Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Smrt u ringu

Najveća tragedija u boksu koja (ni)je promijenila sport

Zadnja izmjena: 31. siječnja 2017.

Nekad u jesen 1982. godine u Seulu boksački trener Yoon-Goo Kim s iznenađenjem na licu gledao je svog borca Deuk-Koo Kima kako u klub unosi mali mrtvački kovčeg. Metar dug i oko 30 centimetara širok. “Što je to?” pitao je Yoon Goo. “U to ću staviti Raya Mancinija”, odgovorio je Deuk-Koo.

Ovaj dio s iznenađenjem izmislio sam poetike radi, tih mjeseci nitko istinski nije bio iznenađen Deuk-Kooovim ponašanjem. Tip je po teretani ostavljao pisane poruke samome sebi o tome kako će nokautirati američkog prvaka lake kategorije. Jednu od njih ponio je sa sobom u Ameriku. Novinar Las Vegas Review-Journala upitao ga je tijekom intervjua što znači natpis na lampi u njegovoj sobi. “Ubij ili umri”, glasio je odgovor. Bio je to jedan prednji direkt prema sudbini previše i Kimova su se crna predskazanja ostvarila.

13. studenog 1982. u ringu Caesar’s Palacea Deuk-Koo Kim pao je u komu netom nakon što je sudac zaustavio borbu. Pet dana kasnije isključen je s aparata za održavanje života i proglašen mrtvim.

Zašto Deuk-Koo nije preživio ovaj meč i tko je za ovu smrt kriv? Je li sudac Richard Green trebao ranije prekinuti meč? Je li Nevada State Athletic Commission trebala imati opsežnije medicinske pretrage boraca prije mečeva? Je li promotor Bob Arum svjesno dogovorio neujednačen meč kako bi spektakularna pobjeda lansirala lice njegovog boksačkog wunderkinda na kutije žitnih pahuljica? Sve je ovo pridonijelo tragediji, ali svi ljubitelji, povjesničari i analitičari boksa, kao i sami borci i treneri, znali su da je kriv sam sport i da se malo toga može učiniti da se to promijeni bez da on izgubi smisao. Navučete li rukavice u bilo kojem klubu na svijetu čut ćete najpoznatiju i najtočniju boksačku parolu: možete trenirati nogomet, košarku, ragbi, hokej ili karate – ne možete trenirati boks. Možete samo boksati. Nitko ne govori o tome, ali negdje ispod kacige za sparing svakog boksača, poput tika kojeg se pokušavamo riješiti, titra spoznaja kako postoje šanse da će umrijeti u ringu.

Ray ‘Boom Boom’ Mancini rođen je u Youngstownu, počasnom glavnom gradu propasti američke industrije čelika. Na dan kad je zatvorena čeličana Youngstown Sheet and Tube, poznat kao Black Monday, 5.000 ljudi izgubilo je posao, a nakon što su se sve peći u Youngstownu i okolici ugasile, broj nezaposlenih u regiji popeo se na užasavajućih 40.000. Čak ni iz današnje perspektive nije teško pojmiti mitsku kvalitetu kojom je Ray Mancini omađijao prosječnog siromašnog bijelca iz Ohija koji je upravo ostao bez posla od kojeg je ionako bilo love tek za otpatke svinje u konzervi i Pabst Blue Ribbon. Boksač talijanskog porijekla koji je nosio borbeni nadimak svog oca – čiju je karijeru osakatio njemački šrapnel u Drugom svjetskom ratu – dolazio je iz grada koji se se preko noći pretvorio u grad duhova. Boom Boom Mancini 1980. bio je više priča iz prve pjesme s B strane albuma Brucea Springsteena koju ovaj nikada nije napisao, nego stvarna osoba.

Možemo suosjećati s tragedijama poput ove, ali kao gledatelji nismo evoluirali od vremena gladijatora koje bi proždirali lavovi dok mi jedemo grožđe

Deuk-Koo Kim djetinjstvo je proveo u selu u odnosu na koje je Youngstown izgledao kao mjesto u kojem se organizira Noć muzeja. U ribarski zaselak Banam, na samu granicu demilitarizirane zone između dvije Koreje, ušao je s majkom na čijoj se glavi nalazila sva njihova imovina. Deuk-Kooov otac preminuo je od bolesti koju je on kao beba preživio. Od prvog očuha pobjegli su krišom, noću. Prosili za hranu. Od svog drugog očuha dobio je prezime i starijeg brata koji ga je vukao po selu i tjerao da se tuče s drugim klincima, zabave radi. Kada je napokon došao u Seul spavao je ispod mosta i živio na krekerima. Ako je Mancinijeva priča pripadala američkom kantautorskom folkloru, Kimova je podsjećala na članak iz crne kronike. I vrlo brzo je to postala.

Nakon što je nabasao na boksački klub Dong-Ah, činilo da će Deuk-Koo Kimova priča biti jedna od onih dosadnih na koje kolutamo očima, o tome kako boks spašava živote, a ne kako ih uzima. Do svoje se titule azijskog prvaka lake kategorije probio glavom i to ne na način na koji to treneri očekuju, nego više doslovno – zagrizao bi gumu za zube i glavom prolazio kroz udarce. Njegova je taktika bila naprosto izdržati. Svjetska boksačka asocijacija (WBA) smatrala ga je obveznim izazivačem za Mancinijevu svjetsku titulu. Deuk-Koo Kima u Ameriku je ispratila njegova trudna zaručnica. Nisu se nikada službeno oprostili – tamošnji zakoni sporta nisu boksačima dopuštali imati djevojke ili žene. Na svoj posljednji meč Kim je bio ispraćen skrivenim pogledom iz daljine na međunarodnom aerodromu Kimpo.

Ispred Caesar’s Palacea za ovaj je meč konstruirana arena s 10.000 sjedećih mjesta. Jedno od njih zauzimao je Frank Sinatra. “Started from the bottom now we’re here” – rekao bi Drake. Priče o kompetitivnosti ovog meča s vremenom su eksponencijalno rasle kako bi se raspršila odgovornost za tragediju koja se dogodila. Nitko danas neće iskreno reći što je meč Mancini vs. Kim uistinu bio: uglavnom jednostrana demonstracija udaračke snage i boksačke tehnike s jedne, i fanatične te na koncu fatalne izdržljivosti i snage volje s druge. Evo jedne prednosti pisanja o sportu 10.000 kilometara daleko od Las Vegasa: nitko me neće tužiti ako napišem da je Boom Boom Mancini pregazio Deuk-Kooa u meču koji natjecateljski nije bio neizvjestan niti u jednom trenutku i da su se priče o tome kako je Mancini razmišljao o odustajanju pojavile iz isključivo političkih razloga.

Boks je, međutim, često igra preživljavanja, doslovni last man standing. Izdržite li do kraja, imate šansu i pobijediti. Kapacitet ili odsustvo zdravog razuma koji su potrebni za primanje udaraca i ustajanje sa stolca natrag u ring tijekom dvanaest rundi legitimna su boksačka taktika. S druge strane, planirate li pobijediti borca s takvim kapacitetom, morat ćete ga pokušati ubiti. I to je također legitimna boksačka taktika. Na svaki meč poput Mancinijevog protiv Kima, u kojem se rečena izdržljivost pokazala štetnom ili pogubnom, postoje dva u kojima je Julio Cesar Chavez primio 400 ili više udaraca i pobijedio.

Prve sekunde meča, kao i one neposredno prije udarca zvona, najtočnija su ilustracija onoga što se dogodilo te noći. Deuk-Koo izveo je svoj čudni ples, istrčao prema Manciniju i pogodio prvi, kao da je želio pokazati prvim redovima ‘Sopranosa’ u publici da nije došao ispružiti se njihovom prvaku.

Borba se pretvorila u tuču gotovo istog trena kad je počela. Mancini je kombinirao krošee i snažne desne aperkate razbijajući Kimov gard, a ovaj bi primao udarce uz vrlo skromne defenzivne manevre i krajem rundi uzvratio ponekim powershotom ili brzom serijom da se zna da je još uvijek u meču.

Samo što nije bio. Kimovi su powershotovi, usprkos ponekom lijepom step-inu često završavali na Mancinijevom ramenu ili rukama, a uvijek bi dolazili u dovoljno dugim intervalima da bi se ovaj stigao oporaviti. Usprkos Mancinijevom raspuknutom uhu i lijevom oku koje se zatvaralo, Deuk-Koo se polako davio u volumenu batina koje je primao. Ovu činjenicu skrivalo je samo njegovo manično, netko bi rekao suicidalno, ponašanje.

Deuk-Koo Kim najviše je uspjeha imao zadnjim direktom iz kontragarda kroz srednju liniju na čijem bi kraju često bila umorna i spora Mancinijeva glava. Problem je bio u tome što se Kim borio kao puncher, ali u stvarnosti nije imao moć jednim udarcem nokautirati protivnike s vilicom snažnom poput njegove.

U trinaestoj rundi Kim je primio niz od preko trideset udaraca na koje nije uzvratio. Tijekom druge polovice runde uputio je nekoliko udaraca koji su sucu Richardu Greenu bili dovoljni da odluči dopustiti nastavak meča. Sugar Ray Leonard je tijekom prijenosa rekao kako je ovo bila jedna od tih rundi koje su “so close it’s too tough to call”. Sugar Ray je tijekom karijere govorio svašta, ali ovo je valjda jedna od najluđih stvari koje su mu prešle preko jezika.

Četrnaesta runda počela je kao i prethodna, s Mancinijevim ustajanjem sa stolca i govorom tijela koje je poručivalo da mu je dosta ovog sranja. Kombinacija kojom je sve završilo nije bila osobito lijepa, ali bila je pogubna u fazi meča u kojoj su borci spori i otvoreni. Boom Boom je promašio zadnji aperkat, ali je on Kima izbacio iz ravnoteže, potom je promašio i prednji kroše, ali taj je zadnji promašaj u meču nategnuo oprugu zadnjeg direkta koji je Deuk-Koo Kima poslao kroz konopce. Ružno i prekrasno istovremeno, no danas samo stravično.

Epilog Kimove smrti nešto je što ne želim jezično uljepšavati pa ću samo navesti činjenice. Njegova majka počinila je samoubojstvo popivši pesticid. Sudac Green ubio se manje od godinu dana nakon meča, iako motivi samoubojstva nisu otkriveni. Young-mi rodila je Deuk-Kooovog sina koji je djetinjstvo proveo u uvjerenju da mu otac živi u Americi. Postao je zubar i nikad nije pogledao meč.

WBC je nedugo nakon toga ukinuo šampionske mečeve od petnaest rundi, a ostatak vodećih boksačkih organizacija u narednih je nekoliko godina učinio isto. Uvedeni su i dodatni liječnički testovi za borce prije samih mečeva. Ringovi su dobili još jedan konopac koji je pomogao sprječavati padanje boksača van ringa. Ipak, sport se nije puno promijenio. I neće.

Boks nije sport čija je filozofija proizašla iz nekakvih plemenitih etičkih pobuda. Prije nego je boks postao boks, najčešće se zvao imenom prizefighting. Što god on bio danas, njegova je fundamentalna ideja – za razliku od gotovo svih istočnjačkih borilačkih filozofija i disciplina –bila napasti i nanijeti štetu, a ne obraniti se i očuvati. U danima ranih boksačkih borbi u Londonu, pravila su zapravo bila bliska današnjem MMA-u – s bacanjima, gušenjima te nizom nečasnih tehnika poput kopanja očiju ili udaraca glavom. Broj rundi smanjio se s beskonačno na 12, ali osnovna pretpostavka da je cilj borbe onesposobiti protivnika udarcima, najčešće u glavu, neće postati humana koliko god borbe trajale i koliko god medicina napredovala. Govorimo o sportu u kojemu je život, prema statistici povjesničara boksačkih pogibija Manuela Velazqueza, izgubilo preko 1.800 ljudi u modernoj povijesti.

Možemo suosjećati s tragedijama poput ove, ali činjenica je da je mi kao gledatelji nismo evoluirali od vremena gladijatora koje bi proždirali lavovi dok mi jedemo grožđe. I dalje nas uzbuđuje opasnost koliko i atletski aspekt sporta, bez obzira govorimo li o Nascaru ili o australskom nogometu. Prenesemo li nokaut kao završni čin borbe iz ringa u stvarnost, on znači smrt. Svaki nokaut je malo ubojstvo. Svaki borac koji je dodirnuo podlogu ringa bez svijesti na nekoj ratnoj ili uličnoj bojišnici bio bi naprosto dokrajčen. Boks je za mene jedan od najljepših umjetničkih izričaja, ali nema sumnje da je srž njegove privlačnosti u tome tko bi od dvojice sposobnih boraca preživio, a ne pobijedio.

Kao i u svakoj drugoj vrsti umjetnosti, i u boksu je tragedija ključni sastojak.

Ne propusti top članke