Mora se priznati da su tada još izvjesni Viktor Gušan i Ilja Kazmalj bili poprilično domišljati kad su 1993. osnovali tvrtku pod imenom Sheriff, pa i da su se već u tim počecima dali nazrijeti poduzetnički duh i vizija svojstveni samo rijetkima. Za logo tvrtke odabrana je zvijezda petokraka na kojoj je bilo ispisano ime; osim što su nakon sloma socijalizma barem na simboličkoj razini ostali vjerni ideologiji koja u para-državi Pridnjestrovlje i njenu glavnom gradu Tiraspolu i dan-danas izaziva sentimente, uglavnom među ruskim i ukrajinskim stanovništvom, ništa manje jasna nije bila ni aluzija na okolnosti koje početkom 1990-ih prevladavaju u regiji, pa valjda i na potrebu da netko zavede red i zakon na istočnjačkoj verziji Divljeg zapada.
Kažemo para-državi, jer Pridnjestrovska Moldavska Republika de iure ne postoji niti je ijedna država priznaje; radi se o regiji istočno od rijeke Dnjestar koja graniči s Ukrajinom i koja je u Sovjetskom Savezu bila sastavni teritorij SSR Moldavije, samo da bi se s proglašenjem nezavisnosti Moldavije 1991. odcijepila te proglasila vlastitu republiku.
U suštini se radilo o sukobu Moldavaca, koji i danas čine oko trećine stanovništva, s Rusima i Ukrajincima; tijekom 1992. izbio je i kratki oružani sukob u kojem su proruski separatisti imali izdašnu pomoć Rusije, a što će dati naznačiti i neke buduće obrasce djelovanja u ruskoj vanjskoj politici, ne osobito drugačije od SSSR-a. Prekid vatre. koji je nakon nekoliko mjeseci stupio na snagu, samo je potpomognuo održati status quo. Pridnjestrovlje je danas de facto država s vlastitom zastavom koju krase srp i čekić, vlastiti parlament ispred kojeg se nalazi Lenjinov kip, vlastitu valutu, banku, predsjednika, ima i 1.500 ruskih vojnika koji sve to budno paze.
Odnedavno ima i klub u Ligi prvaka, iako se na papiru radi o moldavskom predstavniku.
Lijepa nogometna priča o autsajderu ima i svoju drugu, mračnu stranu; stranu koja kaže da je to klub čiji je uspjeh izgrađen na organiziranom kriminalu
FC Sheriff Tiraspol osnovan je četiri godine nakon što su dvojica vizionara s početka teksta pokrenuli svoj prvi biznis. O Gušanu i Kazmalju i njihovoj prošlosti nije poznato puno toga, iako nije naodmet reći da se radi o bivšim KGB-ovcima koji su valjda pomalo i slučajno završili u poduzetničkim vodama; kako je to često bio slučaj u postsocijalističkim zemljama, spomenuti je dvojac od vladajućih naprosto odabran za novopečene kapitaliste. Po jeftinoj cijeni dodijeljen im je lanac supermarketa na čijim će se policama, međutim, ubrzo naći i prokrijumčareni proizvodi.
Pridnjestrovlje je, naime, dugi niz godina slovilo kao raj za krijumčare, ponajprije zbog slabe kontrole granice s Ukrajinom te blizine luke u Odesi — bilo da pričamo o drogi i oružju ili o duhanu, alkoholnim pićima, prehrambenim proizvodima… I sam Gušan jednom je prilikom priznao da je njegova tvrtka operirala u “sivoj zoni”, što je valjda bio samo nespretno sročeni eufemizam; kasnije će po povoljnoj cijeni dobiti i neke druge tvrtke, a Sheriff će u međuvremenu izrasti u koncern koji kontrolira ekonomski, pa i politički život u regiji. Osim spomenutog lanca supermarketa, u njegovom su vlasništvu mediji, teleoperaterska tvrtka, građevinske firme, tvornice tekstila, benzinske postaje…
Kompleks vrijedan 200 milijuna dolara
Gušan je postao izdašni donator političkih elita, a danas gaji prisne odnose sa strankom Obnova koja je od 2005. dominantna snaga u parlamentu. Godine 1997. sa svojim drugom osniva i nogometni klub, a osim ustaljenog obrasca po kojemu moćnici s takvim CV-jem ispiru vlastiti imidž, Gušan je u svemu imao i opipljivu korist, s obzirom na to da je nezakonito zarađeni novac sada mogao ubaciti u legalne tokove. Također, dotični je i tvrdi zagovornik ruskog vanjskopolitičkog koncepta Ruski svijet — možemo reći, perfidne verzije ruskog ekspanzionizma — pa se njegovo nogometno djelovanje može smatrati i nekom vrstom diplomatskog djelovanja.
Sheriffu je trebalo dvije godine da se popne do prve moldavske lige; da, iako se u Tiraspolu ne smatraju dijelom Moldavije, Sheriff nastupa u moldavskim natjecanjima jer u protivnom ne bi mogao nastupati u onim UEFA-inim. Doduše, teško da se to i može nazvati natjecanjem jer ljudi su u zadnjih 21 godinu 19 puta bili prvaci.
Divizia Națională danas sliči kakvom županijskom natjecanju koje pojedini klubovi ne mogu završiti jer ne mogu platiti suce ili što već. Samo uoči ove sezone tri su kluba iz raznoraznih razloga odustala ili su izbačena, a liga sada broji osam klubova od kojih posljednji, Florești, u 16 nastupa broji 16 poraza. U sezoni 2018./2019. prosječna gledanost po utakmici iznosila je 473 gledatelja, a Dinamo-Auto iz Tiraspola pratila su u prosjeku 132 entuzijasta.
Izuzev Sheriffovih igrača, nogometaši zarađuju po nekoliko stotina dolara mjesečno, ako uopće vide taj novac; ako ne, uvijek postoji opcija da namjeste utakmicu. Namještanje je duboko ukorijenjeno u moldavski nogomet. posljednja u nizu afera izbila je u prosincu prošle godine i neki će reći da klubovi postoje samo da bi šurovali s kladioničarskom mafijom, a čelni ljudi u borbi protiv ove pošasti reći će da ih u tome “ne mogu zaustaviti”…
U percepciji naše javnosti Sheriff je oduvijek bio podcijenjen, vjerojatno i zbog manjka nogometne tradicije, pa i činjenice da ipak dolazi iz, oprostit ćete mi, nogometne vukojebine.
Dobro se sjećamo i 2010. kad je izbacio Dinamo iz kvalifikacija za Ligu prvaka, usput i nasanjkao naivnog Velimira Zajeca, iako će u sljedeća dva susreta prilično lako ispadati od Modrih. Dvaput je prije ove sezone dolazio do posljednje kvalifikacijske runde, četiri puta igrao i skupinu Europske lige, a zbog kompleksa vrijednog 200 milijuna dolara — koji sadrži tri stadiona, gotovo 20 pomoćnih terena s umjetnom i pravom travom, olimpijski bazen i ogromni hotel — Zoran Vulić, njegov imenjak Zekić i Goran Sablić zanemarivali su tu priču o manjku nogometne tradicije i odlazili onamo raditi.
11 stranaca u početnoj postavi
Unatoč takvim basnoslovnim uvjetima, Sheriff nije počeo izbacivati prvotimce iz vlastitog pogona pa da se njegov recentni podvig može i time objasniti; prije se radi o spletu okolnosti, ali i o treneru Juriju Vernidubu koji je očito razvio neke prepoznatljive mehanizme u igri, a treba reći kako je pripomogao i moldavski nogometni savez koji gaji prisne odnose sa Sheriffom.
Osim što je klubu, primjerice, ove sezone dopušteno odgađanje prvenstvenih utakmica kad god mu je to odgovaralo uoči ključnih europskih ogleda, prije njena početka je dopušten i veći broj stranaca u ekipi; iako u Ligi prvaka ionako na teren može istrčati 11 stranaca, Sheriffu je to ipak pripomoglo da roster još više popuni stranim igračima, pa i da s njima može igrati u prvenstvu. Primjerice, u zadnjoj prvenstvenoj utakmici u početnih 11 nije bio nijedan Moldavac, a za razliku od prije dvije sezone kad ih je u klubu bilo 11, danas ih je petorica, uglavnom marginalaca. S obzirom na sve to, pa i zbog dominacije koja s ovim plasmanom u Ligu prvaka može samo još dodatno očvrsnuti, opravdano je pomisliti da se ta jadna liga igra zbog samo jednog kluba.
Kako to, nažalost, često i biva, lijepa nogometna priča o autsajderu ima i svoju drugu, mračnu stranu; stranu koja kaže da je ovaj div iz Moldavije, odnosno Pridnjestrovlja, klub čiji je uspjeh izgrađen na organiziranom kriminalu.
Naravno da će moja sitna duša primijetiti neke sličnosti i s jednim našim klubom. Kontekst je možda drugačiji, ali u suštini se radi o istoj stvari. Jer, eto, i ovdašnji je šerif dugi niz godina uzimao zakon u svoje ruke, pa iako se možda doima drugačije, ili će netko reći da nema mjesta takvom fatalizmu, postavlja se pitanje koje su se to opipljive ili konkretne promjene dogodile, ili zašto se već nisu dogodile. Uostalom, dovoljno je i da se opet dogodi neki splet okolnosti, da se izbori grupna faza Lige prvaka s Real Madridom, pa da sve drugo u sekundi postane sasvim nebitno.
I kažem, netko će reći da nema mjesta takvom fatalizmu, ali možda je onaj nesretni haker stvarno u pravu. Možda je nogomet stvarno nedodirljiv.
I možda je ovo samo još jedno besmisleno mijakujanje.
