No, na Šubićevcu je atmosfera vidljivo bila daleko od božićne. Ne samo jer se na prohladnu šibensku večer okupilo tek nekih 500-njak duša kako bi pogledalo ogled s Lokomotivom, već jer se dalo naslutiti da su i ti prisutni gledatelji, baš kao i igrači, dobili potvrdu onog što se po šibenskim kalama već pričalo danima.

Proces preuzimanja kluba koji je, praktički, bio predstavljen kao gotova stvar, službeno je stopiran u jutarnjim satima na sam dan utakmice. I odmah je sve nekako vraćeno na sumorni, sivi početak koji ni četvrtfinale kupa, kao ni činjenica da u posljednje kolo jesenskog dijela natjecanja u Drugoj HNL Šibenik ulazi kao siguran prvak, sa čak 10 bodova prednosti nad Orijentom, ne mogu obojati u vedre, blagdanske tonove.

Netko je ipak odlučio upaliti Google i provesti malo vremena raspitujući se oko stvarnih financijskih mogućnosti čovjeka koji se pojavio s par stotina tisuća eura

Umjesto nove nade u budućnost ostaju duhovi prošlosti, oni koji podsjećaju na dane kada je prvoligaški Šibenik rušio Dinamove i Hajdukove seniorske, a ne rezervne ekipe, i kada se s lokalnim dalmatinskim rivalima 2010. hrvao za trofej Kupa u samom finalu. Ta prisjećanja, kao jedini zalog da jednog dana ponovno može biti zaista bolje, realnost su za čitav niz hrvatskih klubova, kao što je realnost i preživljavanje da se uopće može dočekati neko bolje vrijeme, ako ikada i dođe.

Svaki ovakav korak prema održavanju statusa quo i svako vraćanje u realnost, međutim, oduzima jedan dio volje i snage koja se dotad sakupljala. Upravo ta letargija i bezizlaznost često navode klubove da se daju u ruke prvom proscu koji naiđe, bez obzira na njegovu legitimnost.

Pravi početnički paket

Kada je ovog ljeta na stol povjerenstva Gradskog vijeća Grada Šibenika stigla jedna jedina ponuda vezana uz Javni poziv za otkup 297.056 dionica HNK Šibenika, što je točno 95,49 posto, mnogi su praktički zagovarali da se takvo što odobri bez previše otezanja i razmišljanja.

Tvrtka Paramount Grupa, koju su početkom ove godine osnovali Pankaj Gupta, Indijac s emiratskom adresom, te Mateja i Ivica Plenča, pri čemu je potonji šibenski agent nekretninama ujedno predstavljen i kao jedni član uprave, poslala je ponudu čija je početna cijena iznosila 100.000 kuna. Dakle, za otkup nogometnog kluba koji je iznjedrio nebrojene igrače i sudjelovao i u europskim natjecanjima nominalno trebate položiti iznos u protuvrijednosti prosječnog gradskog automobila. Ali to nije sve, kako kaže ona popularna rečenica iz TV prodaje: za inicijalni iznos dobivate i pravo korištenja sportskih objekata na Šubićevcu kao i SRC Ljubica, i to na period trajanja koncesije od 23 godine.

Gospodin Gupta je već dao i ekskluzivni intervju za lokalni portal koji je u tekstu koristio termin “kupili”, što je sugeriralo da je posao i službeno gotov. U tom intervjuu nije dao ništa puno suvislije od generičkih izjava o omladinskom pogonu kao “jednom od kamena temeljaca”, “dodavanju više nogometne kulture koja je u srcima ljudi”, kao i o obaveznom jurišanju na Prvu HNL u svim kategorijama, bez obzira što pomalo i nedorečeno raspisan natječaj na koji se javio nesuvislo nalaže da ponuditelj osigura zadržavanje “statusa prve momčadi u ligi u kojoj ju je zatekao (2.HNL)” i to u razdoblju od pet godina.

Jedino što se dalo jasnije razumjeti je bit cijele priče, a to je da je pravi razlog ulaska Gupte i suradnika u Šibenik trebao biti stjecanje blagonaklonosti za navodni poljoprivredni biznis koji je isplanirao na tom području. Zapravo, sve je to, u kompletu, bio pravi početnički paket svakog entuzijastičnog poduzetnika koji na ovim prostorima baci oko na nogometne klubove. Iza svih jeftinih priča o tradiciji, mladima i prepoznavanju vrijednosti lokalne nogometne kulture krije se ispipavanje terena za jeftini ulazak na lokalno tržište, s malim reperkusijama ukoliko stvari dugoročno ne budu išle po planu. Što se Šibenika tiče, u slučaju da stvari krenu nizbrdo jedina predviđena sankcija je oduzimanje bankovne garancije u iznosu od tri milijuna kuna, čime se letvica s iznosa potrebnog za gradski auto podignula na vrijednost nešto luksuznijeg gradskog stana.

Bez bankovnog jamstva

Ljudi će vam kazati kako se nekad i nije najpametnije voditi emocijama pri donošenju ozbiljnih odluka. Međutim, u Šibenikovom slučaju, kao i kod niza drugih klubova, obrazac je dosta jasan, a on se svodi na to da se postupno srozava ugled i vrijednost kluba sve dok se ne dovede na, eto, nominalnu vrijednost prosječnog automobila ili iznadprosječnog stana. Vlastima se uglavnom ne da zamarati sa servisiranjem njihovih troškova, pa nešto što je (nekoć) bila radost i ponos ljudi proglašavaju ‘teretom’, bez obzira na to što je takav postao upravo zbog njihovog nemara. Na kraju, stigne apatija i predaja i sjećanja su jedino što preostane, ali i ono čime se ljudi vode po svaku cijenu.

Taj je ciklus za Šibenik pokrenut 2012., kada je klub zbog neplaćenih dugovanja demotiran u Treću HNL, a gotovo pa je završio ulaskom u klub dotičnog gospodina.

Čovjeka iza kojeg, po svemu sudeći, postoji solidna povijest poslovanja u tvrtkama koje su završavale nelikvidne i ugašene, što se da provjeriti makar površnim istraživanjem po internetu. To, međutim, nije predstavljalo prepreku za Gradsko vijeće Grada Šibenika, koje jena kraju bili zadovoljeno položenim pologom i nekolicinom toplih, obećavajućih riječi za narod. A narod je samo čekao da se dogodi nešto, bilo što, jer kada je budućnost kluba tek život iz dana u dan, onda postane bitno samo to da je sutrašnji dan bude lijep. Što će biti prekosutra, nije ni bitno.

Na kraju apsurda se psuje i Povjerenstvo za profesionalne klubove pri Središnjem uredu za sport koje je, po svemu sudeći, umjesto konačnog pečata na dogovor stopiralo čitavu stvar. Izvori iz ureda Gradske uprave govore kako je netko ipak odlučio upaliti Google i provesti malo vremena raspitujući se oko stvarnih financijskih mogućnosti čovjeka koji se pojavio s par stotina tisuća eura i uvjerenjem kako je to zaista dostatno za dugoročni Šibenikov razvoj, u sportskom i financijskom smislu.

Mjeseci uvjeravanja raspršeni su navodno anonimnom prijavom, čime se i otvoreno ogolio gorespomenuti način poslovanja i trgovanja s nogometnim klubovima: riješi ih se, po mogućnosti uz neku sitnu pojedinačnu korist kao kompenzaciju za dizanje ruke. Upravo pri kraju pisanja teksta stigla je informacija da ulagač nije imao bankovno jamstvo za tri milijuna kuna i da je to službeni razlog otkazivanja cijelog angažmana.

Varijacija na temu

I onda se vraćamo na onih 500 ljudi na Šubićevcu koliko prati vjerojatnog novog prvoligaša, koji sada mora hitnim kratkoročnim kreditom osiguravati da igrači i zaposlenici kluba imaju novca za blagdanski ručak.

Dok uvjerljivi poraz od Lokomotive ne mora nužno biti ogledalo demotivacije Rendulićevih trupa zbog propalog ulaganja, pitanje o dugoročnom održavanju ovog ritma i fokusa solidno posložene momčadi uoči ulaska u drugi dio sezone sada postaje sasvim legitimno. Jer, sve i da igrači uspiju održati bodovnu prednost i izboriti Prvu HNL, taj će ih uspjeh, ironično, pretvoriti u još veći teret onima koji su ih htjeli uvaliti prvom nesretniku s malo novca i pregršt jeftinih fraza.

Priča o Šibeniku samo je varijacija na temu one već uobičajene o drugoligaškim prvacima. Pa onda imamo Rudeš, predan u ruke Španjolcima koji očito nisu ni raspisali neki konkretni plan upravljanja, samo da bi nakon jedne godine šutnuli klub na margine i otprilike ponovili istu metodu pokušaja i pogreške u Istri. Tu je i Varaždin koji, za razliku od ovogodišnjeg Šibenika, lani čak nije imao rezultatsku dominaciju na putu do Prve HNL, u kojem se uglavnom krpaju izdašnim donacijama izbornika Zlatka Dalića i prijatelja kako bi preživjeli prvoligašku sezonu. I njih se, kao i Šibenčane, polagano otupljivalo sjećanjima na neke sretnije dane, baš kao što se to radi i Vinkovčanima, koji više ne mogu živjeti ni na pričama o novim počecima Cibalije.

Novi počeci kod nas uglavnom podrazumijevaju početke kraja. A mi smo se, umorni i otupljeni od čekanja boljih dana koji nikako da dođu, kadri zadovoljiti i s tim.