Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Šime rutiner

Kako je Vrsaljko od beznadnih Stanova dospio do najvećih europskih klubova i finala SP-a

Zadnja izmjena: 4. kolovoza 2018. Profimedia

Zadar je peti grad po broju stanovnika u Hrvatskoj; prema popisu stanovništva iz 2011. u njemu živi nešto više od 75.000 duša, makar je za vjerovati da je u posljednjih sedam godina taj broj donekle i opao. U Francuskoj bi Zadar s tolikom populacijom bio na 68. mjestu među tamošnjim urbanim sredinama i zato je Francuzima — kao, uostalom, i svima drugima — bilo neobično čuti da je taj grad imao čak četvoricu predstavnika u finalu Svjetskog prvenstva. Jedan, doduše, nije igrao, ali jedan je proglašen najboljim igrača Mundijala. A moglo ih je, da ne zaboravimo, biti i pet, da se kojim slučajem sa šireg na konačni popis probio i Ivan Santini.

Taj nevjerojatni podatak zazvučat će još nevjerojatnije ako uzmemo u obzir da su u gradu Zadru, gradu koji je ‘stvoria košarku’ i kraj koje nogomet nije ni blizu prvi sport, prema Adresaru klubova za prošlu sezonu registrirana tek tri nogometna kluba. Tu su NK Arbanasi, najstariji klub u Dalmaciji i aktualni član Županijske lige, kao i NK Zara, praktički novosnovani klub koji radi isključivo s najmlađim kategorijama.

Ali tu je dakako i NK Zadar, definitivno najpoznatiji i onaj kroz koji su prošla sva četvorica finalista Svjetskog prvenstva. Nažalost, to je također i klub koji je srozan praktički do granice brisanja spletom klasične političko-klijentelističke pljačke, ali nekako je ipak dosad uspio opstati i ove se sezone vratio barem u drugu ligu.

Trojica od četvorice zadarskih Vatrenih nisu stigla upisati nijedan seniorski nastup za klub. Danijel Subašić napustio je NK Zadar kao 24-godišnjak i taj ga staž čini iznimkom među najtalentiranijom zadarskom nogometnom ‘dicom’. Dominik Livaković otišao je praktički kao ulazni junior, a Luka Modrić po završetku osnovne škole.

Isto je bilo i sa Šimom Vrsaljkom.

Odlasci i povratci

Njega je oduvijek život bacao uokolo: prvo je njegove roditelje vihor rata primorao da privremeno nađu sklonište u Rijeci, gdje se Šime i rodio. Naravno, čim su se stvari donekle primirile, obitelj Vrsaljko se vratila u svoj Zadar, kao i obližnji Nadin, odakle je Šimin djed po kojem je i dobio ime i s kojim je bio jako povezan.

Šimina priča je uvijek nekako bila povezana s nestalnošću i s nesigurnošću u bilo što osim u svoj talent koji je prirodan, ali koji se parcijalno brusio i nadopunjavao gdjegod ga je život putem nosio, baš kao što ga je je ovih dana odveo put milanskog Intera.

Iako je Vrsaljko Zadrovo dijete kao i Modrić, obojica su zbog okolnosti rano napustili i grad i Stanove. Iako je kao poletarac bio u Hajduku, u kojem je čak osvojio i svoj prvi pokal, situacija u splitskom klubu tada nije podrazumijevala pariranje strategiji akumulacije talenta koja je iz glava Zdravka Mamića i Milana Bandića prenesena na pomoćne terene Maksimira. Obitelj Vrsaljko je tako odlučila da je za Šimu najbolje da svoj život nastavi daleko od Zadra kojem se već jednom vraćao, pa se s 14 godina našao u zagrebačkom đačkom domu.

Prošao je tada Šime sve stadije razvoja najprominentnijih talenata Dinamove nogometne škole, što je uključivalo i posudbu u Lokomotivu, u čijem dresu je 2009. debitirao kao 17-godišnjak. U deficitu bekova, a pogotovo talentiranih, Vrsaljko je već nakon polusezone povučen u redove matičnog kluba, za koji je i zaigrao odmah u veljači 2010.

Kao i ostalu zadarsku dicu u krugu reprezentacije, poteškoće su ga samo očeličile. Čvrsti su to momci, najčvršći 

Njegovih 110 službenih utakmica za Dinamo gotovo je veteranska norma za današnje Dinamove standarde, osobito ako gledamo brojke najtalentiranijih igrača koji su zadnjih godina u transferima napuštali Maksimir. Neki će iz njegove zagrebačke epizode pamtiti rukometnu obranu Tinu-Svenu Sušiću u derbiju s Hajdukom, drugi osam trofeja i dva sudjelovanja u skupini Lige prvaka. I jedni i drugi će se vjerojatno prisjetiti da da ni tih 110 nastupa nije dalo jasno sliku o njegovim mogućnostima.

Nije se to dalo zaključiti ni u Genoi, u koju je otišao pronaći prijeko potrebnu taktičku disciplinu i definiranost, ali je umjesto toga naišao na nestrpljivost prema mladom igraču. Nakon samo 23 utakmice za Grifone Šime je morao potražiti veću minutažu kako bi se održao na radaru reprezentacije u kojoj je baš te 2014. polako dobivao mjesto, makar kao prinudni lijevi bek u momčadi Nike Kovača na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Vrsaljko je bio određen za prirodnog nasljednika Darija Srne, ali neigranje u klubu moglo ga je spriječiti da to uistinu i postane.

Sassuolo mu utrostručio cijenu

Njegovi zadarski treneri nisu ga imali prilike odgajati kao igrača u formativnim godinama. Dinamo ga je doveo do razine koja je u seniorskim danima tek održavana i nije bilo dojma da Vrsaljko pretjerano napreduje iz sezone u sezonu, a u Genoi je bio tek jedan od nedorečenih talenata.

No, dolaskom u Sassuolo, klub koji je tek sezonu ranije prvi put u svojoj povijesti izborio Serie A, Vrsaljko je napravio skok prema igraču kakav je danas. Pod palicom današnjeg Romina trenera, polufinalista lanjske Lige prvaka Eusebija Di Francesca, počeo je usvajati kompleksije zadaće i kretnje u sustavu 3-5-2 te postao samouvjereniji u ofenzivi, kao i u defenzivi. Sigurnost koju mu je sustav pružio sa trećim stoperom iza leđa omogućio mu je da se odlično nadopunjuje na overlapu s Domenicom Berardijem, što je rezultiralo oblikovanjem u napadačku prijetnju kakvu je predstavljao i u hrvatskom sastavu ovog ljeta na SP-u.

O tome koliko je Sassuolo bio presudan u njegovu razvoju možda najviše govori činjenica da je nakon dvije godine ondje prešao u Atlético Madrid za odštetu u iznosu 16 milijuna eura, što je trostruko više nego što je Dinamo dobio za njega od Genoe (4,8 milijuna po Transfermarktu), ali i Genoa od Sassuola (5,5 milijuna).

Tijekom dvije godine u Madridu i 54 nastupa za momčad Diega Simeonea, s kojom je lani osvojio Europa ligu, Šime je uvjerljivo igrao ulogu jednog od Cholovih komandosa i dalje se razvijao kao igrač, u međuvremenu potpuno prisvojivši poziciju desnog beka u hrvatskoj reprezentaciji. Međutim, takav je svijet profesionalnog nogometa: klub je iz PSV Eindhovena doveo Kolumbijca Santiaga Ariasa, a veteran Juanfran još uvijek drži svoj status u Cholovoj ekipi kao što je Srna držao u Vatrenima; uz njih dvojicu na raspolaganju, pa vjerojatno uzevši u obzir Vrsaljkove relativno učestale ozljede, Atlético ga je odlučio pustiti na posudbu natrag u Italiju.

Inter tako dobiva Šimu kao nositelja svjetskog srebra i u potpunosti formiranog nogometaša. Klub je to koji ciklički pokušava izvoditi spektakularne kupovine, a povremeno pokazuje da ima podlogu za konkurentnost iako mu uvijek nedostaje rutine i kvalitete za dugotrajniji iskorak. S nakupljenim iskustvom i samopouzdanjem Vrsaljko bi mogao značajno pridonijeti u tim kategorijama, jer on je sada već prekaljeni rutiner.

Njegov razvoj od derutnih i beznadnih Stanova do finala SP-a i najvećih europskih klubova nije bio lagan ni posve prirodan. Bilo je na njemu zastoja i prepreka, ali on ih je sve savladao i isplivao — baš kao i ostalu zadarsku dicu u krugu reprezentacije, koji će vjerojatno uskoro uključivati i Stipu Pericu, te su ga poteškoće samo očeličile. Čvrsti su to momci, najčvršći.

Ne propusti top članke