Međutim, ove konkretne demonstracije nisu imale striktno političku pozadinu. Odnosno, uključivale su i sam politički vrh, ali ne tako kako biste, s obzirom na okolnosti, možda očekivali.

“Želim svog kapetana na Svjetskom prvenstvu”, jasno je poručivao natpis koji je nosio jedan od prosvjednika.

Da, tisuće ljudi je izašlo na ulice glavnog grada države od 33 milijuna stanovnika kako bi prosvjedovalo zbog kontroverzne odluke na štetu kapetana nacionalne nogometne reprezentacije.

Nije baš, doduše, toliko čudno što je povod demonstracijama upravo iz nogometne domene. Peru je, kao i više-manje sve južnoameričke nacije, fanatično nogometno okruženje, a kada je pobjedom protiv Novog Zelanda u playoffu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo osigurao svoj prvi nastup na završnici nakon punih 36 godina, euforija je poprimila novu dimenziju. Vlast je dan nakon potvrde plasmana proglasila nacionalnim praznikom, a sada njeni najviši dužnosnici stavljaju dnevne obaveze po strani kako bi se što bolje uključili u aferu koja je već davno prerasla u općenacionalno pitanje.

Vođa reprezentacije

Paolo Guerrero je većini čitatelja vjerojatno poznato lice iz bundesligaških prijenosa i pregleda. Stasiti Peruanac još je kao tinejdžer stigao u Njemačku, u Bayern. Iako je skupio ponešto nastupa za prvi sastav, ondje ga je dočekala prevelika konkurencija u vidu imena poput Roya Makaaya, Roquea Santa Cruza te sunarodnjaka Claudija Pizzara, između ostalih; u neminovnoj potrazi za minutažom krenuo je na sjever, u tada još konkurentnu momčad Hamburger SV-a.

Upravo će ga se iz tog perioda većina i konkretno prisjetiti, dok je kao prvotimac redovito snagom i postavljanjem otvarao prostor za dvojicu hrvatskih reprezentativaca koja su u to vrijeme stolovala u Hamburgu — Ivicu Olića i Mladena Petrića. Guerrero je u klubu ostao gotovo punih šest godina, nastupivši gotovo 200 puta i pritom zabivši 51 gol, ali s druge je strane njegova karijera ondje bila prepuna incidenata — poput sukoba s navijačima koje je uslijed rasprave gađao bocama ili brutalnog prekršaja nad Svenom Ulreichom, tada Stuttgartovim vratarom, zbog kojeg je svojedobno dobio čak osam utakmica suspenzije. Bez obzira na relativno zapažen učinak u HSV-u, Guerrero je 2012. napustio klub vrativši se bliže kući u brazilski Corinthians, s dojmom kako je mogao postići i puno više.

Ali ono što nije do kraja pokazao u klupskim nastupima, ponajprije u Europi, Guerrero je nadomjestio u reprezentativnom dresu.

S već 12 godina reprezentativnog staža, danas 34-godišnji Paolo ušao je u ove kvalifikacije kao najbolji strijelac u povijesti peruanske reprezentacije, a njegova uloga na putu do toliko željene završnice u Rusiji nije bila marginalna, dapače. Kapetan je s čak šest postignutih pogodaka u ovom ciklusu podebljao svoj učinak na 32 gola u 86 nastupa, koji je mogao biti još i bolji da jedna rutinska kontrola nakon remija protiv Argentine u pretposljednjem kolu kvalifikacija nije od sna napravila noćnu moru.

Pitanje časti

Čaj od kokina lišća tradicionalni je napitak na području čitavog Perua, ali općenito i Južne Amerike, gdje je u velikoj mjeri legalan čak i bez procesa koji u potpunosti izopće alkaloide iz kojih se derivira kokain kao droga. To je uvelike iz razloga što je prisutnost tih alkaloida u gramaži koja se stavlja u čaj gotovo pa ništavna, iako je njihovo uklanjanje preduvjet za legalno serviranje tog čaja u, primjerice, SAD-u. Za usporedbu, jedna ‘lajna’ kokaina u sebi sadrži između 20 i 30 miligrama navedenih alkaloida; šalica tog čaja s druge strane ima tek nešto više od četiri miligrama. Utjecaj tog čaja je koristan ponajprije uslijed raznoraznih upalnih procesa, ali i anksioznih stanja, a u planinskoj državi poput Perua mnogi ga piju kako bi ublažili simptome visinske bolesti.

“Ljudi sada govore kako sam radio ovo i ono, ali ja u životu nikada nisam uzeo drogu”

Guerrera prati intenzivni strah od letenja još otkako mu je ujak José González Ganoza, vratar čuvene generacije Alianze iz Lime, 1987. poginuo u strašnoj avionskoj nesreći u kojoj je živote izgubila praktički čitava momčad. Paolo je tada bio trogodišnjak, ali ta kronična tegoba uz nadolazeći važan susret protiv Argentine, direktnog konkurenta za plasman na završnicu uoči kojeg je patio od simptoma nalik gripi, natjerala ga je da popije šalicu tog čaja, jednog od klasičnih ‘narodnih lijekova’ za svaku prigodu.

Ispalo je da ga je ta šalica, umjesto smirenja, koštala najvećeg stresa u životu.

Rezultati rutinske dopinške kontrole nakon utakmice s Argentinom šokirale su naciju; Guerrero je ispao pozitivan na benzoilekgonin, metabolit koji ostaje kao nusproizvod kozumiranja kokaina. U pravilu je on glavni indikator prisutnosti kokaina kao droge u tijelu, pošto se u organizmu zadržava u tragovima čak i više od tjedan dana nakon konzumiranja. Svjetska antidopinška agencija u pravilu kod takvih slučajeva ni ne daje prostora za velike istrage; prvotna presuda od godinu dana suspenzije je Guerrera, kapetana i najboljeg strijelca, ostavila bez labuđeg pjeva karijere i sudjelovanja na Svjetskom prvenstvu, onom na koje bi Peru teško bez njega uopće stigao.

“Ovo je pitanje časti za mene, ali i moju obitelj”, izjavio je shrvani Guerrero za New York Times. “Ljudi sada govore kako sam radio ovo i ono, ali ja u životu nikada nisam uzeo drogu. S 19 godina sam odigrao svoju prvu utakmicu za reprezentaciju i uvijek mi je cilj bio plasman na Svjetsko prvenstvo. Dao sam sve da odvedem svoju zemlju na taj turnir, a sada ne mogu igrati zbog nečeg toliko nepravednog. Samo sam jako tužan”, rekao je uz najavu da tu borba tek počinje.

Poljupci, mumije i čarobni napitak

Naravno, kokain je droga, ona koja uništava obitelji i živote i potpuno je razumljivo da vlada nulta stopa tolerancije na njenu generalnu prisutnost, osobito kada je riječ o sportu. Međutim, Guerrerov slučaj samo je potvrdio jednu kompliciranu pozadinu takvih okolnosti.

Glavni je problem što Svjetska antidopinška agencija, pod čijom su ingerencijom i istrage u nogometnoj domeni, ne priznaje nijanse kada je riječ o potvrđenim supstancama koje su izravni derivati teških droga u tijelima sportaša. Odnosno, u njihovu je slučaju — koji uglavnom prati i viša instanca u vidu Međunarodnog sportskog arbitražnog suda — konzumiranje kokaina kao droge u velikoj većini slučajeva izjednačeno sa slučajnim okolnostima koje dovedu do unosa droge u tijelo. Primjerice, francuski tenisač Richard Gasquet je svojedobno također bio pozitivan na kokainski metabolit, ali je srušio presudu koja ga je na dvije godine suspendirala s terena na temelju dokaza kako je u dodir s metabolitom došao tek jer je strastveno ljubio djevojku koja je oralno konzumirala kokain u noćnom klubu.

Naravno, takva opravdanja naizgled zvuče banalno i neuvjerljivo, ali u laboratorijima obavljaju serije pretraga i metoda s jednim od temeljnih ciljeva da precizno dokaže razliku između otvorene konzumacije teških droga i takvih ‘slučajnih’ situacija. Guererovi su odvjetnici također u saslušaju pred FIFA-om između ostalog koristili i nalaze pronađene u mumificiranim tijelima starih 500-tinjak godina koja su pronađena u Andama — u kosi jednog od njih pronađen je metabolit kokaina, što je trebalo pokazati koliko dugo se ta supstanca može zadržati u organizmu. Međutim, Guerrero je otvoreno priznao da je konzumirao čaj od koke, što je samo budalasto ako uzmemo u obzir da je i ta zanemariva gramaža dovoljna da se pokaže na testu, ali velika je razlika između prevaranta koji namjerno uzima zabranjene supstance kako bi osigurao prednost nad konkurencijom i tipa koji je odlučio popiti napitak koji u njegovoj okolini od pamtivijeka ‘liječi’ sve od prehlade i nervoze do, valjda, AIDS-a.

Također, dvostruke standarde antidopinške agencije potencira i neformalni stav po kojemu njima, sudeći po obrazloženjima i prethodnim situacijama nije problematično da igrač u slobodno vrijeme uživa teške droge; po njima nije varalica onaj koji je ‘samo’ narkoman, već onaj koji je narkoman par sati pred meč, što je poprilično kontradiktorno i apsurdno.

Iako su i sami potvrdili da Guerrero očito nije ‘vukao crte’ ni zapravo radio ništa kako bi ugrozio sportsko nadmetanje pred taj susret s Argentinom, odluka o smanjenju kazne na šest mjeseci — koja bi mu omogućila toliko željeni put u Rusiju — povučena je i igrač je opet došao pred zid. Ne samo to, već je FIFA-ino pomilovanje Međunarodni sportski arbitražni sud srušio i pretvorio u 14-mjesečnu suspenziju.

Kapetani i diplomati apeliraju

Reakcije su bile neposredne. Osim FIFPro-a, svjetskog udruženja profesionalnih nogometaša, svoje molbe FIFA-i za njegovim pomilovanjem prema posljednjim su informacijama službeno podnijeli i kapetani peruanskih suparnika u skupini C — Australije, Danske i Francuske. Mile Jedinak, Simon Kjær i Hugo Lloris su se i napismeno složili kako je pri ovakvim okolnostima odluka o izbacivanju Guerrera s turnira pretjerana, tražeći tako kroz sportsku gestu poštedu svog kolege.

Dapače, i novoustoličeni peruanski predsjednik Martin Vizcarra pružio je potpunu podršku kapetanu svoje nogometne reprezentacije, osiguravši mu podršku tamošnjih diplomata i odvjetnika koji su ga uz predsjednika Peruanskog nogometnog saveza otpratili u Švicarsku, gdje će se kolektivno naći na sastanku s FIFA-inim predsjednikom Giannijem Infantinom s namjerom da u posljednjem očajničkom pokušaju izbore barem privremeno zamrzavanje suspenzije za vrijeme trajanja turnira.

Unatoč činjenici da je njegov bizarni slučaj ujedinio ne samo Peru, već i veliki dio nogometnog svijeta — osim, dakako, onih koji stoje iza tako dvojbene odluke — Guerrerov san visi o koncu. Priča o njegovoj borbi uvelike je otvorila mnoga neugodna pitanja o dvostrukim standardima i pojavi lijenih birokratskih odluka koje onda presudno utječu na nečiju karijeru. A kada imate priliku zaokružiti svoj dugotrajni igrački vijek predvođenjem svoje reprezentacije na najvećoj svjetskoj nogometnoj smotri, malo je stvari koje mogu biti veće, ali istovremeno i manje podložne prvoloptaškim odlukama.

“Nogomet je moj život i moja strast, a ovo je moj najveći san” kaže Guerrero. “Nemojte mi ga oduzeti”.

Na kraju zaista ispada da će u sudbonosnom raspletu jedne bizarne priče o velikoj karijeri najvažniju i najveću crtu po(d)vući — birokracija.