Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Split se vratio sebi

Malom dvoranom na Gripama opet se ori: Ju-go-plastika, Ju-go-plastika

Zadnja izmjena: 28. siječnja 2017. Veljko Martinovic/Dalmatinski portal

“Prošle godine u ovo vrijeme nam je i Kazalište lutaka bilo preveliko”, procijedio je Ivica Skelin i nasmijao sve nazočne u sobi koja izaziva strahopoštovanje bez obzira koliko puta u nju ušli. Žuti salon pun trofeja najveće europske vrijednosti, po kojima već odavno pada prašina. I koji već 12 godina vape za prinovom.

Ove je godine mala, legendarna dvorana na Gripama, jedan od posljednjih nedirnutih, izvornih hramova europske košarke, pretijesna za sve koji žele unutra. Trese se od buke 3.000 ljudi u žutim majicama natiskanih na 2.500 mjesta, dok njih još stotinjak ostaje pred vratima. Split svijetli s vrha prvenstvene ljestvice i u nekom čudnovatom i teško objašnjivom zanosu uzburkavajući usnule duhove zarobljene u tom trošnom zdanju pobjeđuje Cedevitu i po tko zna koji put tjera ludi grad zapaljiv poput hepo-kocke u čijem srcu egzistira, da iz dubine svoje duše otpjeva onaj sladunjavi stih:

“Nije u šoldima sve…”

Jer jedan igrač Cedevite skuplji je od čitave momčadi Splita. Zajedno s trenerom. I njegovim pomoćnicima. I trenerima u omladinskoj školi. I domarom Zlatkom, koji je suznih očiju s ruba parketa gledao to klupko žute radosti na centru.

Jer bio je na istom mjestu samo dvadesetak mjeseci ranije, kad se protiv Hermes Analitice igrala kvalifikacijska utakmica za ostanak u prvoj ligi. 80 minuta dijelilo je nekadašnjeg trostrukog prvaka Europe od druge lige. Hrvatske druge lige. I amaterizacije. I pitanja bi li se ikad više vratio u kakav-takav profesionalizam.

Slaviš pobjedu na terenu, krcate tribine gore u deliriju, a po tebi poput konfeta padaju žute majice. Ne, nisam mislio da ću to više doživjeti

Što se, dakle, u međuvremenu dogodilo?

Zapravo ništa posebno. Split se samo vratio sebi. A takav je uvijek bio najbolji.

“Slaviš pobjedu na terenu, krcate tribine gore u deliriju, a po tebi poput konfeta padaju žute majice. Ne, nisam mislio da ću to više doživjeti”, vrti glavom u nevjerici i dva dana kasnije kapetan Žutih Srđan Subotić. Jedna od najvažnijih kockica splitske svlačionice. Izvan parketa čak i više nego na njemu.

“Gledamo se Kedžo, Rančić i ja nakon Cedevite u svlačionici i ne možemo vjerovati. Sjetili smo se odmah one šampionske 2003., od tada se ovakvo nešto na Gripama nije doživjelo. Da ljudi ne mogu ući u dvoranu.”

“Znamo gdje nam je mjesto”

37-godišnji veteran je kapetan bio i tada. Te 2003. je ispred Dina Rađe, Josipa Sesara, Jure Zdovca, Andrije Žižića, Roka Ukića i dvojice spomenutih današnjih suigrača podignuo posljednji trofej prvaka države koji je stigao na Gripe.

“S Kedžom i Rančićem se znam već sto godina, s trenerom Skelinom također, s Dijanom tek nešto manje. Pogodili smo kemiju od prvog dana, naše iskustvo se odlično slaže s ovim mlađima. Svatko zna svoje mjesto i ulogu, nitko ne brine o brojkama i minutama, zanima nas samo rezultat.”

Da je kemija u sportu ponekad važnija od fizike pokazala je utakmica Splita i Cedevite. Prva ove sezone u kojoj je aktualni prvak Hrvatske i klub koji je u hrvatskim uvjetima svijet za sebe, morao u hrvatsko prvenstvo poslati “tešku artiljeriju”. Pričuvnu momčad Cedevite Splićani su pobijedili u Zagrebu odmah na otvaranju sezone, a sad su na Gripama sredili i onu glavnu. U međuvremenu su pobijedili i Zadar u Višnjiku i Cibonu na Gripama.

“Pobjede protiv Cedevite i Zadra u gostima okrenule su puno toga u našim glavama. Vidjeli smo da možemo dobiti svakoga ako odigramo 100%. Meni nije iznenađenje što smo Cedevitu dvaput dobili. Više mi je iznenađenje koliko smo utakmica ove sezone uspjeli biti na svom maksimumu.”

Kad igrač tako kaže, jasno je da velike zasluge moraju ići treneru. 44-godišnji Ivica Skelin nije pretjerano poznat širim krugovima javnosti, iako je već iskusan i prekaljen u trenerskim vodama. Godinama je radio u Belgiji i Nizozemskoj, gdje je dvaput proglašavan trenerom godine, a krunu karijere doživio je prošlog ljeta kao član stožera hrvatske reprezentacije na OI u Riju.

“Odrastao sam u ovom klubu, živio 200 metara od dvorane. Kad ne bih imao što raditi, bio sam u dvorani”, kaže splitski strateg. Strateg u punom smislu te riječi. Koji i dalje čvrsto brani svoju utvrdu skromnosti i poniznosti, koja u nekim trenucima ipak lagano prelazi u “pilanje u kontrasmjeru”.

Gotovo da se naljutio kad sam ga upitao što je u njegovoj glavi i njegovoj momčadi promijenilo saznanje da su sposobni pobijediti Cedevitu. Pravu Cedevitu.

“Ako je išta promijenila, onda stvarno nismo normalni. Možda sam previše samokritičan, možda malo i podcjenjujem svoju momčad, ali mi i dalje znamo gdje nam je mjesto.”

Dignuli grad na noge

Na vrhu ipak nije, svjestan je toga i Skelin, ali i svatko tko je realan. Lijepo je jeftinu, domaću splitsku momčad vidjeti na vrhu ljestvice, još ljepše krcate tribine dvorane na Gripama, no u klubu nisu poletjeli u nebo.

To, međutim, ne znači da se u ovom trenutku ne može uživati. Split je grad koji se lako zapali, još lakše ugasi. A ovo što se dogodilo na Gripama zapravo je najbolji dokaz koliko je grad Split gladan pobjeda. Željan titula. Velikih rezultata na koje je navikao. A od kojih posti već čitavo desetljeće u gotovo svim momčadskim sportovima.

Klub trenutno živi isključivo od gradskog proračuna. 4,4 milijuna kuna godišnje ide na saniranje (pra)starih dugovanja i plaće momčadi i radne zajednice, a prvi pravi sponzor predstavljen je tek u poluvremenu utakmice s Cedevitom. Rezultat privlači novac, novac stvara rezultat. KK Split za izlaz iz tog začaranog kruga još uvijek nema rješenje. Udio sponzora u klupskom budžetu je minimalan, praktično zanemariv.

Dugovanja prema igračima, a bilo je i po desetak godina starih dugova, činila su oko 70% ukupnog duga uoči predstečajne nagodbe. Igrači su se odrekli 40% svojih potraživanja kako bi klub izbjegao stečaj i likvidaciju. S Gradom je dogovoreno da se preostalih 60% dugovanja isplati u dvije rate. Prva je igračima već isplaćena, a druga bi trebala sjesti tijekom 2018. Tada bi se KK Split napokon trebao očistiti većine “duhova prošlosti”. I valjda napokon krenuti u budućnost ozbiljnije, organiziranije i odgovornije nego dosad.

Da se uz pogođen stručni kadar i kemiju u svlačionici može dignuti grad na noge i bez velikih imena i skupih pojačanja dokazuje ova momčad. Srđan Subotić (37), Mateo Kedžo (33) i Damir Rančić (34) su na Gripama zatvorili krug svojih karijera. Skromni i vrijedni Zadranin Toni Dijan (34) na Gripama je proveo više vremena nego u Jazinama i Višnjiku i već se vodi kao domaći, a Šibenčanin Henrik Širko (24) promovirao se u pravi “faktor X” ove momčadi. Sinjanin Domagoj Kanaet (24) odrađuje “prljavi posao”, Filip Najev (25) i Josip Jukić (21) su snažna tijela u reketu, a najuzbudljiviji dio momčadi su mladi razigravači Goran Filipović (21) i Mate Kalajžić (19).

Povijest ostaviti povijesti

Filipović s nategnutih 180 cm je najveće otkriće i najveći dobitak ove sezone. Istovremeno i najveći upitnik. S kim god o njemu pričate, svi postavljaju isto pitanje. “Koji je njegov krajnji domet?” Kad ga gledate morate se diviti njegovoj energiji, srcu i želji da prkosi svojim tjelesnim nedostacima. Visini prije svega. Koliko će ga to daleko dovesti? To ovisi samo o njemu. Srce može nadomjestiti mnoge mišiće u tijelu. JJ Barea je završio u NBA ligi. Za primjer i savjet mu ne treba ići dalje od svog pomoćnog trenera Ante Grgurevića.

“Zamisli, zadnjih dana me svi pitaju za Filipovića, pola grada je ‘maloga’ tek sad otkrilo. Njemu i Jukiću je situacija u klubu išla na ruku jer su dobili priliku. On igra prvu ligu već tri godine, a nitko mu nije stavljao nikakve imperative. Usmjeravali smo ga i mi stariji suigrači i trener, čuvali mu leđa, podržavali ga i savjetovali kad je griješio. I sad je s 21 godinom spreman odlučivati utakmice. Muka mi je kad vidim koliko se pritiska stavlja na leđa klinaca koji odigraju par dobrih utakmica. Pustite ih da igraju”, priča Subotić koji uživa u ulozi mentora i nastavlja:

“Takvih će klinaca ovdje uvijek biti. Ne moraju svi biti Kukoči i Rađe, ne treba sve gledati kroz priču za koliko se nekoga može prodati. Ne mogu svi otići u Euroligu ili NBA, treba stvoriti i dobre klupske igrače. Zadržati osovinu momčadi svake sezone i planski je nadograđivati u okviru mogućnosti. A ne svakog ljeta slagati potpuno novu momčad. Tu nema kruha. I ovaj naš uspjeh to dokazuje.”

Upravo takvi igrači kakve je Subotić opisao odveli su KK Split na vrh prvenstvene ljestvice. Klupski igrači koji nigdje nisu bili zvijezde, ali su svugdje pošteno i maksimalno odrađivali svoje uloge. I koliko god se na vrhu ljestvice zadržali, neke poruke već su poslali. I svom klubu i hrvatskoj košarci u globalu.

Košarkaški Split je po tko zna koji put krenuo ispočetka i treba se nadati da će znati učiti iz grešaka. I svojih i tuđih. Jer hrvatska košarka u zadnjih 20 godina može slobodno istaknuti kandidaturu za nagradu u kategorijama svih mogućih pogrešaka i zabluda. Prošla bi.

A dok na Gripama uživaju u panorami s vrha prvenstvene ljestvice, priču o trnju i zvijezdama kluba koji je nekoć davno bio istinska Pepeljuga europske košarke možda je najbolje završiti s riječima istog čovjeka s kojim smo je i počeli. Trenera Skelina.

“Vrijeme Kukoča i Rađe i trostruke europske krune više se neće ponoviti i s tim se košarkaški Split konačno mora pomiriti. Ta su vremena prošla. Treba raditi najbolje što možeš s onim što imaš, a povijest ostaviti povijesti.”

I uživati u trenutku, može se dodati.

Jer tko zna što nosi sutra.

Ne propusti top članke