Točno 28 minuta je trebalo da se rasproda svih 19.500 karata za polufinale rukometne Lige prvaka između Barcelone i Kiela. Lanxess Arena u Kölnu bila je puna do zadnjeg mjesta, a vjerojatno se svih tih 19.500 ljudi diglo na noge kada je Luka Cindrić primio loptu skroz desno, trznuo prema sredini, vratio se natrag desno i minijaturom izvozao Magnusa Landina Jacobsena, koji se nemoćno vrtio oko svoje osi. Na kraju krajeva, to je bilo ono što je su došlo vidjeti, bez obzira na to koga su došli podržati. To je potez u kojem je koncentrirana cijela suština rukometnog sporta; sva njegova maštovitost i surovost, intenzitet određen uskim prostorom i luksuzom obrambenih igrača da napadača zaustave fizičkim kontaktom. Cindrić je sve te segmente uzeo, obradio ih na svoj način i kao konačni proizvod isporučio malo remek djelo.
Naprosto ne postoji bolja reklama za rukomet od onoga što je Cindrić napravio Landinu Jacobsenu. Sve što EHF treba napraviti je staviti fokus na takve poteze i graditi priču oko njih. Međutim, ljudi koji vode rukomet nekako uvijek uspiju posložiti stvari tako da fokus bude na njima i njihovoj kratkovidnosti u upravljanju sportom za koji su zaduženi.
“Gotovo sam siguran i znam samo to da će donijeti najgoru i najgluplju moguću odluku”, komentirao je Veselin Vujović za Sportske novosti opcije koje su se otvarale nakon onog prvog lockdowna koji je presjekao sezonu na polovici. “Sigurno će se odigrati završnica Lige prvaka, ipak je tu novac u igri, a njima je samo to važno. Nije ih briga za igrače, struku. Logično je samo to da se sezona poništi, no gotovo sam siguran da će oni sve to uspjeti nekako komercijalizirati i što više uprihoditi.”
Naravno, Vujović je bio u pravu jer EHF je dva dana kasnije stvarno donio najgluplju moguću odluku. Cijela sezona je poništena; poništena su sva nacionalna natjecanja, plasman na žensko Europsko prvenstvo i muško Svjetsko prvenstvo se određivalo na principu plasmana na proteklim natjecanjima, a prekinuta su i sva europska natjecanja.
Zainteresiranih za rukomet ima. Ali taj rukomet treba njegovati, graditi mu imidž i popravljati status u javnosti
Sva osim Lige prvaka, čiji se Final Four ipak odigrao.
To je bilo toliko nakaradno da je susret teško uopće nazvati Final Fourom. EHF je u Kölnu naprosto sastavio po prva dva kluba iz grupne faze, bez da su se igrali susreti drugog kruga natjecanja. Nisu se imali kad ni odigrati, s obzirom na to da je EHF za termin odigravanja završnice Lige prvaka odabrao kraj prosinca 2020., vrijeme u kojem se druga sezona već debelo zakotrljala i unutar kojeg je samo ubačen mini-turnir u kojem su međusobno igrali Barcelona, PSG, Kiel i Veszprém. Izvan svakog konteksta; s igračima koji su već napravili transfere u odnosu na prethodnu sezonu čiji je taj turnir, tobože, bio vrhunac i svega par dana prije početka priprema za Svjetsko prvenstvo u Egiptu.
Impresivna razina igre
Kiel je na tom mini turniru pokazao najviše. Prvo je svladao Veszprém nakon produžetaka uz odličnu partiju Hendrika Pekelera i Sandera Sagosena, a onda je Niclas Ekberg odradio sjajan posao i slomio Barcelonu u nevjerojatnoj utakmici. Kiel je u tom trenutku postao europski prvak za 2020.; godinu u kojoj se Liga prvaka uopće nije odigrala.
Poglašenjem Kiela osvajačem Lige prvaka EHF je zaradio nešto novca. Lanxess Arena nije bila puna jer su u Njemačkoj vrijedila korona-pravila, ali su se prodale reklame i ispoštovala su se TV prava, tako da je na račun krovne europske rukometne organizacije ipak kapnula neka cifra. Međutim, proglašenjem Kiela prvakom poslana je poruka da taj prvak i nije toliko bitna stvar. EHF je izvukao nasumične klubove, stavio ih je u dvoranu s nasumičnim sastavima i pustio da se pitanje eurpskog prvaka razriješi u dvije utakmice.
Koliko je to suludo najbolje pokazuje ova sezona.
Veszprém je u grupnoj fazi završio na četvrtom mjestu i svejedno je došao na Final Four. Prvo je u osmini finala na dvije utakmice svladao Vardar, a onda je pobijedio Aalborg Håndbold koji je uvjerljivo osvojio grupu A i plasirao se Final Four, gdje ga je Kielce izbacilo u polufinalu odličnim finišom utakmice. Takav Veszprém prije dvije godine ne bi imao priliku sudjelovati na Final Fouru.
EHF je naprosto prodao ugled najjačeg rukometnog natjecanja, i to za malo novca. I time je sam sebi napravio medvjeđu uslugu jer je obezvrijedio titulu europskog prvaka u rukometu, dodijelivši je u nakaradnom formatu natjecanja koje uopće nije bilo natjecanje, jer klubovi koji su se kvalificirali za drugu fazu nisu dobili priliku boriti se na terenu.
Barcelona je prošle sezone osvojila Ligu prvaka, a ove je obranila naslov i tako je postala prva momčad koja je dvije sezone zaredom osvojila naslov otkad se sezona završava Final Fourom. I ništa joj nije poklonjeno. Ono što je Cindrić radio u polufinalu, način na koji je Aleix Gómez Abelló držao svoju momčad u finalu i lakoća s kojom je Domen Markuc gradio napade oko suparničke zone zbilja je impresivna razina igre.
Međutim, kada se pogledaju impresije na društvenim mrežama, spominjanja u europskim mainstream medijima i generalna zastupljenost u javnosti, finale između Kielcea i Barcelone jedno je od slabije praćenih u zadnjih nekoliko godina. EHF se napokon dozvao pameti i razdvojio je finale rukometne od finala nogometne Lige prvaka. Shvatili su u EHF-u da se ne mogu boriti s nogometom i termini se više ne poklapaju kao što su se poklapali nekoliko uzastopnih godina, ali izostao je skok u praćenosti.
Sjena na naslovima
To je zato što EHF radi protiv sebe gurajući u prvi plan najgluplje moguće odluke, a ne poteze poput Cindrićeva, kojim je izvrtio Landina Jacobsena. Ne može se prodati ljudima priča o tome kako Final Four predstavlja najbolje što rukomet može dati kad si samo dvije godine ranije poništio taj imidž titulom koju je Kiel osvojio u neregularnim uvjetima. Dodjelom tog pehara poslao si poruku da put do naslova europskog prvaka i nije toliko bitan.
Zainteresiranih za rukomet ima, to najbolje pokazuje brzina kojom su se prodale ulaznice za polufinalne utakmice i činjenica da je dvorana u finalu bila puna do posljednjeg mjesta. Ali taj rukomet treba njegovati, graditi mu imidž i popravljati status u javnosti, a ne donositi odluke koje su u pravilu najgluplje moguće.
Odluke koje bacaju sjenu na naslove koje je Barcelona u protekle dvije godine osvojila; naslove koji su osvojeni na terenu, bez ikakve mrlje i koji mogu biti reklama za rukomet, samo kad bi se taj sport u EHF-u vodio s malo više fokusa na dugoročni imidž, a ne na kratkoročno punjenje računa.
