Teško se prisjetiti kad je Cibona bila toliko nemoćna na domaćem terenu kao ove sezone. Stoga Zadrova šetnja Draženovim domu, kojom je pomeo Vukove u polufinalu domaćeg prvenstva, predstavlja posve prikladan završetak za družinu Josipa Sesara.
“Ne daj Bože nikome ovakve sezone više!”, zavapio je Cibonin trener, aludirajući na teške financijske nedaće, ali i brojne ozljede koje su sve više opterećivale njegovu momčad kako je vrijeme odmicalo. Tako je u okršaje sa Zadranima ušao lišen usluga ozlijeđenih Filipa Bundovića i Ivana Perasovića; već odavno je trbuhom za kruhom u Španjolsku otišao Marko Baković, dok su seriju načeti odigrali Lovro Mazalin, Borna Kapusta i Sven Smajlagić. I Danijel Jusup imao je svoje probleme. Na odlazak Antonija Jordana, koji nije adekvatno nadomješten, nadovezala se ozljeda Sanija Čampare, stoga je Zadar ostao samo na Arijanu Lakiću kao klasičnom organizatoru igre, dok je šuterski hendikep narastao do zabrinjavajućih razmjera. Sesar je to pokušao iskoristiti ogromnom minutažom zonskoj obrani u stilu Chusa Matea, ali zona nije Cibonu odvela predaleko.
Cibosi su, doduše, opasno priprijetili uzimanjem brejka na Višnjiku, ali Marko Ramljak propisno je kaznio posljednji u nizu širom otvorenih pogleda s perimetra, ubacivši tricu sa sirenom za pobjedu koja je Zadranima omogućila miran put u Zagreb, gdje su ubrzo potom rutinski dovršili posao. Naprosto su iskoristili fizičku nadmoć i nisu dopustili Vukovima da uopće dođu u šansu. Štoviše, Ciboni je ponovo zaprijetio potpuni debakl pred vlastitim navijačima, ali ipak su suzbili požar na koliko-toliko pristojnih 15 poena razlike.
I sad, kad se podvuče crta, kakav je posao napravio Sesar tijekom proteklih devet mjeseci na Ciboninoj klupi?
Zahvaljujući neprekidnoj kuknjavi oko općepoznatog stanja pod Tornjem, stvorio se dojam kao da nijedan Sesarov realni neuspjeh zapravo nije neuspjeh
Realno gledajući, sve je to na vrlo niskim granama. U dva od tri natjecanja, i to važnija, završio je iza Zadra i Splita, što za Cibonu predstavlja neuspjeh. Ipak, osvajanje Kupa Krešimira Ćosića, kao i nekolicina abaligaških bljeskova (prvenstveno pobjeda nad Crvenom zvezdom) te prilično mirno osiguranje ostanka dovoljno su opipljivi rezultati da se može reći kako je Sesar sveukupno zadovoljio. Ali i ništa više od toga.
Poslije kontroverznog imenovanja Sesara za izbornika reprezentacije nauštrb daleko kompetentnijeg kandidata Darija Gjergje, iz HKS-a i dijela medija nastojao se ublažiti negativan odjek u javnosti tezom da se u odabiru zapravo nije moglo pogriješiti. Istina, Gjergja je u Belgiji osvojio gomilu trofeja i stekao iskustvo vođenja nacionalne vrste na Eurobasketu, ali Sesar je, s druge strane, trenerska zvijezda u usponu, što će u bliskoj budućnosti postati svima vidljivo, dok je i u sadašnjosti relativno vidljivo, barem onima koji su dobro upućeni… Tako je otprilike zvučao nezgrapno složeni narativ, s ključnim naglaskom na “relativno”.
“Svejedno tko je”
Zaista je teško prosuditi koliko je Sesar dobar trener, budući da polazišnu točku s koje smo primorani promatrati njegov rad predstavljaju nadasve užasni uvjeti koje ima u Ciboni, a na koje se i on sam, kako je sezona odmicala, sve više javno pozivao.
U najkraćim crtama, ne samo da je na raspolaganju imao za abaligašku razinu košarke pretežno nedokazane igrače, nego su k tome ti igrači neplaćeni za svoj rad. U takvim je okolnostima svaka pobjeda ravna čudu i predstavlja nepobitni dokaz Sesarove izuzetne nadarenosti jer, i to smo čuli, vjerojatno nijedan drugi trener ne bi bio u stanju s ovakvom momčadi izboriti ostanak u ABA ligi.
Da, Sesar je pokazao da je u stanju afirmirati Kapustu i Bakovića, igrače za koje se čitava domaća struka, ako je uopće obraćala pozornost na njih, već odavno usuglasila da su im krajnji domet klubovi iz srednjeg ešalona domaćeg prvenstva; također je pokazao da je sposoban udahnuti novi život u već prekrižene talente Mazalina i Perasovića. Pokazao je i to da je u stanju, makar na kratko razdoblje, unijeti dovoljno kohezije u ovu skromnu družbu da premosti ogromni jaz u kvaliteti naspram regionalnih teškaša poput Zvezde i Budućnosti kako bi s njima igrala ravnopravne utakmice. To su stvari koje, uz osvajanje kupa, svakako treba istaknuti i pohvaliti.
No, Sesar je prikazao i neke posve suprotne osobine kod vođenja momčadi, preko kojih se nikako ne smije olako prijeći.
Cibona nikad nije bila toliko puta na terenu razbijena do temelja kao ove sezone. Znakovit je podatak da, iako su u ABA ligi iza sebe ostavili Mornar, Borac i MZT, Vukovi imaju uvjerljivo najgoru koš-razliku u natjecanju (-266). Posebno je zabrinjavajuće to što je najveći dio rezultatskih potopa došao na domaćem terenu od suparnika koji ne odskaču previše kvalitetom (Mega -34 razlike, Zadar -26, Split -18). Pristup Sesarovih igrača u tim je susretima, kad bi kola krenula nizbrdo, bio sramotan, što im nijedan trener ne bi smio opetovano tolerirati, a kamoli ih javno opravdavati.
Naposljetku, ne smije se samo tako gurnuti u zapećak činjenica da je do prije samo nekoliko tjedana Cibona imala odličnu poziciju u domaćem prvenstvu, da bi zatim uzastopnim domaćim porazima od Zadra i Splita pala s prvog na treće mjesto i potom ekspresno ispala u doigravanju. Slabašno je to odrađen posao u završnici sezone za Sesara, koji je, naravno, opravdanje potražio u ozljedama i tako nastavio s praksom javnog kukanja koje je započelo još u veljači nakon poraza od Splita u ABA ligi.
Uglavnom, zahvaljujući toj neprekidnoj kuknjavi oko općepoznatog stanja pod Tornjem, stvorio se dojam kao da nijedan Sesarov realni neuspjeh zapravo nije neuspjeh, dok je svaki njegov uspjeh mnogostruko veći, pa bi tom logikom 11. mjesto u ABA ligi trebalo biti skoro pa ravno trijumfu na Final Fouru u Beogradu 2014. Relativno se to možda i može tako tumačiti onome kome je to u interesu, ali stvarnost je takva da će Cibonini navijači nastojati ovu sezonu čim prije izbrisati iz sjećanja te da Sesar kao stručnjak nije pokazao ništa naročito, barem ne u mjeri da bi nadmašio Gjergjin trenerski opus.
Zato ne čudi to što hrvatski reprezentativci nisu baš sjali od oduševljenja što ih čeka ljeto sa Sesarom. “Svejedno tko je, dobrodošao je”, odlično je pritajenu skepsu iskazao Mario Hezonja. Na Sesaru je da iskoristi kontroverzno pruženu priliku i fokusira isključivo na teren, a ne na traženje novih alibija.
