Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Slučajni izbornik

…ali ne i slučajni pobjednik

Zadnja izmjena: 15. srpnja 2018. Goran Stanzl/PIXSELL

Koliko je nogomet nepredvidiv i kako se stvari u kratkom roku mogu promijeniti iz temelja najbolje pokazuje priča Zlatka Dalića.

Prije samo devet mjeseci taj je rođeni Livnjak svoj nogometni kruh kao trener zarađivao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Iako je Al-Ain respektabilni klub u okvirima azijskog klupskog nogometa, Dalića je dopala nuspojava koju su na svojoj koži osjetili mnogi hrvatski treneri prije njega; neki iz financijskih razloga, drugi iz puke potkapacitiranosti. Azija je nerijetko ‘obećana zemlja’ u koju treneri krenu za novcima kako bi otišli ‘upokojiti’ svoju karijeru sami i daleko od očiju domaće javnosti.

Sedam je godina Dalić tako lutao bespućima arapskog nogometa, još otkako je 2010. preuzeo tada novopečenog saudijskog prvoligaša Al Faisalyja. Gradio je rezultat i osiguravao sebi egzistenciju, paralelno se još neko vrijeme trudeći ostati na radaru kroz ulogu pomoćnika u mladoj hrvatskoj reprezentaciji. No, koliko god se u takvim okolnostima izborio za rezultat s kojim se može podičiti — s Al-Ainom je čak stigao i do finala azijske Lige prvaka — njegova je karijera za ljude u Hrvatskoj zapala u fazu “daleko od očiju, daleko od srca”.

A onda je, prije devet mjeseci, dobio poziv koji se ne odbija.

Čovjek koji će u nedjelju povesti hrvatsku nogometnu reprezentaciju u — još uvijek nevjerojatno zvuči ispisati ove riječi — finale Svjetskog nogometnog prvenstva, prije samo devet mjeseci nije imao blage veze u što se upušta. “Ovo mi je najveći izazov u životu”, izjavio je tada Dalić i dodao: “Prije sam rekao da sam spreman, nisam se nikome nametao, ja sam svoje napravio za tih sedam godina vani”.

Naravno, euforija radi svoje i mnogi se neće moći ni prisjetiti u kakvom je stanju finalist Svjetskog prvenstva bio u trenutku kada je on preuzimao reprezentaciju. Hrvatska je ušla u playoff s Ukrajinom kao razbijena vojska; eksperiment Ante Čačića, koji se i dalje svojski trudio držati stvari pod kontrolom kroz očinsku i povučenu figuru, neslavno je propao, a ekipa je bila opasno demoralizirana. Plasman se činio kao itekako težak zadatak, a i onih prvih 45 minuta utakmice s Ukrajincima nije obećavalo. Dapače.

Ako prođe, prođe

No, Dalić je uspio u onome što je jedino tada i mogao napraviti kao vatrogasac. Uvjerio je momčad da zaista pripada na završnici u Rusiji i usmjerio je, koliko je mogao, momčad u igračkom smislu s namjerom da potencira njenu kvalitetu. Hrvatska je otišla na Svjetsko prvenstvo, ali Dalić se tek tada mogao uvjeriti koliki je izazov biti izbornik hrvatske reprezentacije i koliko to stvari podrazumijeva.

“Ništa mi nije došlo na pladnju, za razliku od europskih trenera koji zbog igračke karijere i imena lako dobiju posao”, ponovio je izbornik slične riječi kao i po preuzimanju reprezentacije, ali ovog je puta dodao misao: “Rekao sam puno puta, dajte meni Real ili Barcelonu i bit ću prvak. Ali nas ne doživljavaju na način na koji trebaju”.

Dalić, vjerojatno vođen trenutkom zbog kojeg je u taj svoj slikoviti prikaz problema s kojim se suočavaju treneri u Hrvatskoj ubacio i dozu nepotrebnog pretjerivanja, istovremeno je, svjesno ili ne, dao svojoj priči pozadinu koja pojašnjava princip rada i razmišljanja u Hrvatskog nogometnom savezu. A ono se može svesti na “ako prođe, prođe”. Ni par mjeseci nakon što je izvukao momčad s ruba i odveo je na tu završnicu Svjetskog prvenstva Dalić nije bio siguran da će dobiti priliku s njima uoće putovati onamo. Teško je reći što se tu točno odvijalo u pozadini, ali sigurno je da su postojale struje koje ga nisu željele vidjeti u toj ulozi. Savez je, kao i toliko puta prije, dozvolio da se njegov neuspješni eksperiment u vidu poslušnika Čačića potpuno sroza i izgubi ono malo kontrole koju je stekao samo da bi se reagiralo kad je plasman — odnosno, novac — došao pod znak pitanja.

Dalićeva priča samo potvrđuje koliko hrvatski nogomet počivao na slučajnosti. Ali njegov nevjerojatni uspjeh nije mogao biti slučajan

Šizofrenija oko njegova ustoličenja mogla se ocrtavati i kroz poslovično ishitrene hrvatske medije, koji su ga po svojoj službenoj dužnosti krenuli prvo neukusno kanonizirati, da bi jednako efikasno krenuli stavljati dodatni pritisak na njega dok je postalo jasno da njegova pozicija i dalje nije toliko sigurna. Tada je Dalić pokazivao i prve znakove nervoze, pogotovo kada su se lomila koplja oko njegova stručnog stožera i ljudi koje želi vidjeti u njemu. A to što je za pojedince u Savezu problem bila činjenica da u stožeru želi Dražena Ladića, čovjeka koji je mjesec dana prije Dalićeva dolaska na klupu reprezentacije blokirao Dinamov račun, također priča itekakvu priču.

S ruba ponora u finale

Naravno, sada se očekuje da Davor Šuker i HNS junački zaborave na to kako su Dalića prvo doveli na ‘speed dial’, a onda mu prvom prigodom pokušali podmetnuti nogu. Očekuje se da će nekakvim izdašnim novim ugovorom od njega pokušati raditi novog Miroslava Blaževića, koji je uostalom i Dalićev uzor, znajući da će i dalje to biti trener koji je tu došao igrom slučaja.

Prava problematika na koju se Dalić možda mogao i trebao osvrnuti, pogotovo u ovom velikom trenutku, ta je da je sve oko hrvatske reprezentacije i njega samoga zapravo ispao plod slučajnosti, nikako sistematičnog rada. Savez koji, začahuren u svoje gnijezdo podobnika ne da ni pedlja prostora nekome izvana da se integrira u sustav, savez koji će nizom suludih odredbi osigurati da trenerske licence dobivaju samo oni koji su po njihovoj mjeri i savez koji godinama nema nikakvu jasnu strategiju razvoja hrvatskog nogometa — to je je savez koji nema luksuz izbjegavati bilo kakvu kritiku, čak ni u ovom trenutku. To da je Zlatko Dalić praktički šest mjeseci vodio reprezentaciju bez da je bio siguran hoće li sutradan dobiti poziv u kojem će čuti ono “Znaš, Zlatko, jebiga, tako je…”, samo zaokružuje ovu cijelu priču.

Jer da je priča izgrađena na zdravim temeljima, mi bismo već znali potencijalnog nasljednika — pošto funkcija doživotnog izbornika ne postoji — tako što bismo imali jasan sustav koji će izgraditi red temeljen na stručnosti, a ne na poziciji u nečijem telefonskom imeniku. Uostalom, kada je Dalić spominjao trenere koji “zbog igračke karijere i imena lako dobiju posao”, zapravo je najbolje opisao jednu od dominantnih postavki razmišljanja odgovornih ljudi, a što potvrđuje i sam sustav trenerskog licenciranja u Hrvatskoj. Onaj koji preferira upravo samo igračke karijere i imena, a ne znanje i sposobnost da ga pretoče u rezultat.

To bi, na kraju krajeva, onda značilo i da bi bili sposobni nekom reći “da, Hrvatska je sjajna jer smo na taj neki bogomdani talent dodali sustavnu ideju razvoja igračkog, ali i trenerskog kadra i samo uzeli ono što nam se ionako nudi”. Ali ovako ćemo i dalje pričati kako je ovaj uspjeh čudo koje se događa jednom u stoljeću ili kako već, umjesto da bude tek kruna rada jedne razvijene nogometne sredine.

Dalićeva priča samo potvrđuje koliko hrvatski nogomet počivao na slučajnosti. Ali njegov nevjerojatni uspjeh nije mogao biti slučajan, jer odvesti momčad s ruba ponora do mogućeg naslova svjetskog prvaka ne može potpasti pod tu egidu. On je slučajni izbornik, ne i slučajni pobjednik.

Ne propusti top članke