Najčešće su to pojmovi poput "Nogomet", "Liga prvaka", "Dinamo" i slično...
Gledam baš ovih dana ovu žustru raspravu oko njemačkog broja 1 — treba li to biti Manuel Neuer ili Marc-André ter Stegen. Bože moj, zar je uopće toliko bitno? Ljudi, branite i branit ćete, što neki od vaših kolega, zamislite, praktički uopće ne rade. Zapravo, zamislite opis posla u kojem niti ne radite svoj posao. Ustajete se ujutro, rintate, a za što? Nije baš kristalno jasno koji je vaš bitak, koji je smisao drugog vratara, tog očajnika osuđenog na čekanje. Čekanje, dovoljno je čuti tu riječ…
Dakle, Manuele i Marc-André — dajte, momci, smanjite doživljaj i sagledajte stvar u malo širem kontekstu. Evo, primjerice, postoji tip koji je 19 od svojih 20 sezona proveo na klupi Newcastlea Uniteda i ime mu je kultno — Steve Harper. Jebote, koji lik, kakav sluga i vojnik!
Cijeli svoj život čovjek je, takoreći, proveo noseći lopte. Naravno, onu jednu sezonu kad je branio, bilo je to zato što uprava nije htjela iskeširati za ‘pravog’ vratara u Championshipu, a Harper je dostojno odradio svoj posao do povratka u Premier ligu, kad su ga, naravno, zamijenili boljim vratarom, Timom Krulom. Kakva zacementirana, pa i tužna sudbina! Ispada da je njegov jedini smisao taj da se čovjek malo preznoji na treningu, istušira i tako, brine malo o svom zdravlju…
“Povezao bih ja tri, četiri utakmice, ali kad bi se Ladara vratio, treneri bi rekli: ‘Ibro, dobar si, ali ovako mora da bude’ i potapšali me po ramenu”
Vratari su sami po sebi prilično osebujne ličnosti. To su likovi koji za razliku od većine drugh igrača imaju vremena raditi ono što mnogi smatraju kako nogometaši ionako ne mogu — imaju vremena za razmišljanje. Vratar mora malo dublje kopati po svojoj svijesti kako bi izašao na kraj s vlastitim strahovima; golmani su najviše izloženi i nema tu cile-mile, ne možeš se sakrivati na terenu, tj. moraju biti psihološki stabilni kako bi bili pouzdani.
“Gledaj, većina golmana su pobjednici. To su ljudi drugačijeg mentaliteta i drugačijeg karaktera”, počinje mi na kavici pričati kultna Dinamova 12-ica, Miralem Ibrahimović. S Miralemom ćaskam u kafiću na Savici i, dok puši svoje slim cigarete, prevrćemo smisao drugog vratara. A tko je od njega bolji za to?
Usamljena figura u svlačionici
Da, ok, Ibro priča o toj stabilnosti i fajterskom mentalitetu, ali za boga miloga, kako vam se da sjediti na klupi i ‘čekati priliku’ veći dio svoje karijere?! Pozicija drugog vratara ispada besmislena, a istovremeno, naravno, nasušno je potrebna. Mislim, jedno od sjećanja koje mi se urezalo uz Ibru jest ono kad sam mu na poluvremenu neke prijateljske utakmice negdje u Istri pucao penal, koji mi je on, jasno, pustio. Zamislite da vam je preokupacija mali slinavi klinjo koji vam svim silama želi zabiti zgoditak!?
Ibro je u Dinamo stigao 1987. i spletom okolnosti je postao vratar broj 1, samo da bi se sljedeće sezone prikovao za klupu te postao vječna zamjena Draženu Ladiću. “Povezao bih ja zbog ozljeda ili kartona tri, četiri utakmice, ali kad bi se Ladara vratio, treneri bi rekli: ‘Ibro, dobar si, ali ovako mora da bude’ i potapšali po ramenu”, priča mi uz smijeh Miralem kako su ga, zapravo, ‘šikanirali’. “Ja nisam imao pravo na pogrešku, morao sam sve odraditi savršeno”, govori malo slobodnije pa nastavlja. “Ma gledaj, ako je zdrava konkurencija, a to je uglavnom bila, onda nema nikakve ljubomore i zavisti jer se obojica nadamo startu.”
Drugi vratar je i prilično usamljena figura u svlačionici. Kome da se on obrati i s kakvim zahtjevom? Pa svi znaju da ovaj prvi brani zato što je kvalitetniji i što sad on tu ima zahtijevati, očekivati ili što već. Ajde, kupi te lopte i budi ‘kuš’. Tako je sve dok ne zagusti, kad drugi vratar odjednom, naglo, dolazi u fokus ili naprosto dobiva priliku u kup-utakmicama i slično, što opet baš i nije fer. Nerijetko u kup-utakmicama drugi vratari razriješe pobjednika inspiriranom partijom u raspucavanju ili slično, ali tko će to upamtiti i zašto bi se uopće zbog toga mijenjao prvi vratar? Stoga, drugi vratar je i u vrlo delikatnoj sitauciji — nije baš da ima snažan osjećaj pripadnosti kad gleda kako ekipa slavi uspjehe u kojima on nema gotovo nikakve prste. Nije im uvijek lako nositi taj smiješak…
Jasno, ako je ta konkurencija zdrava, napetost je manja, no drugi vratar istovremeno mora biti i đubre — on čeka, vreba, potiho u sebi, podsvjesno ima kodiranu onu sebičnu, ali sasvim prirodnu, ljudsku misao o eventualnoj ozljedi prvog vratara, lošijoj formi i sličnim nepogodama. Ma on to ne želi da se razumijemo, barem ne otvoreno, ali kad se dogodi, njemu je u ekipi valjda najmanje žao.
Ibro, vojniče, reci nam — je li bilo trenutaka kad si mislio da zaslužuješ više?
“Pa sigurno da”, kaže prilično nesigurno i sporo. “Gledaj, svaki golman povremeno radi greške i kiksa. Ali mislim da su se neke greške koje sam ja radio gledale drugačijim očima od grešaka koje je radio konkurent”, daje pomalo iznenađujući odgovor, oprezno birajući riječi, tj. iz golemog respekta izbjegavajući direktno reći Ladićevo ime. Miralem je uvijek isticao kako nije bila grehota više od 10 godina biti Ladićeva zamjena, ali mene zanima, je li moguće da se u svim tim godinama ‘uhljebio’, da je postao konformist i da ga, takoreći, boli ‘njonjo’ hoće li vidjeti malo akcije ili neće? Je li ušao u brak koji je postao učmao i dotrajao, u kojem niti jedan supružnik zbog komfora i ravnodušnosti nema snage prekinuti muku?
Čekati svoju priliku
Odmah kao iz topa kaže: “Ne, nisam nikada bio konformist jer kažem, ja sam uvijek vjerovao da se mogu izboriti za jedinicu i oduvijek sam imao i volio konkurenciju”, uvjerava me zapravo tijekom cijelog razgovora da se uvijek htio boriti s Ladićem, ali da je to često bilo kao borba s vjetrenjačama. “Ne mogu se komforno osjećati niti prvi, niti drugi vratar jer mu puše za vratom i onaj treći. Uvijek moraš biti spreman jer ne znaš kad ćeš ući i kad ćeš dobiti priliku.”
Kakva prokleta fraza – čekati svoju priliku. A zamislite, onda kad ona konačno dođe, pa to je užas — čekate je kao ozeblo sunce, a ako potom nešto zakuhate, postajete žrtveno janje, razapnu vas. Da si dočarate koliko je teško biti spreman i čekati tu vražju priliku možda će vam fino poslužiti Ibrin nastup 1993. protiv Hajduka. Igrala se prva utakmica finala kupa na poslovično uzavrelom Poljudu kad je siroti Ibro morao ući na poluvremenu, te negdje potkraj utakmice imao jedan od onih smiješnih kiksova, kad ga je strah ili što već paralizirao. “Nije jednostavno ući u takvu utakmicu jer nemaš rutinu branjenja”, kaže.
Nije, međutim, Ibro ‘potonuo’ na tom golu. “Pogreške su sastavni dio igre”, odmah pokazuje svoj golmanski, psihološki stabilni mentalitet kad ga pitam koliko ga je potresao taj kiks. “Ja ne znam vratara koji u svojoj karijeri nije pogriješio. Znaš da si kriv, da su pogledi uprti u tebe, ali kažem, nisi ti tu grešku namjerno napravio”, kaže pa počne premotavati Grasshopper u glavi, kad je primio četiri komada u Zagrebu i ‘žaliti’ se kako se samo kiksevi pamte…
Ibro je većinu karijere proveo u Dinamu — je li mu ipak žao što nije više igrao?
“Pa, čuj…”, teško i sporo kreće. “Svakom čovjeku je u interesu kad dođe u neki klub da ima što više nastupa. Ne znam, ne mogu reći da mi je žao, mada sam ja želio više braniti, i takve su okolnosti bile da su i svi ti treneri u toliko godina imali povjerenja u mene. Ali, eto, ja sam bio osuđen da budem drugi vratar”, kaže i smije se, iako je imao jedan neuspjeli pokušaj da se afirmira u Turskoj u sezoni 1993./1994.
Drugi su vratari zapravo baš oni tipovi koji bi nakon što skončaju karijeru mogli sjediti u birtiji i sipati gorčinu s onim pričama ‘mogao sam, trebao sam’ i slično, no Ibro ne odaje takav dojam. Također, kako ističe, ama baš nikada se nije nikom požalio na manjak minutaže, već je pričao na terenu.
Pa dobro, nedostaje li mu ta adrenalinska bomba?
“Svatko želi igrati i normalno je da ti nedostaje. Nisi u žiži javnosti, uvijek si na margini. Ali kažem, u mojoj karijeri, nitko mi nije pomogao, što se kaže, ni crno ispod nokta. Nije me nitko gurao… i sve što sam napravio, napravio sam svojim trudom i zalaganjem, na što sam ponosan i svima mogu u oči pogledati”, priča uvjerljivo gledajući me u oči, otkrivši usput i svu velikodušnost drugog vratara.
Tog naizgled malog i nebitnog tipa koji potiho čeka svoju priliku, a zapravo, od svih igrača najviše se stavlja u službu ekipe.