Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sljedeći, molim!

Nikola Jurčević dobio je najlakši najteži posao na svijetu

Zadnja izmjena: ožujak 13, 2018 Profimedia

Nakon što je Mario Cvitanović podnio ostavku poslije poraza od Lokomotive, Dinamo je dobio novog trenera. A Nikola Jurčević je dobio najlakši najteži posao na svijetu.

Nije tajna, Dinamo je čitavu sezonu igrao loše.

Neki su ljudi to odbijali vidjeti zbog emocija koje osjećaju prema klubu i neki su bili zadovoljni zbog mantre kako je bodovni saldo jedini mjerodavan, ali ako sad odvrtite snimke i sagledate stvari iz ove perspektive, bit će vam jasno da je Dinamo igrao stvarno loše. Uz rijetke iznimke, bodove je osvajao na igrački instinkt i suparničke pogreške. Sve je ovisilo o tome koliko će El Arabi Hillel Soudani biti raspoložen i hoće li Dani Olmo uspjeti povezati redove tako da riješe utakmicu dovoljno rano ili će se morati uzdati u čisti volumen napada kad natjeraju suparnika na svoju polovicu i čekaju kad će se urušiti. Zapravo, što je protivnik izgledao zahtjevniji, Cvitanović je u pravilu imao više specifičnih ideja u kojima se vidjela trenerska ruka na terenu. Ostatak utakmica, a to je bilo veliku većinu vremena, Dinamo je igrao na nekom autopilotu u kojem se čekao individualni trenutak inspiracije, suparnička pogreška ili sudački poguranac.

Upravo se tu Mario Cvitanović pozdravio s poslom. Možda su mu presudili pokeri golova koji su mu dodijeljeni u zadnje dvije utakmice, ali ključno je bilo to što od Dinama nije napravio momčad koja igra dostojno talentu kojeg ima na raspolaganju. Kad živiš od talenta i igrača, onda na isti način stradaš – upadneš u neobjašnjive poraze čim izgubiš svlačionicu ili katove iznad.

Međutim, teško je kriviti Cvitanovića. Ili je lagano, ali je glupo. Ništa on nije bio lošiji od većine svojih prethodnika niti je napravio išta drugačije. Dok je išlo, išlo je. Kad je stalo, bilo je kasno za popravljanje. Po načinu na koji je dao ostavku, bilo je jasno da je to znao i sam Cvitanović, jer nije se borio ostati u momčadi i pokušati popraviti stvari. Samo onom tko nije želio vidjeti znakove upozorenja ovo dolazi kao iznenađenje. A tu Cvitanović onda odustaje, ne želi se niti prenemagati pa dobiti veću otpremninu. I u pravu je – jer kako stvoriti igru nakon toliko mjeseci na klupi i kako odjednom promijeniti standard rada?

Kad znanje nije dovoljno

Međutim, Dinamo ima sasvim dovoljnu bodovnu prednost da glatko postane prvak i zato Nikola Jurčević sada ima najlakši posao na svijetu.

Uz takvu koncentraciju talenta u odnosu na konkurenciju nekad naprosto možete pustiti igračkoj klasi da odradi posao umjesto vas. Uostalom, to ponekad napravi i Real Madrid i to nije strašna stvar. Momčad koju Dinamo ima je vrijedna prezimljavanja u Europi i ništa manje talentirana od nekih ekipa koje su uspješno prošle kroz skupine Europske lige. Za uvjete HNL-a – a to se dobro vidi iz cifre koja se troši na plaće – Dinamo uvijek ima nekoliko igrača koji mogu individualno napraviti razliku.

Dok Hajduk trenutno nema nijednog pravog igrača viška u zadnjoj trećini, a Rijeka ima samo Domagoja Pavičića, Dinamo ima toliko igrača koji mogu kreirati šansu barem za sebe da ih ne mogu sve ni potrpati u početnu postavu. K vragu, ima toliko takvih igrača da može pustiti tog Pavičića. A kao šlag na vrhu torte, Dinamo ima Soudanija – o čijoj važnosti dovoljno govori činjenica kako je Dinamo slavio samo jednom u devet derbija protiv Rijeke ili Hajduka kad on nije igrao.

Kakav je Nikola Jurčević i koliko on zapravo zna, uopće nije bitno

Nema pritiska navijača, većina novinara koji prate klub su iznimno prijateljski i poltronski raspoloženi. To znači miran rad bez kritike, čak i kad je ta kritika zaslužena i možda i dobrodošla kao neki reality check. Dodate li tome i povijest sudačkih poguranaca, izvjesno je da je Jurčević dobio najlakši posao na svijetu.

Međutim, ako mislite da je ova igra ogledalo pravog znanja bivšeg trenera Cvitanovića i većine ekipe koja je prije njega bila na Dinamovoj klupi, onda ozbiljno podcjenjujete ljude. Nisu to elitni treneri, ali svakako o nogometu znaju više od prikazanog. Samo što znanje nije uvijek dovoljno.

Talijanski trećeligaš Arezzo je u sezoni 2006./07. u razdoblju kraćem od šest mjeseci sa svoje klupe najurio Antonija Contea i Maurizija Sarrija. Dvojica trenerskih genijalaca nisu mogli pokazati što zapravo znaju jer za to nije bilo uvjeta. Gazda koji se miješao u posao, klanovi u svlačionici i nemogućnost da nametnu autoritet igračima koji su znali kako su oni šefovi bili su dovoljan razlog da obojica tada talentiranih trenera u rekordnom roku odlete s klupe.

Iz te perspektive Jurčević dolazi na najteži posao na svijetu.

Otkad su ideje bitne?

Uostalom, i sam Jurčević je to već iskusio u svom prvom mandatu u klubu. Ako sad možda ima bolju momčad koja je dominantnija konkurenciji, isto tako ima i situaciju u kojoj su druge poluge moći isto tako dominantnije nego što su tada bile. A onda je trenerova uloga smanjena i ograničena do te mjere da teško može išta promijeniti. Tu više nije važno što je Nikola naučio kroz godine. Jasno da je stekao iskustvo iako nije bio prvi trener i da je bio u kontaktu s najnovijim idejama u nogometu. On u ovom trenutku ima znanje i vjerojatno će na početnoj reakciji šoka instalirati neke nove metode rada koje će dati nove obrise momčadi.

Međutim, otkad su to ideje bitne? Ne mislite valja da Cvitanović ne može više od ovoga što je prikazao? Ne mislite valjda da je Cvitanovićev taktički doseg razina prosječnog pratitelja nogometa? To koliko trener Dinama zna taktički je skoro pa sasvim nebitna stvar, jer ključno je koliko autoriteta može postaviti, kako će se nositi s pozicijom moći igrača i kako će se postaviti prema gornjem maksimirskom katu.

Upravo to posao Dinamova trenera čini najtežim na svijetu. Trener koji zapravo nije trener, trener koji ne može uspostaviti svoj autoritet jer svako iskakanje i mijenjanje ravnoteže moći između svlačionice i uprave rezultira otkazom. Trener koji teško može doći u situaciju da išta promjeni – jer ako se dotakne hijerarhije, ništa neće promijeniti. Što je najbolje, tu karakter i crte ličnosti ne znače ništa.

Nikola Jurčević djeluje kao istinski dobar čovjek. Osoba koja će sjesti s vama i popiti kavu bez imalo patroniziranja ili koja će vam dati svoj broj telefona i obećati ručak ako naletite na njega negdje u Londonu. Cvitanović je imao tvrđi gard; kad je pozivao da mu pucaju u glavu, želio je pokazati da je i on opasan. Možemo odvrtjeti ostatak trenera i posebno ih profilirati, ali suštinske razlike nema. Isto vam je bili najveća dobrica ili okorjelo đubre, introvert ili ekstrovert. Kad upadnete u mašineriju, sasvim je svejedno.

Smrdljiva i zagušljiva soba

Najuspješniji od svih Dinamovih trenera – ne po kriteriju bodova i uspjeha, nego čisto po kriteriju smislenosti igre – bio je Zoran Mamić. Od Vahida Halilhodžića do Nikole Jurčevića, njegov je Dinamo bio najkonkretniji i najsličniji momčadi koja igra nekakav nogomet. Ne zato što je o nogometu znao puno više od drugih, nego zato jer je imao specifičnu poziciju u ravnoteži moći koja mu je davala priliku da nešto promijeni i bude siguran da neće on biti taj koji leti iz kluba.

Dakle, kakav je Nikola Jurčević i koliko on zapravo zna, uopće nije bitno.

Osvajat će bodove na račun kvalitete i moći će promijeniti onoliko koliko mu se dopusti. To je već pravilo u Maksimiru, toliko dugo na snazi da smo zaboravili koliko bi moćna ova momčad mogla biti kad bi se na njoj vidjela ruka jednako talentiranog trenera. Valjda se s vremenom adaptiramo na ovaj način rada kao što se nakon nekog vremena adaptiramo na smrdljivu i zagušljivu sobu u kojoj više ne osjećamo neugodni miris, ili kao što nam se oči adaptiraju na tamu. Shvatimo to kao regularne uvjete.

Nikolu Jurčevića čeka ista ta adaptacija. Čeka ga posao u kojem će imati odgovornost za rezultat, ali neće imati stvarnu moć promjene. Čeka ga najlakši najteži posao na svijetu.

Ne propusti top članke