Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Simon nema za čime žaliti

Neće biti ništa od njega, rekli su. Prevarili su se

Zadnja izmjena: 8. srpnja 2019. Alex Livesey

Prije nekih 12 godina, tek nedugo nakon što sam počeo intenzivno  pratiti košarku, shvatio sam da gajim određene simpatije prema KK Zagrebu. Ni danas, a kamoli tada kao 14-godišnjaku, nije mi posve jasno zašto. Možda zato što su Mravi igrali u staroj školskoj dvorani, možda zbog toga što u njihovim redovima nije bilo nijednog stranca, a možda i zbog žute boje dresova…

No, nedvojbeno je jedan od glavnih razloga bio Krunoslav Simon.

U to doba mladić u svojim ranim 20-ima davao je jedinstveni šarm toj ekipi, dominirao je na način na koji niti jedan drugi nositelj u domaćim klubovima nije. Promatrajući njegove prodore imali ste osjećaj kao da gledate snimku u slow motionu – njegovi potezi bili su polagani, ali nepredvidljivi, a završavali su najraznovrsnijim rješenjima, često i basketaškim poput horoga kojim je osigurao Zagrebu njegov prvi trofej u povijesti u finalu Kupa protiv Cibone 2008. Dodajte tome odličan šut i vizionarsko razumijevanje igre, kako da mu onda zamjerite to što se šverca u obrani? Svaki mulac iz kvarta mogao se poistovjetiti sa Simonom zbog njegova atipičnog stila igre i to je bio razlog njegove opće omiljenosti među navijačkim pukom.

Simon nije imao taj mentalni zamor zato što su ga razočaranja uglavnom zaobilazila — uživao je na terenu i izvan njega

Međutim, struka nije dijelila isto oduševljenje. Vječito sam se čudio tome što se Simon nije nalazio na užim popisima reprezentacije iako igra poziciju na kojoj smo tada bili vrlo deficitarni, a i kada je konačno počeo dobivati pozive, vrlo brzo bi otpadao s priprema. Ostalo mi je u sjećanju da mu je jednom tadašnji izbornik Jasmin Repeša javno zamjerio višak kilograma.

Iako su mi se ispočetka takve opaske činile cjepidlačenjem, s vremenom sam se počeo pitati je li Jasko ipak u pravu. Godine su prolazile, a Simon je ostajao u Zagrebu, nižući uspjehe doduše, ali — u Zagrebu. Je li se Kruno poveo za onom “Bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu”? Punih 10 godina zadržao se među Mravima, u Trnskom je dočekao 27. rođendan. Mnogi su bili uvjereni da je propustio svoj posljednji vlak da napravi ozbiljnu inozemnu karijeru, nejasno im je bilo samo je li se to dogodilo zbog nedostatka ambicija ili straha od neuspjeha u nepoznatom okruženju.

Pokazalo se da su svi bili u krivu.

“Košarka mi je bila u drugom planu”

Od odlaska iz Zagreba Simon je nanizao sedam sezona u vrhunskim europskim klubovima (Unicaja, Lokomotiv Kuban, Armani Milano i Efes) i još uvijek ne misli stati. Iako je već proslavio 34. rođendan, krajem svibnja produžio je suradnju s Efesom na još dvije godine, što znači da će, kad mu ubrojimo i euroligašku sezonu sa Zagrebom, odraditi puno desetljeće elitne europske košarke.

‘Ko bi rek’o, ha?

Sjećate se onih priča kako sportaši iz Jugoslavije do svojih 27 godina nisu smjeli u inozemstvo što im je pomagalo da postanu gotovi proizvodi, odnosno kompletni paketi? Kruno se izgleda poslužio tim receptom. Ipak, kada se malo dublje zagrebe pod površinu, postaje jasno da Simon nije baš relikt tih vremena. Treba biti pošten prema tom silnom nizu negdašnjih sportaša i reći da im nije bilo nimalo lako. Igrali su za skroman novac, dril je bio brutalan, pa malo vojni rok, ovo-ono. Definitivno nije bilo labavo. S druge strane, Simon je u Zagrebu od malih nogu bio tretiran kao princ, potom i kralj, a ne može se reći da takav status nije iskorištavao. Premda je Mrave vinuo u dotad nezamislive visine, to ne može zamaskirati činjenicu da se velik dio vremena provedenog u Trnskom — zajebavao.

“Košarka mi je u Zagrebu bila u drugom planu”, izjavio je nedavno u polušali, aludirajući da je u prvom bio hedonizam. U tom dugom razdoblju Simon je jeo što je htio, pio kada je htio, šutirao koliko je htio; uglavnom, radio je više-manje sve što mu je srce poželjelo. Dvije stvari su ga sprječavale da ne potone između svog tog bančevanja: povlašteni status i čisti talent.

Doista, Simon je bio u velikoj opasnosti da ga proguta La Vita comoda; vjerojatno je u taj stil života zagazio mnogo dublje nego Nik Slavica i drugi koji sam već spominjao u tom kontekstu. Ono što ga je izvuklo nije bio talent, već — glava: “Iako nije izgledalo tako, oduvijek sam vjerovao da mogu igrati košarku na vrhunskoj razini”.

Na Simona treba gledati kao na onog studenta kojemu se baš nikako ne da s faksa. Treba mu šest-sedam izlazaka da položi predmete koji su mu dosadni, upisuje tri apsolventske godine, diplomski piše u ritmu četvrt stranice dnevno… Ono što ga zadržava na fakultetu nije želja da što bolje utvrdi znanje, nemojte se šaliti — češće je u obližnjim kafanama nego na predavanjima, a jedine konzultacije koje ga zanimaju su one s mlađim kolegicama. Istinski uživa u ugodama takvog života i želi ga produžiti koliko god je moguće, ali ipak je svjestan da to ne može trajati dovijeka, da postoji nešto što dolazi iza. I onda, kad napokon stekne tu diplomu, doista napravi taj nužni klik u glavi, shvati da sve to treba ostaviti iza sebe i krenuti zaozbiljno — work hard, play hard.

Sačuvana motivacija

Ne može svatko napraviti takav drastični obrat u načinu razmišljanja, a vrlo mali broj ljudi može ga uistinu provesti u djelo, ali Simon je uspio usprkos svim sumnjama.

I na kraju se za njega sve rasplelo idealno — za razliku od brojnih mladih košarkaša koji u stresnoj utrci za što bržim etabliranjem praktički ni ne osjete polovicu čari mladosti kao i njihovi vršnjaci, Simon se u njima uspio istinski nauživati. Istina, nije vodio sportski život i zbog toga je izgubio nekoliko sezona vrhunske košarke, ali što sad? Tko nije bančio, neka prvi baci bocu. U usporedbi sa mnom osobno, Simon bi vjerojatno izgledao kao Girolamo Savonarola. Često znamo s ‘pravedničkim’ gnjevom osuđivati sportaše uhvaćene u nedjelu, a zaboravljamo da svatko ima slobodu izbora koja za sobom nosi određene posljedice.

On je izabrao put koji mu je dosta toga uzeo, ali mu je ponešto i dao. Zahvaljujući tome što se nije pretjerano trošio u treninzima tijekom svojih ranih 20-ih, Kruno se sačuvao od ozljeda te je njegovo tijelo u jako dobrom stanju za veterana koji je zagazio u 35. godinu. Isto tako, u svim tim godinama u Zagrebu naučio je desetke načina da sakrije svoje fizičke nedostatke (manjak brzine i skočnosti) koji bi ga možda koštali svega da se ranije otisnuo u inozemstvo.

I na koncu, sačuvao je motivaciju.

Mnogim se igračima košarka pomalo smuči, onaj početni žar za dokazivanjem i napredovanjem ograniči se na aspiracije za potpisivanjem što unosnijih ugovora i potom korektno odrađivanje posla. Simon nije imao taj mentalni zamor zato što su ga razočaranja uglavnom zaobilazila — uživao je na terenu i izvan njega te, onako usput, odveo klub iz kvarta do naslova nacionalnog prvaka i Eurolige.

I potom je promijenio filozofiju, okrenuo novu stranicu te se iz godine u godinu se dokazivao kao euroligaška klasa, a kao šlag na tortu postao nositelj momčadi koja igra finale Eurolige. Treneri koji su ga ranije otpisivali (Repeša i Dražen Anzulović), zvali su ga u petorku reprezentacije kojoj je dao uistinu mnogo — sjetimo se samo kako je povukao protiv Ukrajine 2013. i prekinuo prokletstvo četvrtfinala ili kako je uskočio u cipele Bojana Bogdanovića kad se vođa ozlijedio na (polu)domaćem Eurobasketu dvije godine kasnije…

Kada se sve zbroji i oduzme, dojam je da je Simon doista postao sve što je mogao biti, premda s malom odgodom. Mogao je završiti kao Josip Sesar, da ga ljudi godinama kasnije propitkuju što bi bilo kad bi bilo, ali izbjegao je takvu sudbinu. Kruno zaista ne treba ni za čim žaliti. A najbolje je to što ćemo barem još par sezona moći uživati u vicu koji donosi na teren.

Ne propusti top članke