Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sjena fašizma nad Serie A

Aveti prošlosti ne daju mira talijanskom nogometu

Zadnja izmjena: 3. siječnja 2019. Profimedia

Na press konferenciji nakon utakmice s milanskim Interom, na kojoj je u prvom planu ostalo skandalozno rasističko vrijeđanje Napolijeva Kalidoua Koulibalyja, Carlo Ancelotti je vjerojatno nesvjesno izrekao rečenicu koja dosta precizno stavlja svjetlo na čitavu dijagnozu oko takvih rastućih trendova u Italiji.

“Triput smo insistirali da se poduzmu određene mjere”, naglasio je Napolijev trener s mišlju da se utakmica trebala prekinuti kada je postalo jasno da unatoč apelima službenog spikera Interovi navijači ne prestaju vrijeđati Koulibalyja. “Možda ćemo idući put morati uzeti stvari u svoje ruke i sami prekinuti igru”, priprijetio je. Nema, dakle, ni mjesta logici ni nadanju da do takvih gnjusnih ispada više neće doći. Pitanje više nije ‘ako’, jer je svima jasno da ovo nije ni prvi ni zadnji put da se u talijanskom nogometu vraćaju na ovakve polemike; a to je zapravo najgore.

Samo tri mjeseca ranije Koulibaly je istu stvar doživio na utakmici s Juventusom, na kojoj ga je dio navijača također rasistički vrijeđao. Ta je situacija simptomatična za generalno načimanje ove teme; Juventus može umivati lice Serie A kroz blještavi novi stadion, rebranding i ekskluzivna pojačanja poput Cristiana Ronalda, ali ni on nije izuzet od mračne sjene koja se nadvila nad ligu. U ovakvim ponavljajućim situacijama vidi se patologija talijanskog društva koja se projicira i kroz nogomet. Tako je već dugi niz godina i tako će, nažalost, i dalje biti.

Od 382 aktivne navijačke grupe, njih 151 otvoreno izražava svoja politička stajališta; od tih, čak 85 ih gaji profašističke stavove

Italija je oduvijek imala sklonost kroz nogomet liječiti nedoumice i frustracije oko raslojenog nacionalnog identiteta. U 1920-ima su Benito Mussolini i njegovi fašisti u nogometu tražili kohezivni faktor u izgradnji snažne države, onaj koji će objediniti stoljećima rascjepkano talijansko etničko tkivo. Nogomet je u to doba u Italiji već bio dosegnuo vrlo značajnu popularnost u svim društvenim slojevima i regijama, a Il Duce je u tome vidio priliku da se Talijani ujedine oko osjećaja pripadnosti naciji, baš kao što su se ujedinili oko ljubavi prema nogometu.

Fašistički predsjednik Talijanskog olimpijskog odbora Lando Ferretti odobrio je 1926. dokument zvan Carta di Viareggio kojim se utabao put prema profesionalizmu u talijanskom nogometu. Mnoge su tamošnje klubove osnovali stranci, a Ferrettijev projekt je podrazumijevao da se izolira bilo kakav strani utjecaj na talijanski nogomet. Klubovi su trebali talijanizirati svoja imena, a u njima su mogla igrati najviše dvojica igrača koja nisu bili Talijani. Paralelno je uspostavljena jedinstvena nacionalna nogometna liga, čime je i službeno formirana Serie A kakvu danas poznajemo.

Glasna (i brojna) manjina

Te su reforme polučile uspjeh, koji se dogodio i na internacionalnom planu. Italija je do Drugog svjetskog rata osvojila dva Svjetska prvenstva zaredom, što je do danas uspjelo još jedino Brazilu, a u tom je razdoblju uzela i prestižni olimpijski nogometni turnir. Talijanski je nogomet pred svijetom predstavljao Mussolinijev ideal: hrabrog, snažnog i uspješnog talijanskog muškarca koji rezultatima promiče slavu svog naroda i nacije. I premda su u tadašnjim uspjesima veliku ulogu igrali tzv. oriundi, južnoamerički igrači talijanskog podrijetla koji su igrali za talijanske klubove i reprezentaciju, generalno je stav prema bilo kakvim strancima bio negativan.

Duceova slika i danas dominira na mnogim transparentima ekstremnih navijačkih skupina u Italiji, kao i fašistički simboli moći poput fascia ili keltskog križa. Prema nedavnim istraživanjima talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova, od 382 aktivne navijačke grupe njih 151 otvoreno izražava svoja politička stajališta; od tih, čak 85 ih gaji profašističke stavove i ne libi ih se otvoreno pokazivati na stadionima. S obzirom na to da su mnogi stadioni u zemlji poluprazni, ta se manjina na njima sasvim dobro čuje.

Iz godine u godinu broj izljeva mržnje i netrepeljivosti na stadionima u Italiji raste. Protiv rasizma su progovorili mnogi igrači koji su bili žrtva, poput Antonia Rüdigera, Sulleyja Muntarija, Blaisea Matuidija… Prije pet godina je svijetom kružila snimka prijateljske utakmice između Milana i Pro Patrije, koja je prekinuta kada je tadašnji Milanov igrač Kevin-Prince Boateng napucao loptu u tribine s navijačima domaće ekipe koji su ga kontinuirano vrijeđali na rasnoj osnovi.

Lani je u moru sličnih incidenata najpoznatiji bio onaj u kojem su Lazijevi navijači, inače među najpoznatijim otvoreno profašističkim navijačkim skupinama u Italiji, iskorištavali lik Anne Frank kako bi navijače rivalske Rome nazvali “Židovima”; još prije 20-ak su godina na derbiju podignuli poruku “Auschwitz je vaša domovina, a peći su vaš dom”. Njihov je idol bivši igrač Paolo di Canio, koji se tijekom karijere nije libio otvoreno salutirati desnicom u pozi ‘mjerenja kukuruza’ te je zbog fašističke tetovaže dobio raskid ugovora u TV kući za koju je kasnije radio kao stručni komentator.

Lazijev predsjednik Claudio Lotito je nakon incidenta s monstruoznom zloupotrebom lika Anne Frank položio cvijeće pred najveću rimsku sinagogu, ali to nije najbolje leglo glavnom rabinu Riccardu di Segniju.

“Naša zajednica nije pranica niti mjesto gdje se netko može pojaviti s buketom cvijeća i misliti da je s tim problem riješen”, rekao je. Nedugo nakon toga buket je završio u rijeci Tiber.

Klica mržnje

Di Segni je očekivano burno reagirao, ali je u osnovi izrekao istinu. Rasizam i fašizam su duboko ukorijenjeni u talijanskom društvu.

Sam Lotito je uhvaćen u telefonskom razgovoru oko incidenta u kojem čitavu stvar naziva “paradom”. Bivši predsjednik talijanskog nogometnog saveza Carlo Tavecchio svojedobno se žalio na preveliki broj “jedača banana” u talijanskom nogometu, aludirajući na tamnopute igrače. Paolo Berlusconi, brat bivšeg talijanskog premijera Silvija i nekadašnji Milanov dopredsjednik, Maria Balotellija je nazvao “malim obiteljskim crnčićem”. Lista takvih izjava i stavova preduga je za jedan članak; očekivati od takvih ljudi da se ozbiljno pozabave problemom rastućeg rasizma i fašizma na talijanskim stadionima jednostavno nije realno. U najbolju ruku se odradi nekakva simbolička akcija ili protokol, zajedno s kaznama koje su smiješne, i samo se čeka idući incident.

Nogomet je, kao i obično, samo preslika društva. A u tom društvu Matteo Salvini, aktualni ministar unutarnjih poslova i zamjenik premijera, nakon susreta Intera i Napolija na svom Twitteru izražava žaljenje zbog smrti jednog ekstremnog navijača kluba Varese Calcio, koji je stigao u Milano da zajedno s prijateljskom (i također profašističkom) grupom Interista napadne ‘kolege’ iz Napulja. O rasističkom vrijeđanju Koulibalyja pritom ne govori ni riječ. Salvini, ujedno i šef stranke Lega Nord, zaštitno je lice populističke radikalne desnice u Italiji i u nekoliko je navrata citirao Mussolinija, osobito u situacijama kad su ga optuživali za huškanje na nasilje prema manjinama i imigrantima.

Salvini je također često viđan u društvu vođa ekstremnih navijačkih skupina. Prije mjesec dana je zatečen sa Lucom Luccijem, vođom Milanovih ultrasa i čovjekom koji je osuđen za šverc drogom. Salvini je došao iz sličnog okruženja i njemu navijačke skupine nasušno trebaju, pošto mu radikali iz njihovih redova čine dobar dio glasačkog tijela. Za njega je bolje da se o Koulibalyju i problemu rasizma ne priča; dapače, priče o talijanskom rasizmu odbacuje kao “ljevičarski konstrukt”. Ako je to ministar unutarnjih poslova — dakle, čovjek koji bi trebao osigurati da borba s ovakvim stvarima ne bude samo niz ispraznih protokola, što onda očekivati od pogubljenih mladića na tribinama?

Uslijed priča o vraćanju starog sjaja talijanskom nogometu važnije je redovito pričati i o aveti prošlosti koja ga već desetljećima opsjeda. Nogomet je oduvijek bio servis populistima i autokratima jer je idealan poligon za održavanje popularnosti sađenjem novih klica mržnje ondje gdje je koncept privrženosti i zajedničkih viših ideala dogmatičan. Postoje ljudi koji podržavaju i infantilni stav kako nam ne treba biti žao nogometaša koji se nađu u situaciji meta, jer će tobože lako “obrisati suze novčanicama”.

Istraživanja pokazuju da je u protekle tri godine bilo više od 80 registriranih slučajeva rasističkih vrijeđanja na utakmicama omladinskih selekcija. Tamnoputu djecu najčešće vrijeđaju roditelji njihovih suparnika, isti oni koji će sutra ići i na ‘prave’ stadione nastaviti svoju mržnju, a sustav izbjegava zaštititi takvu djecu. Zato je nova situacija iz noćne more uvijek jako blizu.

Ne propusti top članke