Soldin put

Kao igrač, bio je personifikacija fraze “stati na loptu”. Takav je ostao i kasnije

Zadnja izmjena: 30. travnja 2020.

U moru događaja koje se mogu svrstati pod egidu “na rubu pameti”, a koje nam dolaze iz arhive domaćeg nogometa, jedna posebno strši. Bilo je to u svibnju 2008. na Poljudu, na kojem je tada Dinamo u uzvratu finala Kupa protiv Hajduka obranio maksimirsku prednost od 3:0 i tako potvrdio duplu krunu. Trener je tada bio Zvonimir Soldo, koji je na klupu stigao u siječnju te godine nakon što se Branko Ivanković tobože posvađao sa Zdravkom Mamićem zbog Dinamova ‘neuspjeha’ na onom kratkotrajnom projektu Dvoranskog prvenstva. Ivanković će se pokorno Mamiću u Dinamo vratiti još dvaput — prvi put već nekoliko mjeseci kasnije — ali Soldo je odlučio kako mu se jednostavno ne da uopće dovoditi u takve situacije.

I dok se Luka Modrić uz ogradu kaveza poljudskog stadiona opraštao s Bad Blue Boysima s medaljom oko vrata, desetkom na leđima i pjevanje varijacije na Za ljubav ja dao bi sve Mladena Grdovića, Soldo je stigao u studio kod voditelja Željka Vele na ono što je trebao biti tek obligatorni komentar susreta i velikog podviga trenerskog debitanta. Međutim, razgovor je od pomalo i suhoparnog u jednoj rečenici prešao u gotovo nadrealni.

“I što sada?”, upitao ga je Vela, koji je očito znao da se nešto ‘kuhalo’ na hodnicima. “Pa moji dečki znaju što sada”, započeo je Soldo prije nego što će mrtav-hladan, s osmjehom vragolastog školarca na licu, izjaviti u liveu kako je “priopćio Zoranu Mamiću da je dao ostavku” i da “ne bi htio više o tome razglabati”.

“Idem na odmor”, zaključio je Soldo u mic drop maniri na kakvu hrvatska nogometna javnost nije bila naviknuta. Nikada se ni neće naviknuti, što je potvrdio i ovaj posljednji slučaj smjene Nenada Bjelice. Ali kada je Vela, nesiguran što točno reći i kako se točno odjaviti nakon te bizarne ekskluzive, pričao kako je “to, čini se, i logičan kraj jedne priče koja se dugo, dugo vukla”, vjerojatno je samo mislio na činjenicu da su braća Mamić već neko vrijeme Soldi kopali jamu, kao što su to radili mnogim trenerima prije, a i poslije njega. Međutim, to je bio nekako i logičan rasplet priče i iz Soldine perspektive, kao čovjeka koji je uvijek radio stvari onako kako ih je on vidio, makar to nekad značilo i da ne pripada u okruženju u kojem bi se našao.

“Soldo ide svojim putem i nitko ga ne može navesti da odluta”

Nije mu, doduše, to bio prvi put da Soldo susreo s Mamićem. Zdravko ga je 1994. privolio natrag u tadašnju Croatiju, nakon što ga je svojedobno Dinamo već dvaput otpisao: prvi put kao juniora, a drugi put pred sam rat, koji je dočekao kao Zadrov igrač. Soldu nije pokolebalo to što je sreću morao tražiti po manjim klubovima, iako je bio i dio onog slavnog sastava zaprešićkog Inkera s kojim je 1992. osvojio Kup. Kao dijete iz radničke obitelji koja se sredinom 1960-ih doselila iz Hercegovine u Gornju Dubravu, Zvonimir je po vlastitom priznanju kao cilj u karijeri zacrtao ugovor koji će mu osigurati stambeno pitanje. Čak i kada je potpisao unosniji ugovor s Croatijom, i dalje je vozio mali Citroen AX, a kada je upoznao svoju buduću suprugu prvo joj je tajio da je nogometaš, bojeći se predrasuda.

Čovjek je naprosto znao koliko mu je dovoljno.

Oličenje profesionalca

Treću ‘sreću’ u Maksimiru je dočekao s 27 godina, kada je i debitirao za reprezentaciju u prijateljskoj utakmici protiv Slovačke. Dobrim igrama u Croatijinu dresu upao je i u reprezentativni krug za Euro 1996., makar je u Engleskoj uglavnom ulazio s klupe kada je Zvonimiru Bobanu trebao predah, pošto je poziciju libera čvrsto držao Nikola Jerkan.

Ali polivalentnost koju je izbrusio još u Lokomotivi pod Ilijom Lončarevićem igrajući u međurepubličkim ligama, postat će mu najveći forte uz osebujni, smireni karakter.

Na Euru u Engleskoj, za razliku od Francuske i Svjetskog prvenstva dvije godine kasnije, nije bio toliko ključan, ali mu je taj nastup na prvom velikom natjecanju hrvatske reprezentacije donio i veliki transfer u Bundesligu, u Stuttgart. Ugovor je s njemačkim velikanom praktički imao kuvertiran i prije odlaska u Englesku, makar mu je Croatia nudila jako dobar novac da ostane kao dio projekta panhrvatskog All-Star teama građenog prema viziji tadašnjeg predsjednika države. Soldo je, međutim, čvrsto odlučio da se želi okušati u inozemstvu, pogotovo zato jer vremena za novu takvu ponudu možda više ne bi ni bilo; tada je bio već na pragu 30. rođendana.

“Odlučio sam otići van”, objasnio je u intervjuu iz tog doba za popularni časopis Nogomet. “To je bila moja čvrsta odluka i nitko je nije mogao promijeniti jer sam ja to jednostavno želio probati. Svi ovi dečki što su igrali vani u inozemstvu pričali su da tek kad odeš van vidiš što znači igrati nogomet”.

Uvijek je teško govoriti što bi bilo kad bi bilo, ali sigurno je iz ove sadašnje perspektive da je Soldo pogodio sa svojom odlukom. U Stuttgartu, s kojim je osvojio Kup i igrao Ligu prvaka kao njemački doprvak, Soldo je postao oličenje profesionalca u nogometnoj kulturi koja je izgradila čitav narativ oko takvog stereotipa. Smiren, ozbiljan i fokusiran, Soldo je u toj ekipi služio kao produžena ruka trenera, pogotovo kada bi Felix Magath pretjerivao sa svojom diktaturom.

“Uvijek je davao jasne upute svima na terenu i ispravljao detalje u igri”, prisjetio se Tobias Rathgeb, koji je kao mladić stjecao iskustvo baš uz Soldu u veznom redu. “Čim bi ga nešto zasmetalo, odvlačio je dečke jednog po jednog sa strane i objasnio im što nije u redu”, dodao je.

Mazohistički odnos s vladarima nogometa

Soldo je bio perfonifikacija fraze ‘stati na loptu’, ali uvijek svoj i pomalo otuđen od drugih. Takvog ga pamtimo i iz Francuske, gdje je bio stameni antipod gotovo svim senatorima iz te svlačionice. Odigrao je sve utakmice osim one s Rumunjima, koju je morao preskočiti zbog žutih kartona, i sve ih je odigrao na vrhunskoj razini — pogotovo onu presudnu protiv Japana u grupnoj fazi te četvrtfinalnu s Nijemcima, kada je uskočio kao holder u vezni red. Soldo je bio neizostavni dio te ekipe, njen strpljivi osigurač iz sjene. Kao takav je bio potreban reprezentaciji do zadnjeg atoma snage, oprostivši se od nacionalnog dresa pobjedom nad Italijom na Svjetskom prvenstvu 2002.

Očekivalo se od njega da će baš zbog tih kvaliteta, igračkih i karakternih, biti idealan trenerski materijal.

Radio je pod nekolicinom slavnih trenera starijeg i novijeg kova — od Ćire Blaževića, Giovannija Trappatonija i, naravno, Magatha, pa do Joachima Löwa i Ralfa Rangnicka, a kada je po završetku karijere diplomirao na poznatoj nogometnoj akademiji Hennesa Weisweilera u Kölnu, mnogi su mu predviđali značajnu trenersku karijeru. On je ipak, po tko zna koji put, odlučio da će raditi stvari kako on želi i kada on želi.

“Soldo ide svojim putem”, rekao je za njega Georg Koch, “i nitko ga ne može navesti da odluta”.

Nisu ga mogli na to navesti ni Mamići. Nikad do kraja nije razjašnjeno što se točno one polusezone događalo u Maksimiru, ali poznavajući Mamiće i, još važnije, poznavajući Soldu, nije teško za pretpostaviti. Neki drugi, stariji kolege, pa i oni iz reprezentativnog dresa koji su mu na Dinamovoj klupi prethodili i nasljeđivali ga, nisu mogli odoljeti mazohističkom odnosu s vladarima hrvatskog nogometa, ovisni o njima više nego o svojim odlukama. Soldo je naprosto tada odlučio da se u takve spletke neće upuštati, već će, kao i na terenu, donositi odluke hladne glave i pravovremeno, čak i ako idu kontra očekivanja. Karijeru je kasnije tek sporadično aktivirao kratkim izletima u Köln te u Kinu, u koju je stigao samo zato što mu je poziv uputio stari znanac Magath, koji ga je želio kao asistenta.

Neko je vrijeme bio daleko od nogometa, skrivao se po terasi kafića u centru Zagreba čiji je kasnije postao vlasnik, a onda je nenadano baš uoči početka ove pandemije preuzeo klupu austrijske Admire Wacker, nakon skoro 10 godina trenerske apstinencije. Netko će možda reći da je onim svojim mic-dropom pred kamerama stvari odveo u krajnost i time žrtvovao trenersku karijeru kakvu je mogao imati, a siguran sam da tu odluku nije donio u afektu, nego je za nju imao više nego dobar razlog. Uostalom, i kao igrač je najbolje od svega znao kako i kada stati na loptu.

Ne propusti top članke