Nedavno preminuli Bob Brett, jedan od tvoraca hrvatskog teniskog čuda, jednom je prilikom istaknuo da je “tanka granica između kreacije i autodestrukcije”, što pogotovo vrijedi za one tipove koji su malo tanjih živaca, za one koji su u emocionalnom smislu mine koje samo čekaju da ih nagazite. Brett nije podrobnije ušao u to kako je Gorana Ivaniševića ‘držao na uzici’, ali generalno gledajući, da biste ostali na strani kreacije trebate biti iznimno fokusirani ili koncentrirani, za što je potrebna upravo mentalna disciplina. Potrebna je kontrola vlastitih emocija i misli, odnosno psihološki napor da se ne obazirete na okolnosti koje bi vas mogle ‘detonirati’.

U užem smislu, potrebno je fokusirati se isključivo na sljedeći poen; nije bitno što se dogodilo u prošlom, nije bitno što se dogodilo prije pet poena ili način na koji ste, recimo, izgubili set. Nije bitno što ste kod 5-3 i 30-0 na svojem servisu promašili volej kakav inače pogađate zatvorenih očiju, a potom napravili još tri neforsirane te na koncu izgubili set. Da, lako je to napisati i jasno je da je u stvarnosti često potreban iznimni mentalni napor da biste progutali tu knedlu ili, bolje rečeno, govno.

“Želim samo da ljudi znaju da je sve moguće. Sve je stvar snage volje, sve je stvar glave, sve je u mojem životu i u mojim mečevima bila stvar psihe”

U svojoj punini mentalna snaga može doći do izražaja upravo onda kad naprosto igrate loše — profesionalac često zna zašto igra loše, pa je to svojevrsna olakotna okolnost — pa i kad se zbog toga nalazite u rezultatskom zaostatku. Tek tada stvari postaju, najljepše je to tako sročiti, jebeno teške. Tek tada treba gutati govna; treba sjesti na onoj pauzi i prije nego što sve ode u vražju mater, a u pravilu se to vrlo brzo događa, duboko udahnuti i pročavrljati sa samim sobom.

“Dobro. Stvari su danas takve kakve jesu. Griješim i znamo i ti i ja da previše griješim. Lako je moguće i da ću nastaviti griješiti. Ali koje su mi opcije? Da pošaljem sve u pičku materinu? Mogao bih… Ajmo se pokušat zbrojit za početak. Pa šta bude.” Često zapravo bude i jedno veliko ništa, ali poanta je samo u tome da jedino kad ste u fokusu možete biti na strani kreacije; možete trezveno razmišljati i detektirati kako i zašto gubite i što biste eventualno trebali promijeniti.

Sputavanje i dokazivanje

Dobra je vijest ta da se mentalna snaga može vježbati. Što kroz mentalni trening, odnosno uz pomoć psihologa, što kroz situacijski trening — iako je u suštini teško simulirati pritiske sa službenog meča — a što kroz način na koji trenirate općenito, a naravno da se ona može ‘uvećavati’ i kroz samo iskustvo. Postoji, međutim, još jedna opcija, ona koja je zapravo najzahvalnija za samog igrača, koliko god to zvuči kontradiktorno. Može se naprosto dogoditi da su vas životne okolnosti učinile jakima, pa spomenute situacije na terenu gledate kroz tu, širu perspektivu; može se dogoditi da vas je život pripremio za tenis, da vas je naučio da ćete morati gutati govna i patiti se.

Francesca Jones kaže da je njezina najveća prednost upravo mentalna snaga.

“Prošla sam kroz iskustvo koje mnogi ljudi mojih godina nisu prošli i vjerojatno nikad neće“, kaže zapravo vrlo zrela 20-godišnja engleska tenisačica. “Puno bi ljudi reklo da se radi o hendikepu, ali ja na to gledam drugačije: uvijek osjećam kao da je to moja prednost u odnosu na druge jer sam naučila biti samostalna i naučila sam puno o sebi i o životu.”

Francesca se rodila s rijetkim genetskim poremećajem, EEC sindromom, zbog čega ima po četiri prsta na svakoj ruci te sedam nožnih prstiju, od čega tri na dominantnoj, desnoj nozi.

“Moje noge rade na drugačiji način, što znači da trčim drugačije”, objašnjava. “Ravnotežu kroz noge i prste ostvarujem drugačije. Naravno, uvijek sam imala jako, jako mali grip i lagani reket i to ne mislim mijenjati jer je dosad funkcioniralo sasvim dobro.”

Francesca se rodila i s tzv. vučjim ždrijelom, rascijepom nepca, kao i s manjim brojem zubi, a lepeza simptoma koje mogu imati ljudi koji pate od ovog sindroma uistinu je raznolika. Većina njih i nema bitno smanjenu kvalitetu života, ali zato moraju prolaziti kroz brojne operacije, često njih 20 ili 30. Jones je, primjerice, imala sasvim deformirane, takoreći premrežene prste na rukama i dobar je dio djetinjstva provela u operacijskoj sali — sama kaže da je prestala brojati zahvate — a kao što to nerijetko biva s ljudima koji imaju neki hendikep, i okolina ju je na razne načine pokušavala sputati.

“Bilo je toliko ljudi koji su me kritizirali i govorili mi razne stvari”, kaže. “Ali to me motivira još više. Ljudi kažu da ne mogu pravilno držati reket i zovu me raznim imenima, ali morate takve stvari okretati u svoju korist. Ako ljudi mogu vidjeti da sam sa svojim poremećajem danas tu gdje jesam, i gdje ću, nadam se, biti u budućnosti, onda dokazujem ono što sam uvijek htjela dokazati”, rekla je još prije prije četiri i pol godine, kad je prošla prvo kolo na juniorskom Wimbledonu.

Liječnici su bili u krivu

U međuvremenu je imala još nekoliko operacija, tri samo na zglobovima, što je na koncu neće spriječiti da prošli tjedan izbori svoj prvi nastup na Grand Slamu, i to kao jedna od najniže rangiranih tenisačica u ždrijebu (241.) te sa svega tri pobjede u karijeri protiv top 200 tenisačica. U prvom kolu kvalifikacija za Australian Open svladala je 144. igračicu svijeta Monicu Niculescu, nekad 28. na svijetu, potom je u tri seta eliminirala našu Janu Fett (209.), samo da bi u najvažnijem meču svog života, kad bi se moglo očekivati da vas pojedu živci, sa 6-0, 6-1 pomela 200. tenisačicu svijeta Jia-Jing Lu.

“Gledam na to kao da igram s drugačijim setom karata u ruci”, slikovito se izrazila inače prilično elokventna, pa i atipična djevojka s WTA Toura, ona koja nikako ne spada u tzv. instagramuše. “Ali to ne znači da s tim kartama ne možete pobijediti.”

Francesca je dobila lošije karte od drugih, ali je i s njima naučila pobjeđivati, što dijelom može zahvaliti i svojim roditeljima.

Pisali smo već da u okolinu koja sputava osobe s raznim fizičkim nedostacima ili s invaliditetom često spadaju i sami roditelji koji možda imaju dobre namjere, ali su previše protekcionistički nastrojeni, što u krajnjoj liniji stvara odrasle ljude potpuno ovisne o drugima, pa i neispunjenog potencijala i nesretne. Francesca je tenis počela igrati s pet godina u svom rodnom Bradfordu, kad su ona, njezina starija sestra i brat upisani u kamp za vrijeme ljetnih praznika. Ubrzo se pokazalo da je krasi atipična kompetitivnost i borbenost, a četiri godine kasnije, kad je već bila osvojila i nekoliko turnira, otišla je u Barcelonu, u poznatu akademiju Sánchez-Casal. Tako se s devet godina našla u nepoznatom gradu, među nepoznatim ljudima, bez roditelja.

“Kad vam netko, dok vam je osam ili devet godina, kaže da nešto ne možete učiniti, pretpostavljam da bi većina ljudi ostala slomljenog srca, ali ja sam samo razmišljala kako da toj osobi dokažem da je u krivu”, referirala se na činjenicu da su joj liječnici govorili kako nema nikakve šanse postati profesionalna tenisačica. “Želim i druge ohrabriti jer je jako puno djece sputano onime što drugi pričaju.”

Na strani kreacije

Francesca je već u kategoriji do 14 godina bila četvrta u Europi, a dosad je u profesionalnoj karijeri osvojila pet naslova, svih pet iz one najniže, ITF serije, te sve na zemlji, vjerojatno i zato što na zemljanoj podlozi ipak imate nešto više vremena u dolasku na lopticu.

Od neprocjenjive je važnosti i to što je u programu financiranja britanskog saveza, odnosno svrstana je u one tenisačice za koje se vjeruje da bi kroz pet godina mogle dosegnuti top 100. Trenutno teče četvrta godina potpore, a unatoč tome što su je kočile brojne operacije ili ozljede, ili što je, primjerice, tek prije dvije godine smjela početi raditi snagu, napredovala je u renkingu iz godine u godinu i trenutno je na career-highu, odnosno 219. mjestu. U Barceloni je Jones izgradila i forhend s pun top spina kojim nastoji diktirati poene i otvarati teren, a u meču protiv Lu teško je bilo ne zamijetiti da ima i odličan osjećaj za drop shot, kao i da je, zapravo sasvim očekivano, poprilično fanatična.

“Najveći fokus bit će na tome da fizički napredujem”, rekla je nedavno inače pristojna 173 centimetra visoka djevojka, što je bitno i zbog činjenice da igra fizički zahtjevnim stilom. “Nadam se i da mogu postati brža, pa i producirati više snage, posebice u defenzivnim situacijama.” Dojam je i da je Francesca itekako svjesna da tek sad počinje krvavi rad, možebitno i velike oscijalcije, ali isto je tako dojam i da će puno toga ovisiti o njenom umu. Barem ona tako tvrdi.

“Želim samo da ljudi znaju da je sve moguće”, kaže. “Sve je stvar snage volje, sve je stvar glave, sve je u mojem životu i u mojim mečevima bila stvar psihe.”

Pa iako će sama sasvim otvoreno i neskromno reći da je jedan od ciljeva osvojiti Wimbledon, nekako se čini da i nije osobito bitno hoće li se to dogoditi. Bitno je to da je, iako je možda imala razloga učiniti drugačije, Francesca odlučila ostati na strani kreacije; odlučila je da ne valja živjeti u prošlosti i prihvatila je stvari onakvima kakve jesu. I upravo nam to i želi poručiti — mi smo ti koji odlučujemo kako želimo igrati, a na koncu i kako želimo živjeti.