Oduvijek sam volio Joea Inglesa. Postoji li jedan do-it-all, glue guy u ligi kojeg ne volim? Ne postoji. Postoji li neki takav u ligi kojemu neću posvetiti tekst? Ne postoji. Steven Adams je sila. Al Horford profesor košarke na sveučilištu u Bostonu. P.J. Tucker fajter bez premca. Joe Ingles je, pak, netko s kime se najlakše možemo poistovjetiti. Obratiš li pažnju na Inglesa dok igra košarku, prepoznat ćeš u njemu lika koji te podsjeća na kolegu s basketa na školskom igralištu.
Za razliku od ogromnog dijela NBA igrača koji su atletsko-fizički monstrumi i freakovi, i tako nam se čine nedostupni dok gledamo njihovu igru, Ingles izgleda kao jedan od nas. On je romantično utjelovljenje običnog basketaša na velikoj NBA pozornici.
Ti čudni Amerikanci kažu da izgleda kao profesor matematike. Ne znam kako u SAD-u izgledaju profesori matematike, ali moj nije izgledao kao Millwallov huligan. Ili, još bolje, kao Nigel Gruff (Rhys Ifans) iz filma The Replacements, velški nogometaš koji je spletom okolnosti završio kao kicker u američkom nogometu.
Nigel ima taj boemski izgled kao i Joe. Nigel pije, Joe izgleda kao da pije. Gruff je dobri duh svlačionice Washington Sentinelsa u filmu, Ingles Jazzova locker rooma u stvarnom životu. Gruffov velški naglasak pandan je Inglesovom australskom. Obojica su često predmeti poruge u svlačionici, pa će tako Rudy Gobert za Inglesa reći da “izgleda kao 40-godišnji farmer”, a Donovan Mitchell će se složiti i nazvati ga starcem, dodavši kako Inglesovi nastupi, igre i lifestyle pristaju uz tu dobnu kategoriju.
Ne sudi knjigu po koricama. Ingles nije profesor matematike, huligan niti farmer. Još manje je average Joe. Jazzov generalni menadžer Dennis Lindsey mrtav ozbiljan za Inglesa kaže da pripada u najboljih 10 niskih krila NBA lige. “Kažeš li to prosječnom NBA promatraču, optužit će te za herezu“, govori Lindsey. “Ali mi znamo što imamo.“
Od Australije do Izraela
Kao i obično kod ovakvih priča, put do top 10 najboljih niskih krila NBA lige nije tekao glatko, a počeo je u Australiji. U rodnom Adelaideu Ingles e počeo igrati košarku za klub iz predgrađa u kojem je živio. Tijekom jedne utakmice uočio ga je skaut Australskog instituta za sport (Australian Institute of Sport) Marty Clarke. AIS je inače organizacija koja i danas postoji u Australiji, a cilj joj je stipendirati najbolje mlade australske sportaše iz 26 različitih sportova. Sjedište Instituta je u Canberri, gdje mladići i djevojke na ogromnom kampusu imaju fantastične uvjete za trening te surađuju s najboljim australskim trenerima, nutricionistima, fizioterapeutima, biomehaničarima, liječnicima, itd. Rezultati takvih ulaganja su vidljivi po uspjesima australskog sporta na velikim natjecanjima. Primjera radi, u košarkaškoj reprezentaciji Australije na Olimpijskim igrama 2016. u Riju bilo je čak 10 igrača koji su pohodili AIS.
“Nama ne treba toliko novca. Mislim da nikome na svijetu ne treba toliko novca“
Ingles je na AIS-u završio slučajno jer Clarke uopće na utakmicu nije došao gledati njega — zanimali su ga neki drugi igrači, ali je nakon završene utakmice pitao Inglesova trenera: “Tko je onaj mršavi, ljevoruki igrač s frizurom surfera, onaj koji izgleda kao da je tek ustao iz kreveta?”
Na Institutu je pohađao školu i trenirao skupa s još nekim NBA igračima, poput Arona Baynesa i Pattyja Millsa, a trener mu je povjerio ulogu istu onakvu kakvu Ingles i danas ima. Zvali su ga Mr. Fix It, a Clarke objašnjava zašto: “Mogao si ga staviti na koga želiš, igrati na kojoj god poziciji. Za nas je igrao jedinicu, igrao je četvorku i sve između. Mogao je braniti bilo koga.“
Nakon AIS-a je trebalo donijeti važnu odluku: otići na neki američki koledž ili se upustiti u profesionalne vode. Joe je odabrao ovo drugo; kako sam kaže, knjiga i školska klupa nisu ga odveć zanimale, a smatrao je kako je spreman za viši nivo košarke. Kao 17-godišnjak potpisao je profi ugovor s Melbourne South Dragonsima i u prvoj utakmici isporučio 29 poena, što mu je ostao rekord karijere idućih 12 godina. U prvoj sezoni 2006./07. je proglašen Rookiejem godine, a 2009. Melbourne osvaja naslov prvaka, nakon čega se klub ni više ni manje nego raspao zbog financijskih poteškoća.
Ingles se prijavio za draft kao potpuni anonimus i pokušao put do srca NBA skauta pronaći pojavljivanjem na turnirima za buduće rookieje. Odigrao je europski Adidas Draft Camp, i u tri utakmice potpuno podbacio. Ukupno je šutirao 3/16, imao je 10 izgubljenih lopti i samo dvije asistencije.
“Bila je to katastrofa. Čini mi se da sam jedini šut zabio na All-Star utakmici tog kampa, a ondje sam završio jer je agent povukao veze. Ništa nije bilo kako treba, od utakmica do treninga i vježbi”, kaže Ingles.
Šansa da završi odmah u NBA-u je propala, pa se Joe otisnuo u Španjolsku. Odigrao je 2009./10. jako dobru sezonu za Granadu, nakon čega je kratko završio na Golden Stateovu rosteru za Ljetnu ligu, ali opet audiciju nije prošao. Ipak mu je pošlo za rukom popeti se stepenicu više, jer ga je 2010. od Granade kupila Barcelona i dala mu trogodišnji ugovor. Odradio je tri sezone za Blaugranu, ali se nije naigrao koliko je očekivao. Trener Xavi Pascual više je vjerovao drugim rješenjima, a posljednja Inglesova utakmica bila je protiv Real Madrida 2013. u finalu španjolskog prvenstva, kada je u porazu Barcelone u petoj odlučujućoj utakmici ubacio 25 poena.
https://www.youtube.com/watch?v=lILkZK0JBkA
“Šutirao je van pameti u toj utakmici. Kao da je htio poručiti ‘Jebite se jer mi niste dali više šansi’”, izjavio je Inglesov tadašnji suigrač C.J. Wallace.
Nakon Barcelone odradio je sezonu u Maccabiju iz Tel Aviva kod Davida Blatta i 2014. okitio se naslovom prvaka Izraela i pokalom Eurolige.
Napokon NBA
Uslijedio je poziv iz NBA-a — i to od Clippersa, koji su svih tih godina bjesomučno tragali za rješenjem na poziciji niskog krila koju je Ingles igrao. Joe je u predsezoni oduševio trenera Doca Riversa, ali zbog ozljede rezervnog razigravača Clippersa Doc odlučuje umjesto Inglesa potpisati trećeg beka Jareda Cunninghama.
Otkaz u Clippersima dogodio se u vrlo nezgodnom trenutku. Sat vremena nakon što je saznao da nije izborio za mjesto u Clippersima, u Los Angeles je nakon 15 sati leta iz Australije sletjela Inglesova žena Renae. Umjesto proslave, par je sjeo u restoran i razmišljao što dalje
“To je bilo prvi put da sam promislio da neću uspjeti zaigrati u NBA-u“, govori Ingles. “Bilo mi je 27 godina, nadao sam se da će me Clippersi potpisati jer im je trebao igrač kao što sam ja. Nisam znao što dalje, vratiti se u Europu ili Australiju.”
Joe je ipak ostao u SAD-u — i to zahvaljujući svom sadašnjem treneru Quinu Snyderu, koji ga je želio vidjeti u svojoj momčadi. Snyder je znao sve o Inglesu, jer je bio pomoćnik u moskovskom CSKA-u i redovito je igrao protiv Inglesovih ekipa u Euroligi. Osim toga, američki izvori kažu da ga je Jazz potpisao između ostalog i zato da kao veteran pomogne svojim prisustvom mladom Danteu Exumu,kojeg su te 2014. na draftu Jazzeri odabrali petim pickom.
Ingles je napokon ostvario san, samo što je opet trebalo krenuti od dna. Jazzeri su u tom periodu kada se priključio momčadi još uvijek bili u izgradnji. Trebalo je razvijati mlade igrače i udariti temelje za budućnost. Ingles je prihvatio ulogu da popunjava rupe iza mlađih suigrača i usput ih mentorira. Jazz je u obje te sezone izvisio za doigravanje u posljednjim kolima regularne sezone, da bi u trećoj Inglesovoj godini u Salt Lake Cityju ekipa izborila playoff.
Slučajno ili ne, te 2016./17. Ingles je trećinu utakmica odradio kao starter pritom ne propustivši nijednu zbog ozljede ili odmora. Bila je to sezona iz snova za Jinglesa. Ne samo da se izborio za startersku poziciju nego se profilirao i kao jedan od najboljih šutera lige. Te sezone samo su Kyle Korver i Allan Crabbe preciznije pogađali tricu od njegovih 44,1 posto.
Usto je stigao je servirati i osvetu Clippersima. U prvoj rundi doigravanja Clippersi su poraženi u sedam utakmica, a Ingles se posebno istaknuo u defenzivi, u potpunosti zatvorivši jednog od najboljih šutera lige, J.J. Redicka.
Utah mu je prošlog ljeta dala novi ugovor na četiri godine težak 52 milijuna dolara. Bilo je dosta skepse prema tom ugovoru za lika koji je tada navršio 30 i iza sebe ima tek jednu ozbiljnu sezonu. Ali Jazzeri su znali bolje od drugih. Odradio je u svom stilu još jednu kvalitetnu all-round sezonu, potvrdivši svoju kvalitetu kao tricaš i defenzivac, u playoffu nadigravši s Jazzerima ovaj put Oklahomu, a u direktnom dvoboju Paula Georgea.
Kao što Lindsey kaže, možda drugi ne znaju, ali Jazz zna što ima u Inglesu. Mitchell je možda najbolji napadač, Gobert defanzivac, Ricky Rubio je najkreativniji, Mitchell opet najtalentiraniji, ali Ingles je po mom mišljenju koncepcijski najvažniji igrač Jazzera. Bez njega Mitchell ne bi imao savršenu nadopunu u napadu, Gobert bi imao više posla u defenzivi, a Rubijeva magična dodavanja možda bi bila upropaštena promašajima s trice da nema Joea. Svojim postojanjem na terenu čini sve oko sebe boljima.
I tako ga je zabavno gledati dok igra košarku. Kod njega nema viška driblinga, isforsiranog šuta, nerezonskog dodavanja da bi se zadovoljila atrakcija. Igra u svojoj brzini, fenomenalno čita igru, metodičan je i uvijek bira pravo rješenje. Visok je 203 cm i, kaže, svjestan toga da nije klasični NBA atleta: “Ne igram na uobičajeni način za većinu NBA igrača. Očito sam dosta sporiji od drugih.“
Sada već svi u ligi znaju da je vrhunski šuter i sekundarni kreator, ali čini se da još uvijek ne dobiva dovoljno priznanja za obranu koju igra. Suparnici ga još uvijek znaju podcijeniti kada ga vide na parketu, kao i onda kada je došao u ligu. Nadimak Slow Mo Joe nije pomogao u izgradnji reputacije vrsnog defendera. Kada bi ostali jedan-na-jedan protiv njega, bekovi su često zvali izolaciju i jednostavno ga pokušali pretrčati. Brzo bi vidjeli da to ne ide, a Ingles je iz takvog stava suparnika crpio motivaciju: “Nikome nisam želio dopustiti da me probije, zabije i osramoti. To me samo tjeralo da radim više, i uskoro sam stekao poštovanje kod suparnika.”
Život je dobar
Slobodno vrijeme provodi s Renae i djecom. Renae je inače popularniji dio obitelji Ingles — dok se nije umirovila samo zato da bi došla živjeti s Joeom u Salt Lake igrala je netball, verziju košarke samo bez driblinga, i bila daleko najbolja australska igračica tog sporta.
Jingles je i aktivni humanitarac koji određeni dio svoje zarade prosljeđuje potrebitima, siromašnim obiteljima i djeci u Utahu i Australiji: “Nama ne treba toliko novca. Mislim da nikome na svijetu ne treba toliko novca“, govori Ingles i opisuje kako se osjećao kada je potpisivao ugovor s Jazzom. “Još uvijek ne mogu to doživjeti kao realno. Sjećam se tog osjećaja kada sam čitao ugovor, i dalje ne mogu vjerovati da sam uspio doći do ovakve situacije. Mislim, novac me neće promijeniti. Takav sam kakav jesam već 30 godina i tako će ostati.”
Prošle se sezone istaknuo predivnom gestom kada je sedmogodišnjem poluslijepom fanu Landonu Carteru kupio moderno pomagalo za vid vrijedno 10.000 dolara. Dizajnirano je kao naočale a opremljeno superbrzim kamerama visoke rezolucije. Kamere hvataju ono što je ispred njih i preko LED ekrana šalju sliku korisniku.
Danas situiran i etabliran NBA igrač u svom ležernom stilu šalje važne životne poruke svima: “Ja sam na vrlo, vrlo povoljnoj poziciji, uživam u košarci i životu. Ne treba se živcirati oko sitnica cijelo vrijeme. Život je dobar.”
