Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Solskjærov zlatni marker

Sad ga slave, ali koliko daleko može odvesti United?

Zadnja izmjena: 10. ožujka 2019. Profimedia

U ulici nedovršenih tekstova na broju 20 živi posebna priča. Toliko puta započeta jer je upravo tada bio pravi povod, ali nikad završena jer je tražen bolji, onaj savršen. Pravi trenutak koji se možda nikada nije mogao dogoditi, došao je po očekivanjima — potpuno neočekivano. U tjednu kada je nogomet dao najbolje od sebe, jedna ekipa imala je glavnu ulogu. Otpisana od svih, od lokalnih bolnica do svjetskih kladionica, ukrala je prolazak daleko nadmoćnijem suparniku. Potpuno neobjašnjivo jer je terenom gospodario PSG, Manchester United je prošao u četvrtfinale Lige prvaka na sebi nekada svojstven način, podsjetivši na doba dvadesetak godina ranije.

Ni tada, a ni sad nije to prošlo bez Olea Gunnara Solskjæra, tada strijelca za pobjedu, a danas menadžera, Čarobnjaka na klupi — jer kako drugačije objasniti ono što je uspio sastaviti od desetkovane ekipe.

U susretu u kojem logika nije mogla pomoći morala je postojati neka simbolika. Pred kraj prvog poluvremena, suci su naložili Solskjæru da na odijelo obuče zlatni marker jer se boja odijela nije razlikovala od opreme PSG-ovih pričuvnih igrača. Čovjek koji je pola života proveo u markeru morao ga je obući još jednom. Ovaj put ga nije morao skidati do kraja utakmice, njegov prijašnji posao odradio je Marcus Rashford.

Solskjær je na dobrom putu da test položi s odličnim uspjehom, ali to je tek početak. Neovisno o rezultatima ove sezone, pred njega će uskoro doći puno veći izazovi

Nakon što je ljubitelj arhaičnog nogometa i kolekcionar otkaza u visokom društvu postao prevelik uteg za klupski imidž, psihološki potonuli United nije samo trebao novog trenera ili menadžera; trebao je osobu koja spaja, a ne razdvaja. Onaj tko je cijenio svaku minutu Old Trafforda, na svaki izlazak dao osmijeh i time zaslužio životnu priliku u jednoj novoj ulozi. Došavši u zadnji tren pokušati spasiti sezonu, Solskjær je počeo ondje gdje njegov prethodnik nikada nije završio. Slično primjeru Zinédinea Zidanea i njegovu odnosu s Cristianom Ronaldom, Norvežanin je znao da prvo na svoju stranu mora zadobiti najveću zvijezdu, Paula Pogbu.

Nešto lakši raspored dao je Pogbi priliku da ponovno zaigra nogomet. Za razliku od trenutaka kada je minutažu dijelio sa Scottom McTominayom, Solskjær ga je postavio na poziciju bliže golu, a Francuz mu je vratio s četiri gola i tri asistencije u tri utakmice. U samo desetak dana koliko je dotad bio na klupi, teško je govoriti o nekim revolucionarnim taktičkim potezima u odnosu na ono što se događalo ranije jer za to nije bilo ni vremena, ali neke promjene su se dogodile. Igrači su postali slobodniji — primjerice, stoperi su mogli napustiti svoju poziciju i otići naprijed, a napadači mijenjati pozicije kako bi zbunili suparnike — što je za vrijeme  Joséa Mourinha bilo teško zamislivo.

Fergie Time

Malim potezima osvajao je javnost i navijače. Recimo povratkom nekadašnjeg klupskog igrača Mikea Phelana, bivšeg pomoćnika Sir Alexa Fergusona i stručnjaka za treninge, ili čestim traženjem savjeta jedinog The Bossa, kako ga je nazvao u posljednjem intervju Garyju Nevilleu nakon pobjede u Parizu. Solskjær je očito talentiran za man management i shvatio je njegovu važnost. Dobiti najutjecajnijeg igrača u svlačionici na svoju stranu i osloboditi talent ostalih bilo je dovoljno za savršen početak i pet pobjeda u nizu.

Jedna od najpoznatijih izjava za vrijeme Fergusona: “Lads, it’s Tottenham”, nakratko je izgubila smisao nakon što su Spursi deklasirali United u prvom susretu ove sezone. Za razliku od prethodnih utakmica u kojima je bio favorit, gostovanje na Wembleyu je prvi puta postavilo novog trenera u ulogu autsajdera. Iako će se taj dvoboj pamtiti po impresivnoj predstavi Davida De Gee, United je imao ideju i način kako je izvršiti. Zbog kvalitativnih ograničenja i manjka vremena za savladavanje kompliciranijih mehanizama u izgradnji napada, United je pokazao vještinu tranzicijskog nogometa koristeći Rashfordovu fizičku dominaciju za minimalnu, ali prvu pobjedu u derbijima i ispiranje gorkog poraza iz prvog dijela sezone.

Osim rezultatskog napretka u svakom natjecanju u kojem je igrao, Solskjærovi najpozitivniji učinci ogledaju se kroz kadroviranje. Kada su svi igrači dostupni, postoji prva postava koja se ne mijenja i to je velika prednost u odnosu na prijašnje razdoblje. Niz ozljeda nastalih zbog gustog rasporeda smanjivao je Unitedov roster utakmicu po utakmicu, ali to je samo dodatno ujedinilo klub. Izostankom Jessea Lingarda dašak kreacije dao je Juan Mata, a igrač koji je izazivao podsmijehe svojim promašajima i kontrolom lopte ponovno je postao onaj koji odlučuje utakmice. Uključujući gostovanje u Parizu, Romelu Lukaku je postigao šest golova u posljednje tri utakmice.

Osim prve utakmice osmine finala Lige prvaka protiv PSG-a, gdje su ozljedama Lingarda i Anthonyja Martiala izgubili korak u vršenju presinga i ograničavaju izgradnje suparničkih napada, Crveni vragovi su najviše problema imali protiv Burnleya na domaćem terenu. Prvi Solskjærov poraz je bio izgledan, ali onda je Victor Lindelöf pogodio za izjednačenje u 92. minuti, aktivirajući Fergie Time. Old Trafford, sudačka nadoknada, Solskjær. Zvuči poznato.

Ole ne može uspjeti sam

U trenutku kada su Chelsea i Arsenal padali u formi, United je marljivo skupljao bodove i došao u zonu Lige prvaka, što je samo par mjeseci ranije djelovalo nemogućim.

Bez ijednog pojačanja u zimskom prijelaznom roku i čestim kadrovskim promjenama, lepršavost s početka priče postala je sve manja, a potreba za De Geinim uslugama sve veća. Stoga ne čudi to što je Solskjær odlučio igrati prilično reaktivno na Parku Prinčeva. Znao je da na klupi nema resurse za nadomjestiti umorene igrače korištenjem visokog presinga, agresivnim izlascima ili branjenju u visokom bloku.

No, jedna je bitna razlika u odnosu na njegova prethodnika: ovaj United traži loptu čak i ako se brani. Za nešto više bit će potrebna financijska ulaganja u pojačanja i vrijeme — jer koliko god talenta imao, ovaj roster ima svoja ograničenja i zato je aktivno branjenje u bloku trenutno ispunjenje kadrovskog potencijala.

Ni sam Mourinho nije isključivi krivac za stanje u klubu jer i njega je netko birao, kao što će po zadnjim informacijama zasluženo potvrditi Solskjæra kao trajno rješenje. Međutim, trener ne može funkcionirati bez podrške — kako svlačionice, tako i sebi nadređenih u upravi. Mourinho je na tom ispitu pao, a Solskjær je na dobrom putu da ga položi s odličnim uspjehom, ali to je tek početak. Neovisno o rezultatima ove sezone, pred njega će uskoro doći puno veći izazovi. Klupska pozicija na tržištu traži borbu za naslov.

Čovjek koji je od crvenog dijela Manchestera ponovno napravio United još jednom je obukao zlatni marker — simbolički, kao zamjena kojoj nije bilo predviđeno da ‘starta’ u tako velikim utakmicama kao što je bila ona protiv PSG-a — želi vratiti klub onamo gdje pripada, ali u tom pokušaju neće uspjeti sam, bez pune podrške nadređenih i podređenih.

Ne propusti top članke