Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Solskjær: Prijatelj u vatri

Norvežanin na Unitedovu klupu dolazi kao trenerski super-sub

Zadnja izmjena: 25. prosinca 2018. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Poslovica je navodno porijeklom perzijska, ali u Norveškoj se često koristi: kaže da se pravi prijatelj poznaje u nevolji na isti način na koji se i zlato poznaje u vatri.

Silnu zlatninu Manchester Uniteda još od odlaska Sir Alexa Fergusona malo-pomalo guta plamen koji se sada sve više pretvara u otvorenu vatru. Odlazak Joséa Mourinha došao je s osjećajem neminovnosti — zakašnjele, ako ju je uopće od početka i trebalo biti; United se pretvara u dobrostojeću nesretnu dušu koja reda nesretne glamurozne brakove u nadi da će je netko podsjetiti na nikada prežaljenu ljubav i oslonac. I sad, nakon što je situacija izmaknula kontroli, više ne traži ni strast nego samo neki osjećaj sigurnosti doma i smijeh koji donosi na lice, onako, prijateljski.

Zazvonio je ponovno, nakon dosta godina, telefon u norveškom Moldeu, tražeći starog, izgubljenog prijatelja. Možda je razgovor stvarno tekao u onoj maniri kada zovete nekog jer vam samo treba usluga, ali znate da ga stavljate u nezgodnu situaciju pa odbijate prijeći na stvar dok se ne stekne makar tračak evociranja starih uspomena.

Ono što United od njega zapravo traži je ponovno uspostavljanje duha slavnog i starog Uniteda kad je to klubu prijeko potrebno, možda i više od samog rezultata

“Nemam komentara”, navodno je u poruci poručio Odd Ivar Moen, klupski predsjednik nakon što je postalo jasno da Manchester United ponovno zove svog starog prijatelja i do jučer trenera ekipe kojom Moen rukovodi, Olea Gunnara Solskjæra. Legendarni Ole nikada nije mišlju otišao s Old Trafforda. Norveški mediji su se redovito podsmjehivali njegovoj zaljubljenosti u United, tolikoj da bi i dalje redovito klub nazivao ‘domom’, a Fergusona ‘šefom’. Na Moldeovim press konferencijama nije bilo rijetko slušati kako svoj aktualni igrački kadar profilira usporedbama sa svojom generacijom u Unitedu, a to je znao raditi i na predstavljanju novih pojačanja.

“Ne bih mijenjao Björna Bergmanna Sigurðarsona ni za što”, govorio je o mladom islandskom napadaču. “Možda nemamo Stevea Brucea ili Erica Cantonu, ali imamo njega.”

Super-sub

Prije 22 godine, kada je Unitedu postalo jasno da do Alana Shearera nakon Eura u Engleskoj ne može doći pa se okrenuo omalenom Norvežaninu koji je kod kuće nemilice trpao golove. Priča kaže da su iz Moldea tražili da se netko iz Manchestera javi na telefon i imenom i prezimenom garantira da njihova igrača zaista traži United, jer nisu vjerovali da se to zbilja događa.

Solskjæru nije bitno to što su mu s vremenom prodali priču o super-subu, zamjeni koja ima težinu prvog napadača, odnosno osiguranog mjesta startera koje nikada nije do kraja imao iako je za United — od one prve, kad je ušao protiv Blackburn Roversa i zabio nakon samo osam minuta igre — odigrao preko 300 utakmica. Nikad se radost igranja za United kod njega nije pretvorila u ogorčenje jer bi negdje drugdje možda mogao biti prva violina.

No, igrati za United bilo je privilegija, a skovana uloga super-suba pod Fergusonom imala je kudikamo veću težinu od one prvog napadača u većini drugih velikih klubova. Solskjær je to znao, ali nije se istovremeno time vodio; barem ne isključivo tom mišlju. Od prvog do zadnjeg dana na Old Traffordu jednostavno je bio počašćen time što ima priliku biti dio takvog velikog kluba.

Onaj gol na Camp Nou 1999. u finalu Lige prvaka, kada je podmetnuo nogu osam minuta nakon što je ušao u igru i zakucao loptu pod prečku pogubljenog Olivera Kahna, stigao je kao neka sudbinska nagrada za nevjerojatni profesionalizam. Nepunih 20 godina kasnije njegov United je stigao do trenutka kada mu ne treba Solskjærov osjećaj za postaviti nogu i zabiti gol, već sve ono što je uslijedilo nakon toga: čista radost i ispunjenost u trenutku slavlja. Jer tog osjećaja na Kazalištu snova već dugo nema.

Zato je nazvan čovjek koji o Unitedu nikada nije prestao maštati, samo što je klub u međuvremenu izgubio dobar dio svog šarma i privlačnosti. Nešto nalik situaciji kad se sretne bivši ljubavnik u gradu i, mada možda nemate puno toga dobrog o sebi reći, svejedno se držite visoko. Makar nije potrebno, jer vas i dalje gleda zaljubljeno pošto o vama ionako nije prestao pričati čak ni kad govori o sasvim trećim temama.

Feelgood faktor

Otkako je Solskjær spakirao kofere za Manchester, ostavivši bez trenutka razmišljanja projekt koji je u svom dječačkom klubu gradio godinama, dvije teme dominiraju javnim prostorom.

Prva je život u prošlosti, s naglaskom na golove koje je postigao i trijumf koji je na možda i najdramatičniji način u novijoj nogometnoj povijesti donio te svibanjske noći 1999. Druga je vrlo trezven i analitičan pristup njegovu trenerskom radu i bojazan da bi se Solskjæru-treneru mogao dogoditi još jedan Cardiff, s kojim je pri prvom pravom trenerskom izletu u 25 ligaških utakmica ubilježio tek pet pobjeda. Priča se i o tome koliko su njegove uspješne postavke igre u Moldeu zanimljive za možebitnu implementaciju u Unitedu.

I obje te priče su validne, ali također zapravo nedorečene, kao da se u startu doimaju nepotrebnima. Da, on je stari prijatelj pozvan da u trenucima slabosti vrati osjećaj veće vrijednosti i samopouzdanja, osjećaj vrijednosti igranja za United, ali mogućnost da će baš on inicirati preporod zvuči previše filmski i nerealno. On je ipak tek vatrogasno rješenje.

Oleov najveći trenutak slave na Camp Nou je materijal dovoljno recentan da ga mogu prodati kao feelgood faktor navijačkoj populaciji. Istovremeno, dok vatra guta i ono malo zadovoljstva što je na Old Traffordu zadnjih godina preostalo, ti se slavni dani čine jako dalekima. Ono što United od njega zapravo traži je ponovno uspostavljanje duha slavnog i starog Uniteda u trenucima kad je to klubu prijeko potrebno, možda i više od samog rezultata. A onda, i tu njegovu poznatu skromnost i nenametljivost, točnije spremnost da se makne u stranu kad se klub vrati skupim udavačima primjerenim njegovu renomeu. Ako bude relativno uspješan, možda se iskupi za prvi otočki trenerski promašaj i zaradi neku novu gažu.

I tko zna, možda jednom kasnije opet dođe stvarno kao spasitelj, a ne samo kao trenerski super-sub i prijatelj koji se poznaje u vatri.

Ne propusti top članke