I tako je Bob Marley, gotovo 30 godina nakon smrti, nastavio širiti ideje mira i tolerancije, čak i među onima koji rijetko poznaju te pojmove, barem u praksi.

Marley bi danas slavio 75. rođendan i nesumnjivo bi mu bilo drago što su ideje iz njegovih stihova i dalje svrsishodne, ali to sigurno ne bi bilo samo zbog toga. To što su njegovi stihovi proželi jednu takvu navijačku masu za njega bi značilo puno više, jer je poveznica Marleyja i nogometa bila čvršća nego što je to poznato široj javnosti. Legendarni pjevač je svoje slobodarske ideje, koje su isto tako bile puno slojevitije, kompleksnije ali i mračnije od onog površnog imidža napušenog rastafarijanca, redovito promišljao i shvaćao upravo kroz nogomet. Uostalom, kada je lijes s njegovim tijelom spušten u grob tog dana u svibnju 1981. u njemu su se prema priči nalazila i četiri predmeta: njegov crveni Gibson, Biblija, joint i nogometna lopta.

“Ako me želiš upoznati, trebaš zaigrati protiv mene i Wailersa”

Priča kaže kako ga je nogomet u konačnici i ubio, ali valja je ispričati ispočetka, jer Marley je još od dana u Nine Mileu bio okružen nogometom. U svom rodnom selu je uglavnom kao školarac igrao protiv starijih, obično radnika na plantažama banana, dok je u Kingstonu živio u Hope Roadu, ulici u kojoj je bilo i maleno improvizirano igralište, a koje bi svaki put kada bi se vratio s turneje kući postao stadiončić na kojem bi okupljao ekipe i organizirao utakmice.

Marley je živio po rastafarijanskim načelima koja podrazumijevaju stapanje s načelima prirode. Za njega je to jedinstvo čovjeka i prirode podrazumijevalo i nogomet: on je činio život slobodnim, čistim i jednostavnijim. Prirodnijim.

Hakl i po hotelskim sobama

Zanimljiva je kontradikcija da je nogomet na Jamajku stigao kao dio kolonijalnog nasljeđa Britanskog Carstva, upravo one sile koju je Marley redovito provlačio kroz stihove kao izvor zla i opresije.

Možda je baš zato, umjesto podržavanja nekog od engleskih klubova, razvio fascinaciju južnoameričkim nogometom. Plantaže i polja na kojima je igrao od ranog djetinjstva bile su sličnije argentinskim stepama nego londonskim livadama, a nogomet koji se na njima igrao bio je lepršav, umjetnički i revolucionaran, pobunjenički, baš kao i onaj koji je dolazio iz siromašnih favela brazilskih velegrada. U njemu je bilo podjednako i umjetnosti kao i u njegovoj najvećoj ljubavi, glazbi.

Tu misao potvrđuje i Allan Skill Cole, Marleyjev prijatelj iz mladosti i jamajkanski reprezentativac, koji je u nogometnoj karijeri igrao, između ostalih, za Náutico u Brazilu i Atlanta Chiefse u SAD-u i kojeg su Jamajčani smatrali najvećim igračem svoje generacije. Baš Cole će kasnije, na Bobov nagovor, postati i tour manager njemu i njegovim Wailersima tijekom 1970-ih. A jedna od glavnih stvari koje je morao u toj ulozi osigurati bilo je da uvijek postoji vrijeme kada se može odigrati hakl. Štoviše, kako je notirano u njegovoj biografiji Catch a Fire: The Life of Bob Marley, nogomet je bio jedna od glavnih stvari koja bi vam uvelike pomogla zainteresirati Boba i privoljeti ga na intervju.

“Ako me želiš upoznati, trebaš zaigrati protiv mene i Wailersa”, izjavio je jednom prigodom nakon što je odbio niz intervjua kako bi igrao nogomet s kolegama iz bendova.

Postoji i anegdota s turneje po Engleskoj, kada se Bob vratio svirkama nakon trogodišnje pauze provedene u Etiopiji. Bilo je to u sklopu Uprising Toura 1980., na kojem je nastupao zajedno s još jednom reggae ikonom, Eddyjem Grantom. Grant je također bio nogometni fanatik kao i njegova braća s kojom je svirao, ali i igrao. I na toj su turneji redovito na haklovima prašili Marleyja i njegove Wailerse, koji nisu odustajali od upornog traženja revanša. To je nogometno ludilo prešlo i u hotelske sobe, u kojima bi također nastavili igrati, čak i pod rizik lomljave namještaja i predmeta. Zvali su to Money Ball iz očitih razloga: gubitnička ekipa je morala odmah platiti svu eventualnu štetu.

Urbana legenda

Marleyjeva opsesija nogometom bila je istovremeno ogromni teret glazbenoj industriji, koja je zbog njegova zvjezdanog statusa željela što više i što brže iskamčiti što više novca od njegovih nastupa. Nisu ih samo živcirala njegova duhovna putovanja i duge pauze od sviranja i snimanja novih stvari, već ih je izbezumljivalo i to što je svoje turneje često ugovarao prema nogometu.

Tako je 1978. odlučio odbiti ponude da svoju turneju, na kojoj bi promovirao novi album Kaya, odradi većim dijelom u SAD-u i Europi. Umjesto toga, krenuo je na turneju Južnom Amerikom i to u trajanju od 52 dana. Razlog je bio jednostavan: želio je iz prve ruke upijati atmosferu Svjetskog prvenstva na kojem je nastupao i jedan od njegove trojice nogometnih idola, Osvaldo Ardiles i čiji će Tottenhamov dres Marley kasnije i dobiti na poklon kada je na tri godine Jamajku zamijenio londonskom adresom.

Na jednoj od tih turneja upoznao je i drugog idola, Peléa, čiji je stil obožavao i zbog kojeg je podržavao ‘njegov’ Santos. Te 1980. je iz Manausa, u kojem je održao koncert, Marley krenuo do Rio de Janeira kako bi održao hakl na terenu u vlasništvu brazilskog kantautora Chica Buraquea. U Bobovoj ekipi je između glazbenika i pratećeg osoblja iz izdavačke kuće bio i Paulo Cézar Caju, brazilska reprezentativna polušpica i igrač koji je u onoj kultnoj generaciji s Peléom, Tostãom, Rivelinhom i Jairzinhom nastupao na dva Svjetska prvenstva, 1970. i 1974.

Iako su postali vrlo bliski — toliko da je Marley s Cézarom imao planove otvoriti nogometnu akademiju — Cézar se tog hakla nerado prisjeća. Dok su svi drugi hvalili Marleyjev stil, vjerojatno zato jer su htjeli povlađivati velikoj zvijezdi, Cézar je otvoreno priznao kako mu je bilo drago što hakl nije dugo trajao, jer je “bio grozan”, naglasivši kako bi Boba na listi od 1 do 10 ocijenio sa “jedan i pol”. No, snimke Marleyja s loptom bile su česte gotovo kao i one sa stejdževa, od Jamajke i Engleske pa do Brazila i Novog Zelanda. Sve dok ih nije, kao i glazbu, prekinula bolest.

Urbana legenda kaže kako je Marley u konačnici umro zbog nezaliječene ozljede nožnog palca zadobivene na jednom od tih haklova, ali stvarna priča je da mu je ta ozljeda vjerojatno produžila život.

Na haklu u londonskom Battersea Parku 1977. kultni voditelj Danny Baker, tada mladi novinar britanskog glazbenog časopisa NME, zajedno je s društvom ispoštovao Marleyjevo ‘upoznavanje’ kroz nogomet. Nisu se pritom štedjeli; Marley je po svemu sudeći bio čvrst igrač koji nije izbjegavao duele, a u jednom od njih mu je Baker nagazio na palac. Nokat se okrhnuo i sve je izgledalo poprilično loše, pa je Bob otišao na previjanje u hotel. Ondje je doktor zapravo prvi put izrazio sumnju u ono što se kasnije pokazalo točnim: kako je ta krvava lezija ispod nokta na palcu bila simptom malignog tumora, koji će mu se naknadno proširiti na mozak pošto je odbijao amputaciju prsta.

Svemir za sebe

Baker je kasnije napisao i tekst o tom mitskom haklu Marley, me and a misplaced tackle u kojem ponovno u prvi plan gura tezu kako je Bob umro zbog sepse, ali na nekoj kasnijoj utakmici, što je samo pridonijelo razvoju tog mita. Marley je nastavio igrati dok ga bolest sasvim nije oslabila; lopta i gitara su posljednje stvari od kojih se morao odvojiti. Umro je 1981. u 37. godini života, kada je i pokopan u Trenchtownu sa svim gorenavedenim ‘počastima’’, uključujući i nogometnu loptu.

Umro je premlad, ali njegovo nasljeđe se dijelom nastavilo baš kroz nogomet. Tu ljubav je prenio i na svoju brojnu djecu; jedan sin, Ziggy Marley, napisao je Rise Up!, himnu nogometne reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 1998. na kojem su Reggae Boyz prvu utakmicu igrali protiv Hrvatske, dok je Ky-Mani, sin iz Bobove veze sa stolnotenisačicom Anitom Belnavis, prije vlastite glazbene karijere igrao nogomet na Floridi. Preklani je, pak, stigao u Amsterdam kako bi Ajaxovim navijačima otpjevao uživo jedan od očevih hitova.

Najveći je trag u nogometu ostavila njegova kćer, Cedella Marley. Inače glazbenica i dizajnerica, Cedella je jedina priskočila u pomoć njihovoj ženskoj nogometnoj reprezentaciji kada joj je 2008. nacionalni nogometni savez ukinuo i ona mizerna novčana sredstva koja je dobivala i zbog čega je ženski nogomet na Jamajci gotovo iščeznuo. Ona je preko Bob Marley Foundation prikupljala sredstva za razvoj ženskog nogometa, a 2016. je pronašla sama sponzore koji su onda angažirali i izbornika Huea Menziesa. Reggae Girlz su tako zahvaljujući njoj, ali i “duhu njena oca” kako je to Menzies sažeo stigle i do nastupa na lanjskom Svjetskom nogometnom prvenstvu.

“Nogomet je vještina za sebe. Ma svijet, svemir za sebe”, izjavio je Bob u jednom intervjuu. “Volim ga jer treba posjedovati vještinu da bi ga igrali. Sloboda! Nogomet je sloboda.”

Pitanje slobode bilo je duboko usađeno u njegovu umjetnost, kao i borba za oslobađanje iz okova ropstva. U jednom od svojih posljednjih klasika, Redemption Song, između ostalog pjeva i o najvećoj neurozi tadašnjeg doba, atomskoj energiji, od koje ne treba strahovati jer ona “ne može zaustaviti vrijeme”. O tome bi se dalo diskutirati, ali njegova je poruka bila, kao i uvijek, kako ne treba ustupiti ni pred najvećom i najstrašnijom silom. U svojoj srži, nogomet je isto tako slobodarski pokret i otpor, pa je razumljivo da je on bio i jedna od rijetkih stvari koja je zaista mogla nakratko zaustaviti vrijeme, barem kod Boba Marleyja. I nogomet je bio sastavni dio njegove umjetnosti te, kao i glazba, kanal za borbu protiv diktata novca i moći.