Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sloboda nogometu

Hrvatski je nogomet pod okupacijom. Krajnje je vrijeme da se prekine ta farsa

Zadnja izmjena: 27. veljače 2017. Davor Javorovic/PIXSELL

Najjadniji i evolucijski najniži oblik praćenja nogometa je rasprava ‘je li bilo penala ili nije’. Ona inače prekrasnu i sadržajem bogatu igru svodi na njen sasvim rubni element – suđenje, onaj koji je najučinkovitiji u službi nogometu onda kad je neprimjetan i kad o njemu nema potrebe pričati. Ni za šankom, ni na Facebooku, ni u televizijskim emisijama. Fokusirati se na to znači doživljavati igru na priprost i ograničen način, što ubija njenu ljepotu, i svaki put kad se dam uhvatiti u filistarsku raspravu o opravdanosti nekog penala ili ofsajda osjećam se mučno i glupavo.

Ali onda se dogodi situacija poput one jučer na utakmici Cibalije i Dinama u Vinkovcima i cijela ta priča ode u drugu dimenziju. Tu rasprave nema niti je može biti; sasvim je jasno da penala nije bilo i to su vidjeli svi na terenu, na tribinama i ispred ekrana, bez obzira htjeli to priznati ili ne.

I onda više ne pričamo o suđenju, nego o egzekuciji.

Da se ne lažemo, svi su znali ili barem očekivali da će Dinamu, bude li trebalo, biti poklonjen penal. Znali su to Cibalijini i Dinamovi igrači, treneri, gledatelji i svi koji barem malo prate HNL. Znali su to i suci. Problem je nastao zato što je Cibalia vrlo kasno izjednačila rezultat i ostalo je jako malo vremena da se nešto ‘riješi’. U tih svega nekoliko minuta do kraja susreta nije bilo puno prilike da se dogodi kontakt u kaznenom prostoru i inscenira koliko-toliko uvjerljiv prekršaj. Pa je stoga odigrana scena za koju bi i redatelj turskih C-filmova iz 1970-ih rekao da ne valja i da se mora ponoviti.

El Arabi Hillel Soudani dobar je nogometaš, ali je i bijedni prevarant koji je napravio nešto što je uvreda za nogomet. Njegov je čin posebno vrijedan prijezira zato što je – iz prethodnog iskustva – sasvim sigurno znao da će mu sudac, kojemu nije potrebno spomenuti ni ime, u onakvoj situaciji minutu-dvije do kraja pri neriješenom rezultatu, dati penal padne li u kaznenom prostoru. Pa je to i napravio. Jedino još jadnije od toga je slavlje Dinamovih igrača nakon gola i pobjede – jer kakav sportaš i čovjek moraš biti da se veseliš što si pobijedio prevarom koju su vidjeli svi? Prevarom koja pobija samu bit sporta i koja je, nota bene, primijenjena protiv kluba čiji čitav profesionalni pogon po primanjima nije ni blizu jednom Dinamovu nogometašu – primjerice, Soudaniju. Ako bismo ih uopće mogli nazvati primanjima, jer to, kao što i sama riječ govori, implicira da ih se – prima. A to je rijetko slučaj u Vinkovcima.

Što misle o moralu i časti igrača ‘gospodskog’ kluba najbolje su pokazali njihovi vlastiti navijači, koji su najvećim dijelom odbili sudjelovati u njihovu slavlju. Dresove koje su im htjeli pokloniti bacili su natrag, poručujući tako da ih se stide. U redu, i Dinamu samom i njegovim igračima navijači su stvarno zadnja rupa na svirali, element koji im obično donosi samo probleme, ali radi se o nemalom poniženju i jasnoj poruci da ni oni ne žele sudjelovati u režiranoj lakrdiji u kojoj suđenje postaje egzekucija, pobjeda sramota, a nogomet gubi svaki smisao.

Još je jedna stvar posve jadna, mučna i glupava u vezi s hrvatskim nogometom, a to je činjenica da više ne možemo o njemu ozbiljno raspravljati bez sagledavanja društvenih, političkih i kriminalnih okolnosti.

Hrvatski je nogomet pod okupacijom.

A iz toga slijede sve ove ružne stvari kojima redovito svjedočimo: suci koji su aparatčici totalitarnog režima, novinari koji su njegovi apologeti, napuhani dužnosnici koji se ponašaju kao da su iznad i izvan zakona te da im nitko ništa ne može, nemoralni igrači koji očekuju da im se sve da, čak i ako nisu zaslužili, liga koja više nije sportsko natjecanje nego farsa.

I nije tu odavno više riječ o ponekom penalu ili ofsajdu, o reformi sudačke organizacije, disciplinskim kaznama, sumnjivim transferima, nepravedno poklonjenim licencama, domaćinstvu utakmica reprezentacije ili bilo čemu pojedinačnom i izdvojenom. Riječ je o sustavu koji ubija hrvatski nogomet, pravdu, poštenje i samu natjecateljsku bit sporta koji bi trebao biti ogledni primjer meritokracije; jedna ljudska aktivnost kod koje biste trebali biti sigurni da pobjeđuje onaj koji to svojim djelovanjem zasluži – uz obilan utjecaj sreće, koja je njegov sastavni dio i čini ga osobito privlačnim.

Aktualni sustav u hrvatskom nogometu ide za time da eliminira ili barem minimalizira neizvjesnost i utjecaj sreće; da zasluge izborene na terenu zamijeni onima izvan njega, da meritokraciju zamijeni autokracijom i podobnošću kroz vazalske odnose i sustav usluga i protuusluga koji se proteže daleko izvan samog nogometa.

Krajnje je vrijeme da politička vlast prestane sve ovo tolerirati i oslobodi nogomet

Aktualni sustav u hrvatskom nogometu odavno je nešto čime se službena vlast mora pozabaviti i raspustiti ga, jer postao je duboko bolestan, truo i štetan za cjelokupnu sliku društva. Ne govorimo ovdje o nekakvim opskurnim maloumnim pseudofašistima koji se postrojavaju i urlaju na glavnom zagrebačkom trgu; govorimo o okupatorima koji su zauzeli čitavo jedno područje društva, koliko god ono nekome bilo manje bitno. Govorimo o bagri premreženoj interesima koja uz – u najmanju ruku prešutnu – podršku politike ne poštuje zakon i dugi niz godina maltretira sve koji nogomet istinski vole. I zbog kojih se svi ostali u nogometu osjećamo kao građani drugog reda.

Ovaj montipajtonovski penal u Vinkovcima samo je jedna sitnica u dugom nizu zločina nad hrvatskim nogometom koji u pravilu ostaju u zapećku šire javnosti i više niti ne izazivaju nekakvu posebno masovnu reakciju, pa se mnogi čude kad sve to eskalira incidentima koji na međunarodnoj sceni nanose sramotu naciji, a onda je već kasno za djelovanje.

Krajnje je vrijeme da politička vlast prestane sve ovo tolerirati i oslobodi nogomet. Ona je odgovorna. Stop this, it’s silly.

Ne propusti top članke