Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Skakač

Jimmy Jump, najpoznatiji pitch invader u nogometu

Zadnja izmjena: 2. ožujka 2019. Iustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Postoji li provjereni način ili svojevrsni test kojim biste mogli utvrditi da ste budala ili da s vama u najmanju ruku nešto ne valja? Naravno, nekako je jasno da svoje budalasto lice možete pokazati na bezbroj načina, ali rekao bih da postoji i taj jedan prilično pouzdan.

Recimo sada, mrtvo ozbiljno, da se igra finale Europskog prvenstva u nogometu, a vi ste se nekako našli u utrobi stadiona, zaobišavši tri razine osiguranja. Dijelom je tomu tako jer ste takoreći klošar koji nema za kartu, a u ovom slučaju neka utroba stadiona bude VIP zona, otkud je navodno najlakše ostvariti vlastiti izopačeni naum. Kao da nije dovoljno to što je teško probavljiv i shvatljiv, odjednom se nalazite u društvu predsjednika države i ostalih renomiranih uzvanika. Slizali ste se s njima te ih iskoristili kako bi uopće ušli u VIP područje, znajući kako nitko ne provjerava akreditaciju jednog predsjednika i njegovih kompanjona te kako nakon ulaska u tu blagoslovljenu zonu razina kontrole drastično opada.

Ako je nervoze uopće bilo, ona je sada potpuno isparila. Ionako nitko ne zna što kujete.

Hladni ste k’o špricer i na trenutke pomišljate upravo to kakva ste budala te kako s vama možda nešto nije u redu. Naravno, to nije ni najmanji razlog da kojim slučajem odustanete. Dapače, toliko ste se ufurali u svoj izopačeni plan da u jednom trenutku kušate kanape u društvu budućeg UEFA-ina predsjednika Michela Platinija i ostalih renomiranih uzvanika. Otpili ste i gutljaj šampanjca, a potom ste krenuli. Utakmica počinje za koju minutu, a vi volite u miru pogledati barem prvo poluvrijeme. Ušli ste u lift s nekoliko novinara te ste u čas dospjeli tik iza klupa za trenere i rezerve.

“Mislim da bi živjeti normalnim životom bilo preteško. Započeo sam kao luđak, htio bih tako i završiti”

Tamo negdje oko 70. ili 80. minute, taman što se uslijed rezultatske neizvjesnosti usijalo kakvih milijardu gledatelja, odlučili ste ih sve skupa otuširati tim svojim planom. Da, vi ste budala — usijane glave na kojoj nosite crvenu kapu utrčavate u teren, ganjate onu pičku izdajničku od Luisa Figa, bacate mu katalonsku zastavu u lice, što, sudeći prema njegovoj kiseloj faci on baš i nije srdačno prihvatio, a potom mahnito otrčavate prema golu te se spektakularno neobjašnjivo bacate u mrežu. Skupina redara strovalila se na vas poput jutarnjeg mamurluka, jednog od onih koji vas natjera da razmislite kakva ste budala bili jučer te da nešto s vama nije u redu.

I, okej, događa se. Prospavali ste noć ili dvije u ćuzi i zaradili ste novčanu kaznu. Ali to nije to. To nije bilo dosta. Htjeli ste još. Uostalom, sranja ste radili još i prije te večeri.

“Htio sam se vidjeti na televiziji”

“Nisam bio najčišći u glavi”, otkrio je jednom gospon Jimmy Jump, neki će reći najslavniji pitch invader, prisjećajući se tog “božanstvenog skoka”, kako će nazvati utrčavanje u teren za vrijeme finala EURA 2004. “Bio sam lud. Zabrijao sam da sam ratnik, da sam Spartanac.” Sudeći po izrazu lica tik pred spektakularno zabijanje u mrežu, fakat je zabrijao.

“Bio sam miran, jak i snažan. Imao sam sve što je bilo potrebno”, prisjećao se kako je degustirao kanapejiće s Platinijem i ekipom. “Stav mi je bio odličan. Ne želim se hvalisati, ali bilo mi je 28. Bio sam hladnokrvan. Srce mi je mirno kucalo. To je bilo gotovo abnormalno. Čak sam se zbog toga zabrinuo. Kako su godine prolazile, mogao sam doći do točke da ništa ne osjećam. Kod tih prvih skokova nikad nisam bio nervozan. Znao sam da neću umrijeti zbog toga što radim. Pucao me adrenalin. Želio sam to raditi”, prepričao je u jednom dahu.

Želio je postati El Saltador Galáctico.

Jaume Marquet i Cot četiri su vlastite imenice koje gotovo nikome ništa ne znače. Pročitali ste ih sada i vrlo vjerojatno ćete ih ubrzo zaboraviti. Jimmy Jump uvijek  je zvučalo puno bolje — zašto je Jaume osmislio njegov lik, zašto je počeo skakati?

“Iskreno, počeo sam skakati iz sebičnih razloga. Htio sam se vidjeti na televiziji“, rekao je jednom našem novinaru Španjolac iz Sabadella, predgrađa Barcelone. Iako danas ćelav i ne odaje takav dojam, u mladosti je Jaume djelovao kao sapuničarski zgodan tip, a često je pohodio audicije u želji da fakat završi na telki. Nisu to možda trebale biti sapunice, ali u svakom slučaju Jaumea su otkantali nebrojeno puta, a jedan ga je producent osobito bocnuo, saopćivši mu kako nikada neće završiti na toliko mu miloj televiziji.

Kao i hrpetina drugih klinaca, Jaume je sanjao da će jednog dana zaigrati za Barçu; kasnije će postati samo njen ultras, članom skupine Boixos Nois s kojom je 1997. pohodio finale Kupa UEFA-e u Rotterdamu. Momčad je tada pogotkom Ronalda svladala PSG, a onaj proćelavi stoper Abelardo bacio mu je po završetku utakmice svoj dres, za koji se ovaj izborio istrpjevši i pokoju šaku.

Još ranije, dok mu je bilo devet ili 10 godina, Jaume je “osjetio nešto posebno” dok je na jednom obiteljskom putovanju u Vatikanu nestao, samo da bi ga pronašli, ni manje ni više, u prostorijama Svete Stolice.

El Saltador Galáctico

Jaume možda nikada nije mogao postati glumac ili nogometaš, ali je zato mogao osmisliti lik Jimmyja Jumpa. Tipa koji s tradicionalnom katalonskom kapom barretinom te prepoznatljivom crnom majicom sa svojim logom uzurpira sportske priredbe i na taj način stječe simpatije, pa i slavu. Jimmyju je prvi puta udahnuo život 2002., kad je upao na tekmu Barcelone i Alavesa, a uobičajeno je bilo da smisli kakvu spačku ili poruku:– “Pitu Zauvijek” pisalo je na katalonskom na Jimmyjevoj majici kao posveta Abelardu, koji je tada nastupao za Alaves.

Čovjek bi možda pomislio da iza tih skokova stoji kakva dublja filozofija, ali ne trudite se.

“Sloboda izražavanja u svijetu koji je pod sve većom kontrolom medija”, nekakva je catchy misao koju Jimmy uspio proizvesti na svojim stranicama kao svojevrsni cilj njegovih podviga. Pa, iako za sebe kaže da je apolitičan, sama činjenica da je Katalonac odan Barçi koji uokolo naokolo skakuće s katalonskom kapom, a nerijetko i s katalonskom zastavom, dovoljni su da povuku određene političke konotacije. No, Jimmyju takvo što uistinu nije bilo toliko bitno — trebao je postati taj El Saltador Galáctico, planetarno popularni pitch invader, najslavniji, ili ono za što će si zabrijati da se zove profesionalnim skakačem.

Jimmy je klepao novac na razne načine. Bio je trgovac, a puno su mu pomagali prijatelji i poznanici, ponajprije izvjesni Albert kojeg u zajebanciji zove svojim menadžerom. Još i prije božanstvenog skoka u Lisabonu bio je posvuda.

Jednom se prilikom šetuckao ili trčkarao, a onda i sprintao po stazi Velike Nagrade Španjolske; drugi se put skoknuo okupati na vaterpolsko finale Kupa Kralja, kad je izljubio razdragane vaterpoliste, pa zadovoljan otišao pod tuš; u polufinalu Lige prvaka 2006. prorekao je Thierryju Henryju da će potpisati za Barcelonu, podarivši mu dres s brojem 14; godinu kasnije u finalu je u Ateni sumanuto trčao po terenu s grčkom zastavom samo da bi ga redar ragbijaški sastavio na pod; bio je i na ragbiju, da; stavljao je barretinu na glavu Samuela Eto’oa, Lionela Messija i Kuna Agüera, a iz nekoga razloga Roger Federer nije dao pokvariti svoju zuzicu; raspucao je loptu visoko u zrak na onom kultnom El Clásicu 2005., kad je Ronaldinho pokupio pljesak madridske publike; zabio je gol na derbiju Ferencvárosa i Újpesta te ga frajerski proslavio upijačem… A znao se i kulturno uzdizati pa je na Eurosongu 2010. malo čagao s naizgled koncentriranim španjolskim predstavnikom.

Opet biti Jimmy

Na Svjetsko prvenstvo 2010. u Južnu Afriku je došao odjeven kao svećenik jerbo je navodno FIFA urgirala da ga uhite čim ga prepoznaju. Lisac se izvukao te je poput zmije ugmizao na finale, gdje je naumio staviti barretinu na onaj zlatni pokalčić. Kao što možete vidjeti, spriječen je sa zvukom sirene.

Jedan od njegovih posljednjih skokova bio je onaj na El Clásicu u polufinalu Lige prvaka 2011., kad je barretinu htio nataknuti na Cristiana Ronalda, ali je završio u čvrstom zagrljaju redara. Još uoči tog skoka Jimmy se nije osjećao dobro. Bio je nervozan. Bojao se. Malo-pomalo postajao je marginalan. Za obiteljskim stolom pak ta je tema ionaku bila tabu, a Jimmyju je sada prijetio zatvor. Čak je i svojoj prilično tolerantnoj majci počeo lagati. Da, netko bi mogao reći kako je Jimmy stvarno bio budala. Naivna budala.

Jimmy se nije obogatio – nikada nije skakao za novac i, primjerice, reklamirao kakvu kockarnicu.

“Ne radim ovo zbog love. Jedna internet kladionica mi je nudila 30.000 eura da stavim njen natpis na leđa. Da sam prihvatio, cijela filozofija skakanja bi pala u vodu”, pojašnjava Jimmy, iako je u jednom trenutku počeo tražiti sponzore, ali i javno moliti svoje fanove da mu podmire dugove. Nije bilo dovoljno naslikavati se s njima, pa ni izdati knjigu koju je napisao. Osim toga, stadioni su zbog terorističke opasnosti postali sve bolje osigurani pa se bilo gotovo nemoguće u njih ušuljati. A te kazne i dugovi dosegli su iznos od više od 250.000 eura.

“Uništio sam ih!”, rekao je jednom. “Svaki tjedan dolazile bi mi kazne. Sve što bi dolazilo poderao bih. Nije me bilo briga nizašto. Nije kao danas u Njemačkoj, gdje sve radim kako treba.”

Da, Jimmy je danas ponovno neugledni Jaume. U Španjolskoj mu je jedan tip u poreznoj savjetovao da prihvati adminstrativnu, tj. tu novčanu kaznu, kako bi izbjegao zatvor. Rekao mu je i neka nestane iz države na šest godina, a kad je stigao u Njemačku Jimmy je neko vrijeme prosio i spavao u crkvi u Berlinu.

“Od najboljeg pitch invadera na svijetu, od TV zvijezde, postao sam imigrant koji za pišljivih 1.000 eura crnči u tvornici kao robot. To je sranje”, jadao se u kolovozu prošle godine. “Nisam dobro. Teče peta ili šesta godina kako nisam skakao. To je bio moj život, ali sada se bojim opet skakati. Prije nisam razmišljao ni o čemu, samo sam radio to. Nisam u depresiji, ali čudno se osjećam. Ponekad noću ne mogu spavati”, nemirna je duša uskoro 43-godišnji Jaume Marquet i Cot, četiri vlastite imenice koje nikada nikome nisu previše toga značile. To je osoba samo na papiru, osoba koja opet želi biti Jimmy. Pa makar i na tu minutu.

“Mislim da bi živjeti normalnim životom bilo preteško”, rekao je jednom taj Jimmy. “Započeo sam kao luđak, htio bih tako i završiti.”

Ne propusti top članke