Zanima li vas kako nastaju oni blesavi zapadnjački stereotipi o slavenskim narodima, dovoljno vam je pogledati izjavu West Hamova Čeha Tomáša Součeka nakon što je zabio novogodišnji pobjednički pogodak u gostima kod Evertona. Nervozan kao štreber na amfetaminima, Souček je pri svakom pitanju lutao sa širokim odgovorima; a kada ga je reporterka upitala za komentar oko hektičnog blagdanskog ritma u Premier ligi, Souček je iz rukava, dječački iskreno, prosuo glavnu misao.
“Da, ovo je bilo teško za mene”, promucao je štrkljavi Tomáš na podosta ‘tvrdom’ engleskom i onda dodao rečenicu koja je postala instant-hit: “Obično imam tri tjedna slobodno, kada jedem krumpir-salatu u Češkoj”. Ipak je imao dašak blagdanskog ugođaja u tuđini, pošto je naknadno pričao o tome da je i u londonskom domu ispoštovao staru češku tradiciju, u kojoj se uoči Badnjaka kupi živi šaran i onda ga se drži u kadi do blagdanskog ručka.
Ako je Souček Englezima pomalo neobičan, oko njegove igre u ovih godinu dana — otkako je u West Ham prešao iz praške Slavije — nema gotovo nikakvih nepoznanica. Taj mu je gol bio peti ove sezone, čime se izjednačio na vrhu klupske liste strijelaca sa Michailom Antoniom i Jarrodom Bowenom i teško je ne složiti se s mišljenjem da se radi o jednom od najboljih pojačanja ze Čekićare u posljednjih nekoliko godina.
Ipak, da ste se u ovo doba 2015. pronašli na malenom stadionu u praškom kvartu Žižkov, gdje je tada igrao 19-godišnji Souček, rekli biste kako je kudikamo izvjesnije da će danas uzgajati šarane u rodnom Havlíčkůvu Brodu nego igrati ozbiljan nogomet. Bio je Slavijin igrač na posudbi u drugoligaškoj Viktoriji i nije pretjerano puno obećavao. Jedino što ga je izdvajalo na terenu bilo je njegovih 1,92 metra visine; njegovi su pasovi bili loše tempirani i još lošije plasirani, a reakcije isto tako zakašnjele i promašene. Kažu da u kvartovskom drugoligašu nisu bili oduševljeni što im je Slavia poslala takvog igrača, ali je predsjednik Ivan Horník slijegao ramenima i ukazivao na to da su ga ipak dobili besplatno, a poklonjenom konju se ne gleda u zube.
“David je u Součeku pronašao novog Fellainija”, kaže Mourinho
Ono što je, međutim, spasilo Součekovu karijeru bila je pojava jednog povučenog čudaka na Viktorijinoj klupi, čovjeka kojemu također nisu baš davali puno šanse u profesionalnom nogometu. Jindřich Trpišovský je samo dvije godine prije toga paralelno radio dva posla kako bi spojio kraj s krajem; bio je konobar u jednoj od lokalnih restauracija i trener u omladinskom pogonu još jednog kvartovskog praškog kluba, Bohemiansa. Trpišovský je bio među rijetkima koji je u Součeku vidio potencijal, ponajviše zato jer je taj šutljivi dečko iz kuta svlačionice bio u potpunosti svjestan svojih brojnih limita, ali je isto tako bio ustrajan da ih redom ispravlja.
Imao je, naime, dug koji je trebalo vratiti.
Industrijski box-to-box veznjak
Od njegova rodnog grada do Praga je nešto više od sat vremena vožnje. Kad je primljen u Slavijinu omladinsku školu, roditelji su ga pet puta tjedno vozili onamo i natrag. Sport je već otprije bio u obitelji: otac je bio amaterski nogometni vratar i kasnije Tomášov prvi trener u lokalnom klubu, a majka rukometašica. Dugo je vremena Tomáš paralelno igrao rukomet u lokalnom klubu, a kada nije bilo utakmica, pratio bi majku u trčanju po lokalnim šumama, što je bio dio njenih priprema za maratone i polumaratone na kojima i dalje zna sudjelovati, godinama unatoč. Souček je naknadno prebačen u smještaj koji mu je u Pragu omogućila Slavia, ali se uvijek osjećao dužan spram roditelja i djeda, koji je uskakao za vožnju do treninga u Prag kada bi roditelji trebali odmor.
Trpišovský je u njemu dijelom vidio sebe, otpisanog i šutljivog tipa s potencijalom koji se možda i ne vidi na prvu. On će, pak, nakon Viktorije preuzeti Slovan iz Libereca, i ondje je tražio da mu Slavia na još jednu posudbu pošalje upravo Součeka, koji će bez obzira na epizodu u Žižkovu dobiti svoju šansu u prvoj momčadi na Edenu, ali će je isto tako brzo izgubiti dolaskom Michaela Ngadeua-Ngadjuija. Souček je tako u zimu 2017. otišao na još jednu posudbu, a igrom slučaja će se potkraj te godine opet sresti s Trpišovskim, ovaj put u Slaviji, koju je — sad već kao dokazani trener — poveo u Ligu prvaka. Pokretač te ekipe će postati Souček, klinac kojem su se nekoć rugali na drugoligaškim travnjacima.
Suludo bi bilo reći da u ekipama koje vodi Trpišovský nema kreacije, ali kudikamo istaknutiji faktor njihove efikasnosti je ogromna razina taktičke odgovornosti i kombinacije tehničkih sposobnosti s vrlo visokom razinom radne etike. Souček se svojim radom doveo do razine na kojoj je postao savršeni igrač za takav sustav; rukometaška visina i odraz su ga pretvorili u jednog od najubojitijih skakača lige pokraj kojeg je gotovo nemoguće osvojiti zračni duel, a brutalne aerobne kapacitete koristi da bi neumorno pokrivao svaki pedalj terena, prije nego što će se pronaći pred suparničkim golom u pravom trenutku.
Kao ‘industrijski’ box-to-box veznjak potvrdio se u sjajnim Slavijinim utakmicama protiv Seville i Chelseaja u knockout fazi Europske lige, kao i protiv Barcelone, Intera i Borussije Dortmund u Ligi prvaka. Dolaskom na veliku scenu došao je i na radar trenera koji je tražio upravo takvog igrača u grčevitoj borbi za opstanak: Davida Moyesa.
West Ham je prošle zime tavorio pri dnu premijerligaške ljestvice, a jedan od razloga tako lošeg plasmana bio je nedostatak sinkroniziranosti u linijama na terenu. Moyes se vratio u klub kao panično rješenje u prosincu 2019., godinu i pol dana nakon što mu West Ham nije produžio ugovor. Inicijalno je, doduše, Moyes ciljao na posudbu dovesti Benficina Gedsona Fernandesa, ali ovaj je odabrao Tottenham pa se okrenuo Součeku, koji je baš mjesec i pol dana ranije stavio čitav teren u svoj džep, kada su Česi u kvalifikacijama za Euro s 2:1 prekinuli engleski niz nepobjedivosti.
Novi češki uzorak
Souček je inicijalno doveden na posudbu s obvezom otkupa ukoliko West Ham izbori ostanak u ligi; tolika je odgovornost pala na njegova leđa. No, iako ga i dalje pere trema pred kamerama, na terenu je toliko postao samouvjeren da mu ni nastupi protiv najjačih ekipa na svijetu više ne predstavljaju razlog za bilo kakvu nesigurnost.
U svojoj drugoj utakmici u West Hamovu dresu, onoj u gostima kod Manchester Cityja na kojoj je također dominirao s nervoznim komentarima, Souček je pretrčao 13,1 kilometar, što je podvig koji niti jedan igrač Čekićara nije uspio još od 2014. I ne samo to, već je i golovima Newcastleu, Chelseaju i Watfordu uvelike pridonio premierligaškom spasu i otkupu svog ugovora. Punih 21 milijun eura odštete, koliko je West Ham na kraju isplatio Slaviji, učinilo ga je najskupljim češkim nogometašem u povijesti; dotadašnji rekord je držao transfer njegova imenjaka Rosickog iz Sparte u Dortmund.
Sve ono što je Souček prezentirao u svojoj premijernoj polusezoni u Premier ligi nadogradio je ove jeseni, kad je West Ham uzletio u gornju polovici prvenstvene ljestvice.
Prema službenoj statistici Premier lige ove je sezone osvojio čak 115 zračnih duela, po čemu mu nitko u ligi nije ni blizu. Njegova kombinacija sjajnog postavljanja u napadu, pogotovo kod prekida, i odgovorne igre u fazi obrane sada ga čine jednim od najzanimljivijih prošlogodišnjih prinova u ligi. Nakon što je u listopadu West Ham u nevjerojatnoj gostujućoj utakmici stigao Tottenhamovih 3:0, José Mourinho je istaknuo upravo Součeka, iako ovaj nije bio strijelac.
“Rekao sam igračima da moraju paziti na njihove prekide”, govorio je nakon utakmice Mou. “A David (Moyes, op.a.) je u Součeku pronašao novog Fellainija”.
Souček je — baš kao i sunarodnjak Vladimír Coufal, koji je s njim također pratio Trpiškovskog od Slovana do Slavije, da bi se sada njih dvojica nastavila družiti u West Hamu — produkt specifičnog sistema. Onog koji od limitiranih igrača s pojedinačnim kvalitetama koje se ne povezuju lako u cjelinu čini igrače spremne čak i za elitnu konkurenciju.
Bilo je u Premier ligi velikih Čeha — još od Patrika Bergera, Pavela Srníčeka i Karela Poborskog, pa do Rosickog, Vladimíra Šmicera, Milana Baroša i Petra Čecha. Ali svaki od njih je iza sebe imao vlastitu, pojedinačnu priču, dok Souček i Coufal sada počinju graditi specifični uzorak. Možda će držati šarana u kupaonici svojih luksuznih londonskih stanova, gatati iz jabuka i koristiti svaku priliku da odu u Češku i udave se u maminoj krumpir-salati, ali neće se uzbuđivati ako im se netko zbog toga bude rugao i gurao ih u stereotipe. Oni su naviknuti na ruganje i osporavanje, kao i na naporni rad kojim ga sustavno nadilaze. A s tim dolazi samopouzdanje kakvo je jako teško poljuljati.
