Teško je naknadno objasniti tijek ovog dvomeča Dinama i Ludogorca, u kojem je Dinamo na kraju s rutinskih 6:3 prošao u playoff za Ligu prvaka. U obje utakmice Dinamo je furiozno startao, ostvarivši ključnu prednost praktički do poluvremena, samo da bi onda momci Ante Čačića neobjašnjivo prerano i prečvrsto povukli kočnicu, dopustivši Bugarima da ostanu na životu. No, najvažniji cilj je na kraju izvršen, pa makar i pod cijenu zvižduka koje su im sinoć (opet) uputili razočarani navijači.
I dok se puno razvikaniji pojedinci iz plave svlačionice, oni koje bije glas boraca za mjesto na letu za Katar, muče s formom i voljnim momentom, jedan se igrač tiho i radišno probio do statusa Dinamovog prvotimca i skrenuo pozornost na sebe.
To je Dario Špikić.
Bio je i sinoć veoma aktivan: prvo je proigrao Stefana Ristovskog, koji je onda asistirao Josipu Drmiću za vodeći pogodak. Nepunih 10-ak minuta kasnije izborio je i jedanaesterac, da bi u 72. odličnim građenjem natjerao Ricka na prekršaj vrijedan isključenja. Usto smo, čisto da se potvrdi i umjetnički dojam, vidjeli i njegovo dodavanje rabonom.
Nekad se čini da Dinamu upravo najviše nedostaje takvih skromnijih, a vrijednih igrača koji znaju da se u svakoj utakmici moraju boriti za svoje mjesto u ekipi
Špikić se u plavo jato vratio obilaznim putem, a sad nastavlja s dobrim uvodom u sezonu u kojoj već ima i dva gola i asistenciju u tri ligaška ogleda, uključujući i pogodak Varaždinu u prošlom kolu. Njegovo mjesto u momčadskoj hijerarhiji nije ni blizu udarnom, ali neosporno je da njegov skup igračkih karakteristika Čačiću donosi zanimljive mogućnosti s krila. Osim toga, njegovo zalaganje i rad i onda kad nema loptu u nogama primjer je zvijezdama koje publika ‘časti’ zvižducima; dok se njima konstantno daje šansa uz tetošenje kroz medije, Dinamo naprosto treba one koji su spremni ‘gristi’ za svoje mjesto u ekipi.
Dinamovo uspješno prepoznavanje i razvijanje talenata praktički je s godinama postalo dogma, ali i taj sustav ima svojih propusta. Za Špikića, koji je još kao 8-godišnjak iz kurilovečkog Udarnika pozvan u Dinamo, vrijedile su priče da je riječ o “novom Marku Pjaci”, pogotovo kada je s vremenom stigao i do uloge važne karike u juniorskoj momčadi koja je tradicionalno uspješno krčila svoj put u juniorskoj Ligi prvaka. Špikić je u toj konkurenciji plijenio pažnju kada su mladi dinamovci 2016. dvaput rušili vršnjake iz Juventusa, u onoj ekipi u kojoj su nastupali i Dani Olmo, Borna Sosa i Nikola Moro, pa se činilo kako je pitanje dana kada će i on osvanuti na seniorskom popisu. Taj je dan ipak došao s puno godina zakašnjenja.
Do Poljuda i natrag
Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve izvjesnije da Špikićev razvoj stoji u mjestu zvanom drugoligaški nogomet, gdje je dobivao minutažu u Dinamovoj drugoj momčadi. Budući da prigode u prvoj ekipi nije bilo, počele su se osluškivati i eventualne ponude. Priča kaže da je njegov talent dvostruko podcrtala Atalanta koja je bila spremna i poslati ponudu, ali je igrač zajedno s obitelji vjerojatno ispravno zaključio da bi mu tamo proboj u prvu momčad bio i još teži nego u Maksimiru.
S druge strane, kada se javio Krešimir Gojun, tadašnji šef Hajdukove akademije koji je Darija poznavao još iz vremena svog rada u Dinamu, Špikića je zaintrigirao plan koji je uključivao garancije o bržem proboju u seniorski nogomet. Činjenica da ga je u Splitu čekao i Siniša Oreščanin, koji mu je kratko bio trener u Dinamovim pionirima, bila je samo dodatni razlog za prelazak u redove velikog rivala. U tom prelasku nije bio usamljen. Iz Dinamove je akademije je u Split tada prešao i Jurica Pršir, a već ranije je u Hajduku bio i Luka Pasariček, još jedan igrač iz famozne Dinamove generacije rođene 1998. Za Špikića je suradnja s Oreščaninom bila ključna, jer mu je ovaj davao povjerenje čak i nakon što ga je nedugo nakon prelaska zadesila teška ozljeda ligamenata.
Na proljeće 2019. Špikić je dobio i prve seniorske minute u Hajdukovu dresu, u utakmici protiv zaprešićkog Intera, ali onda se dogodila katastrofa zvana Gżira United nakon koje se definitivno raspao čitav sustav građen s Oreščaninom i Gojunom. U jeku unutarnjih sukoba u Hajduku, Špikić, Pršir i Pasariček viđeni su kao miljenici tog sustava, a sam Špikić je javno objasnio kako su mu, Oreščaninovim odlaskom, u klubu potvrdili da za njega više nema mjesta. S (ne)suđenim trenerom se, doduše, ponovno ujedinio u Gorici, gdje je pristigao još dok je ondje stolovao baš današnji Hajdukov trener Valdas Dambrauskas. Kod kuće je Dario, baš kao i Pršir, konačno dobio prostora i povjerenja među seniorima, a on je to itekako uzvratio.
Utakmica u kojoj je izgledno natjerao Dinamo da se poklopi ušima i prizna svoju pogrešku s olakim otpisivanjem njega, ali i kolege mu Marijana Čabraje — s kojim je Špikić igrao u Dinamovoj B momčadi i koji se također afirmirao u Gorici — bio je onaj nevjerojatni ligaški susret u Maksimiru u kojem je Gorica dvaput vodila protiv Dinama da bi na kraju u sudačkoj nadoknadi primila dva gola i izgubila 4:3. Špikića je tu bio pun teren, što je rezultiralo dvjema asistencijama i jednim pogotkom; svega 10-ak dana kasnije i on i Čabraja su predstavljeni kao novi Dinamovi igrači, ali je Špikić ostavljen na posudbi u Gorici.
Zrelost i odgovornost
Bio je to svojevrsni dokaz skepse koja je i dalje vladala oko Špikićevih mogućnosti afirmacije u Dinamu. Priča je tada govorila da je Dinamo zapravo u tom paketu Špikić-Čabraja većinu transfer-sredstava usmjerio na otkup ovog drugog, ‘preplativši’ ga zbog klauzule po kojoj je Hajduk imao pravo na postotak od budućeg Špikićeva transfera iz Gorice. Zbog toga je zapravo, kažu, tu ‘razliku’ prebio izdašnijom ponudom na račun svog novog-starog lijevog beka, čime su u Maksimiru ubili dvije muhe jednim udarcem tako što su u Maksimir doveli dvojicu igrača koje su pikirali, a da pritom nisu napunili Hajdukovu blagajnu.
I dok je Čabraja u svoj CV upisao naslov prvaka i osvajača kupa tako što je odigrao jedva desetak službenih utakmica za Dinamo, Špikić se na mala vrata ugurao u momčad, u koju su mu predviđali proboj godinama prije nego što će u srpnju prošle godine i službeno debitirati.
Unatoč svim turbulencijama i trenerskim smjenama kroz koje je Dinamo prošle godine prolazio, Špikić je održavao postojanu minutažu bez da je tražio bilo kakve povlaštene uloge i pozicije. Iako nominalno okupira desnu stranu napada, kao protuteža Luki Menalu s kojim se rotira ovisno o okolnostima, Špikić je spreman ‘plutati’ i na centralnim pozicijama. Nominalno mu je u afirmaciji pomogla i teža ozljeda Luke Ivanušeca. To što se baš Ivanušecu sada otežao povratak u formu, iako je riječ o igraču koji je prvi u redu za iduću unosniju prodaju, najbolje pokazuje koliko Špikić ima povjerenje i pod trećim trenerom u nizu.
Sinoć je malo dao oduška s tim atraktivnim potezima, ali u osnovi je riječ o igraču čija je najveća vrijednost odlično razumijevanje igre i kretanja kojim ne samo da donosi okomitost na terenu, već odrađuje veliki dio posla kako bi u konačnici omogućio više prostora za dolazak lopte do najubojitijih Dinamovih vedeta. Najbolji primjer toga upravo je naizgled jednostavna akcija kojom je sinoć otvorio bok i prostor za utrčavanje Ristovskog, a onda mu jednostavnim dodavanjem dao asistenciju kao na pladnju. Nekad se čini da Dinamu upravo najviše nedostaje takvih skromnijih, a vrijednih igrača koji znaju da se u svakoj utakmici moraju boriti za svoje mjesto u ekipi.
Za Špikića i Dinamo iduća je utakmica Hajduk, koji mu također zbog vlastitih problema nije nikada dao pravu prigodu u svojoj prvoj momčadi. Iako su mediji već ranije u nekoliko navrata pokušali izvući materijal za naslovnicu tako što su ga nabrijavali na osvetu, Špikić je poručivao da mu takvi motivi nisu uopće u planu, već mu je najbitnija vlastita momčad.
I to je primjer kojim on, kao igrač iz drugog plana, pokazuje igračku zrelost i odgovornost, od koje u Maksimiru mogu učiti i puno veće zvijezde.
