Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Slava ‘ničije’ zemlje

Kosovo je uspjelo okupiti vrlo zanimljivu i uspješnu reprezentaciju

Zadnja izmjena: 12. rujna 2019.

Za šest dana će biti točno tri godine otkako se 11 mladića u plavim dresovima prvi put u službenom susretu poredalo pred kosovskom zastavom. Bila je to kvalifikacijska utakmica između Finske i Kosova za odlazak na Svjetsko prvensto u Rusiji — zemlji koja, ironije li, uopće nije priznavala i još uvijek ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu. Poredala se ta jedanaestorka pred kosovskom zastavom i stala u stavu mirno dok se s razglasa Veritas Arene u Turkuu prvi put na nekoj službenoj nogometnoj utakmici zaorila Europa, pjesma koju su Kosovari odredili kao nacionalnu himnu; ona u službenoj verziji ne sadrži riječi, kako se ne bi u jeku političkih tenzija uslijed proglašenja neovisnosti stvarala dodatna podjela po etničkim i jezičnim linijama.

Samo par mjeseci ranije, u svibnju 2016., Kosovo su službeno priznale i UEFA i FIFA, uključivši ga u kvalifikacijsku grupu I koja je ocijenjena kao “politički najkorektnija”; onu u kojoj je, uostalom, bila i Hrvatska, država koja je 2008. nakon samo dva mjeseca priznala kosovsku neovisnost. Osim što su za tu prvu utakmicu pojedini igrači službenu dozvolu čekali do 15 sati na dan utakmice, momčad Kosova koja je te večeri u Turkuu ispisala povijest prvi se put na treningu okupila samo par dana uoči susreta. I iako se ta premijerna utakmica igrala na gostovanju, i to u dalekoj Finskoj, veliki dio od nekih 8.000 ljudi koliko se taj dan okupilo na tribinama činili su kosovski navijači.

Paulus Arajuuri doveo je domaćine u vodstvo u 18. minuti, da bi Valon Berisha — inače rođen u švedskom Malmöu, ali s dotad čak 20 nastupa za norvešku seniorsku reprezentaciju — iz jedanaesterca u 61. minuti izjednačio za konačnih 1:1. Bio je to ujedno i jedini bod koji su Kosovari uknjižili u tih 10 kvalifikacijskih  utakmica, kao i jedan od ukupno samo tri gola koje su zabili.

Ali to je bilo manje važno. Kosovarima je bilo najbitnije da se priča napokon zakotrljala.

Kosovu je Engleska došla kao nagrada, što se očitovalo i u ‘ludilu’ na terenu

Tri godine kasnije vrti se ista himna, ovaj put na stadionu St Mary’s u engleskom Southamptonu. I dok je u Turkuu pri intoniranju Europe vladala grobna tišina, kao da nitko ni sam nije bio siguran je li to prava himna i treba li ustajati na nju, ovdje je atmosfera bila sasvim drugačija i činilo se kao da je ondje ogromni dio od ukupno 28.000 Kosovara koliko, po dostupnim podacima, živi u Engleskoj.

Baš kao što se u ta četiri mjeseca 2016. puno toga promijenilo za kosovsku selekciju, tako je i u dvije godine od posljednje kvalifikacijske utakmice tog ciklusa dosta toga drugačije, na bolji ili na lošiji način.

Partizanova legenda i dezerter

Za početak, nema ljudi koji su poput trgovačkih putnika sumanuto lutali Europom i kucali po vratima albanskih, odnosno kosovarskih iseljenika od Skandinavije i Baltika do juga Italije, pokušavajući nagovoriti igrače poput Berishe da podnesu zahtjev za promjenom nogometne nacionalnosti kako bi zaigrali za novooformljenu selekciju zemlje njihovih roditelja. Punih pet godina, do 2013., Kosovo zbog političke situacije nije dobivalo zeleno svjetlo čak ni za odigravanje međunarodnih prijateljskih utakmica; trebalo je preko noći uvjeriti ljude da Kosovo ne samo da može igrati prijateljske, već da je u pitanju punopravna natjecateljska momčad.

U Turkuu su tako na klupi sjedila dvojica ljudi koja su možda i najzaslužnija za rađanje reprezentativnog nogometa u toj zemlji, a kojih sinoć u Southamptonu više nije bilo.

Prvi je Fadil Vokrri; jedini Kosovar koji je zaigrao za jugoslavensku reprezentaciju i kojeg se — usprkos, blago rečeno, kompliciranom odnosu Srbije i Kosova — i dalje rado prisjete stariji navijači beogradskog Partizana. Vokrri je 2009. službeno preuzeo dužnost predsjednika tada nepriznatog Kosovskog nogometnog saveza, gurajući logistiku i lobiranje od same nule punih devet godina, sve dok nije doživio i tu prvu povijesnu kvalifikacijsku utakmicu. On je iznenada preminuo lani u lipnju u 58. godini života.

Drugi je Albert Bunjaki, izbornik koji je te 2009. zauzeo poziciju ne samo taktičara i trenera, već i lobista. Bunjaki je zapravo do 1991. bio Bunjaku, sve dok kao 20-godišnjak nije bio mobiliziran u JNA, što je tada jasno značilo i sudjelovanje u krvavom ratu koji je već debelo zahvatio područje Hrvatske. Bunjaki, tada mladi nogometaš i student iz Prištine, promijenio je prezime i pobjegao u Švedsku, gdje je nastavio igračku i započeo trenersku karijeru. Promjena jednog slova u prezimenu bila je nužnost, pošto su ga vlasti proglasile dezerterom i osudile na 20 godina zatvora u izgnanstvu; s razlikom u prezimenu potencijalno izručenje bilo bi malo kompliciranije.

Bunjaki se vratio na Kosovo nakon proglašenja neovisnosti i za zadatak dobio svojom pričom inspirirati djecu svojih sunarodnjaka koji su jednako tako morali preko noći bježati od neimaštine i ratova 1990-ih. U tome je i uspio.

Ludilo na terenu

Baš kao i Vokrri, Bunjaki je svoj posao odradio — omogućio je Kosovu da u prvom planu više ne bude vječna priča o politici i dozvolama za nastup, već igra i rezultati. Ciklus za SP u Rusiji bio je povijesni, ali su posljednje mjesto i samo jedan remi istovremeno okarakterizirani kao natjecateljski neuspjeh, pa je svoju poziciju prepustio 68-godišnjem Švicarcu Bernardu Challandesu, koji paralelno obnaša i dužnost Baselova skauta. Na njemu je da od ove momčadi napravi ekipu kojoj više nije dovoljno samo sudjelovati, već i pobjeđivati. Kao što je i ona pomalo sumanuta press-konferencija uoči ove utakmice protiv Engleske sugerirala, Challandesu ne nedostaje strasti, makar nema nikakve veze s Kosovom.

Potreba za zapaženim rezultatom isto tako podrazumijeva i nadogradnju kadra, jer to je bitno u daljnjem privlačenju talenata koji i dalje vide albansku reprezentaciju kao bolju odskočnu dasku u karijeri. Primjerice, Hajdukov Ardian Ismajli je prošao kosovske omladinske selekcije da bi se ipak odlučio za Albaniju. Doduše, ne dijele svi takvo mišljenje — donedavni dinamovac Amir Rrahmani, koji je sinoć ponio i kapetansku vrpcu, tako je s Kosovom još od početaka, iako je prethodno bio odigrao dvije utakmice za Albaniju.

Kosovu su se za ovaj kvalifikacijski ciklus priključila dodatna zanimljiva imena kao što su 20-godišnji vratar Arijanet Muric, igrač Nottingham Foresta na posudbi iz Manchester Cityja, kao i Florent Muslija, 21-godišnji Hannoverov krilni napadač. U kategoriju mladih i perspektivnih spadaju i 20-godišnji Edon Zhegrova iz Basela kao i 23-godišnji Bersant Celina, kojem je okruženje u Engleskoj poznato iz razloga što nastupa za Swansea, baš kao i 25-godišnjem Huddersfieldovu beku Florentu Hadergjonaju. Najveće zvijezde uz Lazijeva Berishu su 23-godišnji Milot Rashica iz Werdera, kojeg Transfermarkt cijeni na 20 milijuna eura, te 25-godišnji Vedat Muriqi, visoki i snažni centarfor iz Fenerbahçea.

Pobjede su na kraju i došle. Muriqi je zabio u trijumfima nad Bugarskom i Češkom, što su dosad najveća dostignuća reprezentacije i zbog kojih su Kosovari u Englesku doputovali kao druga momčad skupine. Ta im je luda utakmica, u kojoj je palo čak osam golova (5:3 za Englesku) došla kao svojevrsna nagrada, što se na trenutke očitovalo i u ‘ludilu’ na terenu koje je Challandes najavio u svom osebujnom izlaganju.

Za zemlju koja nema riječi u himni ni potpuno međunarodno priznanje, koju prvi susjedi uredno označavaju kao “takozvano Kosovo” te koja u ludilu geopolitike djeluje kao ‘ničija’ i upitne budućnosti, ova sada sasvim solidna reprezentacija čini jako puno u pronošenju slave i kosovskog imena.

Ne propusti top članke