Međutim, ubrzo je zaigrao sport koji mu je okrenuo život naglavačke.

Iako se košarka u Japanu proširila i poprilično razvila u prvoj polovici 20. stoljeća, interes je nakon 1970-ih poprilično pao. Nacionalna vrsta izgubila je korak za konkurentima, a tamošnji klubovi opstajali su u rukama velikih korporacija koje bi u momčadima angažirale svoje radnike. Preciznije, sport je plivao u amaterizmu, a zainteresirani su većoj razini kompetitivnosti mogli svjedočiti u srednjoškolskim utakmicama.

Košarka u Japanu nikad nije bila popularnija. Mnogi će za taj rast zahvaliti upravo Slam Dunku

U takvom okruženju stasao je i Takehiko Inoue, koji je u tinejdžerskim godinama kendo zamijenio košarkom kako bi, isprva, impresionirao djevojku koja mu se sviđala. I, kako to obično biva, na suprotni spol je u međuvremenu zaboravio, a košarka je postala njegova primarna okupacija. Preciznije, Inoue je postao potpuni košarkaški geek u doba kad to u Japanu nije bilo baš lako. Taj zapadnjački sport onomad nije dobivao previše pozornosti ni u medijima ni u javnosti, iako su krajem 1980-ih počeli puhati neki novi vjetrovi. Prijenosi NBA lige počeli su se prikazivati na javnoj televiziji, a Inoue je, prikupljajući sve veće znanje i upoznavajući američke igrače koji su postali njegovi heroji, dogurao do pozicije kapetana u svojoj srednjoškolskoj ekipi.

Međutim, usporedno s loptanjem pod obručima, Inoue se učio crtačkom zanatu, pohađajući ljetnu školu i pripremajući se za prijamni ispit na likovnoj akademiji koja je bila njegov veliki san. Zbog financijskih razloga od istog je morao odustati, ali to ga svejedno nije spriječilo da 1987., kao 20-godišnjak, napravi drastičan zaokret i preseli se u Tokio da bi započeo karijeru crtača stripova, odnosno mangake, kako taj posao nazivaju u Japanu.

Nepodnošljivi heroj

Košarka mu je u srednjoj školi možda predstavljala veliki izazov, ali Inoue je sigurno znao kako se to ne može mjeriti s onim što ga je čekalo u manga industriji. Radilo se o ogromnom, lukrativnom tržištu koje je postizalo nevjerojatne brojke: krajem 1980-ih i početkom 1990-ih u Japanu se godišnje prodavalo preko milijardu stripova u stotinama različitih magazina, a u golemom bazenu slika i slova nije se bilo lako probiti. Inoueu je za uspjeh trebao apsolutni hit koji je naposljetku pronašao u njemu najbližoj stvari.

“Manga koju crtam nije bajka ili fantazija”, kazao je kasnije u intervjuu za CNN. “Moji likovi možda su imaginarni, ali ja ih crtam kao da se radi o dokumentarcu. Tako gledam svoje stripove i mislim da bi dobre mange trebale biti takve”.

 

Dakle, Inoue je posegnuo za vlastitom okolinom, vlastitim životom i onime što ga je ispunjavalo. Kao glavnu temu svog projekta odlučio je, potpuno neuobičajeno, odabrati košarku, suprotno željama urednika koji su mu govorili kako je taj sport tabu u Japanu. Strip je, u konačnici, svoju premijeru 1990. dočekao u Weekly Shōnen Jumpu, najpoznatijem manga tjedniku namijenjenom muškim tinejdžerima.

Prvo poglavlje Slam Dunka, kako je autor marketinški inteligentno nazvao mangu, označilo je službeno rođenje onog iritantnog mladića plamene kose, a ono što je uslijedilo Inoue nikako nije mogao prognozirati. Prošlo je nekoliko tjedana, a u redakciju njegova izdavača Shueishe masovno su počela pristizati pisma mladića koji su isticali kako su se počeli baviti košarkom zbog njegova stripa. Manga je polako, ali sigurno prerasla u fenomen: sa 157 milijuna prodanih primjeraka trenutno je osma najprodavanija u povijesti i mnogi apostrofiraju njen ogromni doprinos razvoju košarke u Japanu.

No, kako i zašto?

Priča Slam Dunka, sadržana od 276 poglavlja, vrti se oko već opisanog Hanamichija Sakuragija, izrazito temperamentnog i hiperaktivnog srednjoškolca koji upadne u košarkašku momčad kako bi impresionirao Haruko, djevojku koja mu se sviđa, bez da o sportu kao takvom išta zna. Premisa vam vjerojatno zvuči jako poznato s obzirom na Inoueovu biografiju, a Sakuragi, shodno tome, s vremenom počinje sve manje misliti na prvotnu motivaciju i biva sve više i više uronjen u košarkaški svijet, želeći postati profesionalac koji će tako dokazati svoj potencijal i ušutkati sve one koji su ga osporavali.

Sakuragi, valja spomenuti, nije klasični, idealizirani heroj: njegov karakter je nepodnošljiv, odluke koje donosi znaju biti potpuno djetinjaste i nelogične, a mnogi bi ga zbog njegove naravi jednostavno opisali kao imbecila. Međutim, Inoue je dobro znao što radi prilikom karakterizacije glavnog lika: predstavljajući sport koji je većem dijelu čitatelja nepoznat, odlučio je u centar pažnje staviti apsolutnu neznalicu čije bi znanje o igri raslo kroz serijal te postupno uvodilo publiku u sve detaljnije i kompleksnije stavke košarkaške igre.

Reference na NBA zvijezde 1990-ih

Na primjer, čitajući mangu imamo priliku kroz Hanamichijev trening detaljno upoznati pravila, termine, strategije i finte nerijetko uz pojavljivanje samog autora u ulozi pripovjedača-instruktora. Inoueova želja za košarkaškom edukacijom i promicanjem njezine kulture bila je jasna od prvih stranica serijala i mnogim je neupućenim čitateljima poslužila kao prozor u svijet basketa, ali tehnički detalji uvijek su bili u službi priče.

Priče koja je, zapravo, ona o odrastanju i sazrijevanju jednog outcasta, lika koji je, po svojim formalnim karakteristikama, potpuno primjenjiv na shōnen žanr u koji Slam Dunk spada. Protagonisti takvih mangi nerijetko su vođeni žudnjom za dokazivanjem sebi samima i neposrednoj okolini, postupnim prihvaćanjem odgovornosti i discipline, s točno određenim arcom koji predstavlja transformaciju iz dječaka u zrelu, samostalnu i odlučnu osobu. Često se u shōnenima, pritom, naglasak stavlja na vrijednost rada u grupi, dinamiku članova određenog kolektiva i uvažavanje drugih.

Inoue je uvidio kako svakodnevne peripetije košarkaških i općenito sportskih momčadi, kroz koje je osobno prolazio, savršeno odgovaraju žanrovskim konvencijama, a Shohoku, srednjoškolska ekipa čiji je Sakuragi član, obiluje različitim karakterima i facama koje međusobnim sukobima priči daju dodatnu težinu. Iako je, naravno, naglasak mange na samim utakmicama i raznim suparnicima s kojima se Shohoku sastaje, dobar dio napetosti u Slam Dunku gradi se i na karakternim različitostima Sakuragija i njegovih suigrača, prvenstveno u odnosu s Takenorijem Akagijem i Kaedom Rukawom, dvojicom vodećih sporednih likova koji su mahom ozbiljniji, iskusniji i talentiraniji od glavnog junaka.

Usto na primjerima likova koje Inoue uvodi u priču jasno je vidljiva i inspiracija iz stvarnog života koju je preslikao na strip.

Naime, Slam Dunk prosječnom košarkaškom entuzijastu služi kao bogata riznica raznih referenci i paralela na košarku 1990-ih, poglavito na NBA ligu. Svaki član Shohokuove startne petorke zapravo je odraz nekog od NBA zvijezda tadašnjeg doba: spomenuti Akagi, kapetan momčadi i brat Sakuragijeve simpatije Haruko, fizički je slika i prilika Patricka Ewinga s kojim dijeli poziciju centra. Rukawa, glavni Hanamichijev rival u cijelom serijalu, igra ulogu tihog, stoičkog ubojice i apsolutne košarkaške mašine koja najviše podsjeća na Michaela Jordana, maleni Ryota Miyagi Inoueova je posveta Muggsyju Boguesu, a šuter Hisashi Mitsui hibrid je između Craiga Hodgesa i Jeffa Hornaceka.

Kada je, pak, riječ o samom Sakuragiju, jasno su vidljive sličnosti između njega i legendarnog Dennisa Rodmana — i to ne samo u crvenoj boji Shohokuova dresa: Hanamichi je puno vičniji obrani nego napadu, neizmjerna ustrajnost i požrtvovnost dvije su temeljne stavke njegove igre, crvena boja kose također ih spaja, kao i broj 10 koji je The Worm nosio u Pistonsima i Spursima. Također, za razliku od mnogih drugih junaka u shōnen mangama, za Hanamichija se ne može kazati kako je savršen ili predobar u svemu u čemu se okušao: iako je bio fenomenalan skakač, slobodna bacanja su mu, primjerice, užasna, šut mu nikada nije bio najjača strana, a manjak koncentracije često bi rezultirao primljenom loptom u lice.

Sazrijevanje lika i autora

Ipak, uz sve rečeno, element u kojem je Slam Dunk najviše zasjao i dobio na popularnosti upravo su Shohokuove utakmice, koje su, također, često uzimale inspiraciju iz slavnih NBA dvoboja.

Jedan od tri temeljna elementa shōnen mangi, uz koncept neprilagođenog glavnog lika i trknut humor, definitivno je akcija. Aspekt je to koji među manga i anime fanovima često dobiva i najviše pozornosti, potpuno razumljivo, s obzirom na jedinstven koncept naracije koje japanski stripovi uvode prilikom prikazivanja takvih sekvenci. Te borbe izrazito su napete, često su krvave i iscrpljujuće, a obično su poznate i po maratonskom trajanju, tako da ih je standardno čitati ili gledati po 10, 15 ili 20 poglavlja ili epizoda.

Sada kada to imate na umu, zamislite si košarkašku utakmicu prikazanu u takvom stilu i dobit ćete Slam Dunk. Zvuči vam čudno? Neprimjenjivo? Iznenadili biste se.

Prva stvar koja epskim bitkama u Slam Dunku daje toliku snagu definitivno su same ilustracije. Inoue danas slovi za jednog od najvrsnijih živućih manga crtača, a u Slam Dunku, koji je bio tek njegovo drugo samostalno djelo, vidljivo je i zašto. Naime, način na koji je vizualno dočarao utakmice u serijalu odiše nevjerojatnom dinamikom, pedantnošću i ljepotom. Savršenim osjećajem za kadriranje i pametnim korištenjem fokusnih linija Inoue je uspješno prenosio svu uzbudljivost koju donosi košarkaška utakmica, a preciznim anatomskim prikazivanjem tjelesa igrača u raznim pozama i impostacijama davao je realni kontekst inače prepoznatljivo arhetipskim glavnim junacima.

Također, stilizaciju i realizam suprotstavio je i gotovo hiperrealističnim prikazivanjem arhitektonskih konstrukcija, dvorana, parketa, obruča i lopti: takav kontrast, inače popularno nazivan “efektom maskiranja”, izuzetno je raširen u japanskim stripovima. Uostalom, kako je Sakuragi sazrijevao kroz serijal, tako je to, zapravo, bio i slučaj s Inoueovim crtežom: deblje i sirovije linije s vremenom su poprimale sve mekše i lakše note, ponešto ukočeni likovi postajali su vižljastiji, pokretniji i lepršaviji, a duge i iscrpljujuće scene borbe su, posljedično, dobivale na atraktivnosti.

Međutim, možda i ključni razlog zbog kojeg je Slam Dunk toliko uspješno replicirao dinamiku košarkaške utakmice je sama naracija, inače specifična za mange.

Strip je, kao što svi znamo, podijeljen na međusobno odvojene kadrove i kao takav nam nudi seriju isprekidanih trenutaka koje moramo sami povezati u kognitivnu i logičnu cjelinu. Načina tempiranja radnje i manipulacije vremenom ima mnogo, ali jedan od njih je poprilično jedinstven za japanski način pripovijedanja.

Eksplozija popularnosti košarke

Američki teoretičar stripa Scott McCloud taj tip tranzicija između događaja opisuje kao aspekt-na-aspekt tranzicije. Ukratko, vrijeme takvim kadrovima teče izuzetno sporo i rasteže se do krajnjih granica. Vinjete tog tipa često sav svoj naglasak stavljaju emocije likova, jedan jedini moment umiju razvući i do nekoliko stranica, sve s ciljem gradacije napetosti i izoliranja posebnog trenutka u priči. Za razliku od, recimo, klasičnog američkog principa koji je inače stavljao naglasak radnje i pripovijedanja na samu akciju i slijed događaja, japanski autori vrlo su često posezali za usporavanjem vremena, a takav je pristup u prikazivanju košarkaških utakmica odabirao i sam Inoue.

Takvo pripovijedanje, sukladno manga kanonu, autoru je omogućilo naglasiti važnost svakog pojedinog koša, skoka, faula, iznenađenog lica gledatelja ili, doslovno, slam dunka. Režijom vlastitog stripa jednom naizgled običnom haklu uspio je dati napetost i važnost sedme utakmice NBA finala, iskreno prenoseći osjećaje koji u sebi imaju sami igrači na parketu. Slam Dunk po širini svoje priče nikada nije izašao iz srednjoškolskog okruženja; bez konkretnih spoilera, dovoljno je reći da Sakuragi na kraju mange ne postaje najbolji košarkaš na svijetu niti dobije ugovor u nekoj od NBA franšiza.

Njegova priča zapravo je ona Inoueova: radi se o intimnom i iskrenom uvidu u sazrijevanje jednog mladića i njegova povezivanja sa sportom, o svim usponima i padovima koji uz to idu, o prijateljstvima, rivalstvima, treninzima, zaljubljivanjima, zajebanciji i međusobnom uvažavanju. Riječ je o pripovijesti koja na najbolji način opisuje osjećaj koji je imala svaka osoba jednom kad je uzela loptu u ruke i zagledala se prema obruču, golu ili drugoj strani mreže, sanjajući o onom odlučujućem košu, pogotku ili servisu koji bi odlučio meč. Zato nije ni čudno što je Slam Dunk postao toliko uspješan: čitatelji su odmah prepoznali Inoueovu strast za košarkom i stripom.

Basket je, sukladno publikaciji mange, sve više i više dobivao na popularnosti u japanskim srednjim školama, a Japanski košarkaški savez usporedno je počeo raditi na profesionalizaciji sporta i odmicanju od korporativne strukture, kao što je istih godina bio slučaj s nogometom. Interes je vidno rastao i naposljetku se pretočio u ono što vidimo danas.

Košarka u Japanu nikad nije bila popularnija: tamošnja B-liga danas broji tri divizije s 47 profesionalnih momčadi, a zvijezda Washington Wizardsa Rui Hachimura, inače ljubitelj Slam Dunka, nosio je nacionalnu zastavu na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Tokiju kao prvi Japanac ikad izabran u prvom krugu NBA drafta.

Ostvarenje snova

Mnogi će za rast popularnosti košarke u zemlji zahvaliti upravo Slam Dunku.

Uostalom, prepoznao je to i Savez koji je 2010. Inoueu uručio posebno priznanje za zasluge u popularizaciji košarke, a on je 2006. godine pokrenuo stipendiju Slam Dunk, inicijativu koja se održala do dan danas. Ona pobjedniku jamči punu stipendiju za pohađanje fakulteta u SAD-u, učenje engleskog jezika i sudjelovanje u NCAA košarkaškim programima. Inicijativa se financira iz prihoda od same Slam Dunk mange i anime adaptacije s donacijama iz raznih drugih izvora, a dobar dio nekadašnjih stipendista kasnije je započeo profesionalnu karijeru, većinom u japanskoj ligi.

Dakle, Inoue je uspjehom svog stripa mnogim mladićima uspio ne samo osigurati obrazovanje, već i ostvarenje svojih snova te mjesto u košarkaškom svijetu koje on sam, zbog puno težih uvjeta, nije uspio pronaći.

Utjecaj njegove mange vidljiv je na mnogim pop-kulturnim razinama. Recimo, J.R. Henderson, rodom Amerikanac, koji je bio trostruki MVP japanskog prvenstva, nakon naturalizacije je promijenioje prezime u Sakuragi. Nike je 2014. godine izdao posebni model Air Jordan patika posvećenih Slam Dunku, a trenutni igrač Toronto Raptorsa Yuta Watanabe nekoliko puta istaknuo je svoju ljubav prema Inoueovu djelu koje mu je otkrio njegov otac.

“Počeo sam je čitati i nisam mogao prestati”, otkrio je Watanabe. “Dovršio sam je u tri dana i kasnije sam je pročitao još 100 puta. Uopće se ne zafrkavam, stalno iznova čitam. Bio sam samo dječak kad sam počeo čitati Slam Dunk, a sad sam tip koji je otišao u SAD i nastupa u NBA ligi”.

Stripovi su me svačemu naučili u životu. Pročitao sam ih na tisuće i uvijek su mi, koliko god to možda neki smatrali infantilnim, bili i ostali draži od knjiga. Spoj teksta i slike u meni je uvijek budio neku posebnu znatiželju, poticao mi je maštu i odvodio me u svjetove kakve bez njih nikada ne bih mogao ni zamisliti. Nagovarao me ne samo da sanjarim, već da i stvaram, djelujem i vjerujem.

Ali vjerojatno me nijedan strip nije naučio upornosti koliko Slam Dunk, priča o budalastom srednjoškolcu koji nikako nije mogao naći svoje mjesto u svijetu, samo da bi ga pronašao tamo gdje ni on sam nije očekivao.

Ukratko, Takehiko Inoue pomoću Slam Dunka je, kao što kaže ona floskula, pretočio vlastite snove u stvarnost i omogućio nekolicini drugih da iste počnu loviti jednakom brzinom i srčanosti kakvom Sakuragi hita za suparničkim igračem koji izbija sam na koš. Možda mu u toj akciji neće zalijepiti bananu: dapače, možda će se poskliznuti ili napraviti neku glupost zbog koje će mu se smijati čitava dvorana i koja će ga učiniti nevjerojatno frustriranim jer se osramotio pred djevojkom koja mu se sviđa, ali će zato na sljedećoj stranici još više gristi. Još više ustrajati i udarati, dok njegov autor nanosi novi sloj tuša i majstorski nastavlja priču o iskrenoj ljubavi prema jednom sportu.

Priču koju svi mi, u ovom ili onom obliku, živimo i stvaramo iz dana u dan, na vlastitom komadu papira.