafon’ biti dovoljni za ostanak u Serie A ove sezone. Raspored je ne štedi; u prvih devet kola susreće se sa svim favoritima za vrh, a utakmice protiv Verone u drugom i SPAL-a u petom kolu mogle bi itekako usmjeriti sezonu za Lecce.
No, kako je to svojedobno složio Schopenhauer Bagnoli, volja kod čovjeka izvuče ono neočekivano, pogotovo kada je riječ o preživljavanju. Ova tri povratnika nakon silnih posrtaja ove sezone dijele otprilike slične sudbine i nadanja; ponajviše ona da će na krilima neke stare slave upotpunjene novim idejama i borbenošću uspjeti izroniti iznad površine kada se na kraju sezone budu zbrajali mrtvi. U tom će nastojanju definitivno imati podršku brojnih navijačkih baza, ali i mnogih ljubitelja nogometa diljem svijeta koji se rado prisjećaju ovih njihovih ikonskih generacija, iz nekog sretnijeg vremena Serie A, ali i nas samih.
Bentornati, cari amici.
