Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Slika i prilika

Kako je Niko Kovač uspio s Eintrachtom

Zadnja izmjena: 30. travnja 2017. Profimedia

Svi su znali da će RB Leipzig kao novak u ligi biti dobar, ali malo tko je očekivao da će biti drugi. Sva sila potencijalno zanimljivih igrača, iskustvo iz Salzburga i velik budžet bili su garancija uspjeha. Malo je iznenadilo to koliko je odmah bio spreman za elitno društvo, ali nije šokiralo. Međutim, ljestvica je nakon 20. kola ipak ponudila šok – Eintracht Frankfurt bio je na trećem mjestu Bundeslige. U tom je trenutku imao deset pobjeda, jednu više nego cijele prošle sezone.

Kad je preuzeo Eintracht, Niko Kovač nije napravio previše pragmatičan potez. Na Majni je u tom trenutku trajao raspad. Armin Veh, tvorac čuda sa Stuttgartom 2007.,  dobio je otkaz, njegovo mjesto su odbili Markus Gisdol i Mirko Slomka, jer nije baš pametno preuzeti klupu kluba koji istodobno traži i novog sportskog direktora – mjesto koje su javno odbili Christoph Metzelder i Christian Nerlinger.

Klub koji je tada još bio iznad crte ispadanja počeo je kliziti prema drugoj ligi. Pad se zaustavio na mjestu za doigravanje, tri boda iznad 18. mjesta koje je značilo ispadanje; više zato što je Stuttgart ostao bez pobjede u zadnjih pet kola nego zato što je Eintracht igrao dobro. U doigravanju protiv 1. FC Nürnberga muka živa, nekako izboren ostanak i prvi natpisi da Niko Kovač mora otići jer nije donio nikakav napredak. Samo što mantra kluba nije bila napredak nego golo preživljavanje, tako da je dobio još jednu šansu.

Niku Kovača, ma što god napravio kroz karijeru, većina Hrvata će pamtiti kao legendarnog kapetana reprezentacije. Kao trenera, neće pamtiti njega nego remi s Azerbajdžanom i poraz od Norveške.

Priliku da vodi reprezentaciju je, realno, dobio preko reda. Ne samo kod nas, postoji taj trend kockanja s trenerima na velikoj sceni barem još otkako je Barcelona pogodila s Pepom Guardiolom. Međutim, iznimno u njegovom smislu, kocka je imala smisla i HNS nije imao puno pametnijih rješenja. Ono što je radio Igor Štimac moralo se urušiti i puklo je u najneugodnijem trenutku. Ekipu je čekalo doigravanje i u tri treninga nijedan trener tu ne bi mogao mnogo. Od taktičara je mnogo potrebniji bio netko tko zna svlačionicu, tko poznaje kako će pojedini igrač reagirati i koga će poraz okrenuti u depresiju, a u kome će probuditi želju za dokazivanjem. U tom kontekstu povratak starog kapetana kojeg svi pamtimo, nekoga tko je svlačionici znao u najsitniji detalj, itekako je imao smisla.

Popunjavanje rupa

Međutim, ako je u tom trenutku imalo smisla, ubrzo se pokazalo kako naša reprezentacija i Niko Kovač nisu kompatibilni.

Inzistirao je Kovač na disciplini, na stezi i na nula slobodnog vremena tijekom reprezentativnih priprema, a na to reprezentativci nisu odgovorili baš najbolje. Nema smisla da ulazimo u pitanja bojkota ili čega već, jer to neće znati nitko osim igrača, ali odvrtite film utakmice s Norveškom. Za razliku od Štimca koji je stalno preslagivao postave, izmišljajući igrače i formacije, kod Kovača je osam igrača igralo na svojim standardnim pozicijama, ali su izgledali kao nezainteresirani stranci.

Više sam puta pogledao tu utakmicu i zaista mi nije jasno kako je moguće da Jo Inge Berget ima dvoznamenkasti broj driblinga, da naša vezna linija bude onako inferiorna i da čitava momčad bude izvan koncentracije. Nema smisla baviti se gatanjem koliko je to bilo svjesno ili nesvjesno, ali tu je bio kraj Nike Kovača kao izbornika. Jednostavno se nije snašao, nije bio pravi izbor da bude izbornik ekipi koja je navikla na slobodu i koja vjerojatno treba mali ispušni ventil kroz reprezentaciju.

Zato u klupskom nogometu Niko Kovač i njegov karakter vrijede.

Kad je dobio šansu sam selektirati svoju momčad i kad je prošao pripreme, napredak je bio očit. Na putu od trećeg mjesta od dna do treće pozicije na vrhu prodao je igrače za 12 milijuna eura, a najskuplje pojačanje bio mu je lijevi bek Taleb Tawatha, koji je koštao 1,2 milijuna eura. Fredi Bobic kao sportski direktor nije mu baš previše pomogao. Istina, pojačao se Frankfurt s nekoliko mladih igrača – što slobodnih, što preko posudbi – ali zapravo je trener taj koji je napravio pravo malo čudo.

Stilom igre je Eintracht ono što je Niko Kovač bio kao igrač. Puno trke, ogromna količina zalaganja, ali i inteligentno pozicioniranje

Dobar je primjer Ante Rebića, igrača strašnih fizičkih i tehničkih predispozicija koji svoje kapacitete nikad nije uspio pretvoriti u rezultat. U maniri Harryja Redknappa i Nike Kranjčara, Rebić je dobio još jednu šansu da se dokaže, ovaj put u sistemu u kojem vlada visoka radna etika.

Da bi osigurao atmosferu koju želi, Kovač se riješio dobrih igrača, ali problematičnih karaktera. Tako u Frankfurtu više ne stanuju Aleksandar Ignjovski, Carlos Zambrano i Stefan Aigner, koji su svi bili u najboljim igračkim godinama. Kovaču naprosto nisu trebali, on je htio igrače koji mogu udovoljiti njegovim zahtjevima vezanim uz stegu i trkački kapacitet. Ipak, nastale je rupe trebalo popuniti, tako su iz Real Madrida dovedeni veznjak Omar Mascarell i fantastični stoper Jesús Vallejo, koji je došao na posudbu, uz još nekoliko iznimno zanimljivih mladih igrača kao što je Marius Wolf.

Stvaranje mentaliteta

Momčad ima potencijala, ali kvalitetom je objektivno blizu zone ispadanja. Međutim, Kovač je došao u sredinu gdje njegov karakter ima smisla, gdje će disciplina i stega donijeti rezultate.

Stilom igre je Eintracht ono što je Niko Kovač bio kao igrač. Puno trke, ogromna količina zalaganja, ali i inteligentno pozicioniranje. Presing je odličan, kompaktnost ekipe na razini zbog visoko postavljene zadnje linije, a kontrola ‘drugih lopti’ nakon duela zbog toga je jako dobra. Što se tiče posjeda i gradnje napada, momčad ima nekoliko mehanizama u kojima prenosi loptu i stvara višak. Nije to ništa pretjerano revolucionarno i lepršavo, ali je strukturirano, uigrano i efikasno, svakako pomaže maksimizirati mršavi talent za kreaciju.

Eintracht ima rezultat iznad očekivanja, ali i igra je debelo iznad očekivanja. Ako pogledate tablicu tamo negdje oko 20. kola, momčad je bila zabila 25 golova – 20 manje nego Bayern i 15-ak manje od Leipziga, Borussije Dortmund i Hoffenheima – ali je isto tako imala i drugu najbolju obranu lige, tek malo iza Bayerna. S tim da ono što igra nije bunker. Conteovska obrana s tri stopera postavljena je visoko, a bekovi su prilično aktivni i ključni za stvaranje šansi.

Onda su zaredale ozljede. Od poraza od Leverkusena u 20. kolu, Eintracht je spojio 10 utakmica bez pobjede u prvenstvu. Čak u sedam od tih 10 nisu zabili gol. Deficit talenta napravio je svoje, a kad Rebić, Branimir Hrgota i Marco Fabián ne zabiju nijednu od ovih šansi, teško je očekivati bodove. Iako su mu 34 godine, Alexander Meier je najbolji napadač ekipe i ne treba čuditi da je u nizu bez pobjede propustio šest utakmica, a u dvije odigrao samo 16 minuta zbog raznih problema s ozljedama.

Međutim, postoji jedan drugi segment u ovom neuspješnom nizu: Eintracht se nije raspao.

Kad ekipa toliko prekorači očekivanja, onda se obično igra raspadne čim krenu problemi. Niko Kovač to nije dopustio, njegova momčad i dalje igra dobro, kompaktna je i igra presing koji ima jasnu strukturu i u kojem nema ispadanja. Obrana je i dalje četvrta najbolja u prvenstvu, a iako Eintracht drži 10. poziciju, Europa mu bježi za samo tri boda. A ima i priliku osvojiti kup u berlinskom finalu protiv Borussije Dortmund, s obzirom da je u ovom negativnom nizu prošao četvrtfinale i polufinale.

I to je razlika između Nike Kovača kao Eintrachtova trenera i kao hrvatskog izbornika. Nijedan od ta dva posla nije bilo baš pragmatično prihvatiti, ali u klubu, s igračima s kojima je svaki dan, može stvoriti takav mentalitet u kojem nije važno što ekipa nije pobijedila 10 kola zaredom, jer neće se dogoditi onakav raspad kakav je Hrvatska imala protiv Norveške. Može stvoriti mentalitet nalik vlastitom i momčad na svoju sliku i priliku. S klubom je uspio upravo ondje gdje s reprezentacijom nije.

Ne propusti top članke