Kad Zlatko Dalić u svom stilu pokušava bildati raspoloženje uoči utakmice s Mađarskom, utvrdivši kako “hrvatska reprezentacija igra u hrvatskom Splitu”, to možda zvuči pretjerano pompozno i pomalo blesavo. Međutim, kad se čovjek prisjeti dugogodišnjeg odnosa HNS-ove vrhuške prema Splitu i Poljudu, onda i nije iznenađujuće što u ovom trenutku izbornik ima potrebu naglasiti jednu tako očito stvar.
Split ovih dana pomalo podsjeća na onu kolibu iz filma Misery u kojoj je pisac Paul Sheldon (James Caan) zatočen kad ga njegova najveća obožavateljica Annie Wilkes (Kathy Bates) tjera da napiše drugačiju i sasvim idiličnu verziju svog najnovijeg romana, pretvarajući cijelu situaciju u sadističku talačku krizu po vlastitom izopaćenom nahođenju. Grč i paranoja malo-pomalo izviru na svakom koraku; iz svake rupe i mračnog, ogoljelog splitskog zida na sličan način kako ih je redatelj Rob Reiner puštao kroz radnju svog filma. Jer kada je nešto praktički nametnuto, onda ne treba dugo da prava patologija izađe na vidjelo.
Tako je i u ovom slučaju izašla već pri puštanju karata u ‘slobodnu prodaju’.
Prvo je nejasno koliko je tih karata uopće i pušteno u prodaji organiziranoj po strogim uvjetima i s punom profilacijom ljudi i djece koji su se uželjeli hrvatskih nogometnih zvijezda u svom gradu i regiji. Slavodobitno se priča o tome kako su rasprodane u jednom danu i kako je to “najbolji pokazatelj koliko Split i Dalmacija vole reprezentaciju”, ali nitko i nigdje ne spominje o kolikom broju ulaznica se radi; tu informaciju HNS skriva kao zmija noge, a kuloari daju naslutiti i zašto. Naime, prema nekoliko neslužbenih izvora ta brojka ne premašuje 15.000, otprilike pola od ukupnog kapaciteta, za ovu utakmicu vjerojatno smanjenog iz sigurnosnih razloga.
Želeći stvoriti atmosferu ljubavi i domoljublja, zapravo stvaraju atmosferu straha koja se itekako osjeti među ljudima. Čemu sve to? Odgovor je jasan: jer im ne vjeruju
Gradom već danima kruže priče o ‘kontroliranoj euforiji’, koja uključuje izdašnu distribuciju ulaznica podobnim navijačima poput onih iz udruge Uvijek vjerni BiH, koji su “u suradnji s vodstvom HNS-a, koje je prepoznalo rad i transparentnost Udruge te cijeneći silnu energiju i trud koje je vodstvo Udruge s povjerenicima uložilo u organizaciju utakmice u Splitu”, dobili dodatnu kvotu od (još?!) 400 karata za sjevernu tribinu.
I dok je ‘obični narod’, koji je ovu utakmicu čekao osam godina, dobio ograničenu priliku da nabavi dragocjeni papirić, navijačka udruga iz susjedne zemlje po svemu sudeći nije jedina čiju je energiju trud HNS ‘prepoznao’.
Splitu se ne vjeruje
Letimičnim pogledom na ponudu popularnog servisa za oglase možemo vidjeti i da je određeni kontingent odvojen čak i za Ministarstvo unutarnjih poslova. Iz njega su dane vrlo striktne upute, one koje uključuju i sprječavanje ulaska osobama bez dokumenata koje identitetom odgovaraju imenu na ulaznicama, kao i općenito ‘švercanim’ ulaznicama svake vrste. U tom proglasu se navodi da će se udaljavati i prekršajno goniti ne samo oni koji ne budu sjedili u svom sektoru, već i oni “bez pravovaljanih ulaznica”. Ostaje onda upitno koga iz vlastitih redova moraju već sad procesuirati, jer je netko odlučio ponosno istaknuti oglas s kartama-pozivnicama koje glase na MUP i to za ‘domoljubnu’ cijenu od samo 3.400 kuna — dakle, 1.700 kuna po besplatno dobivenoj ulaznici.
Podsjetnika radi, cijene ulaznica su u pretprodaji iznosile 200 kuna.
Kada smo već kod policije, ona je u suradnji s organizatorom nadmašila samu sebe u širenju paranoje oko toliko iščekivanog “gostovanja” u Splitu. Od jakih policijskih snaga koje su tobože trebale čuvati ljude od pomahnitalih “orjunaša” koji će napadati djecu u redovima za ulaznice, pa do ovog tjedna u kojem je Split praktički postao grad pod izvanrednim stanjem. U međuvremenu je na stotine oklopljenih interventnih policajaca nazočilo susretu Hajduka i Varaždina prošle subote, a građani se danima uoči utakmice nasumično legitimiraju po ulicama u blizini Poljuda i u samom centru grada.
Poruka koju takvim postupcima šalju dijametralno je suprotna onoj koju HNS-ov PR nudi. Ako se ova utakmica toliko dugo čekala i ako je Split “hrvatski”, onda ostaje nejasno zbog čega se praktički čitav grad ovih dana pretvara u nekakav orwellovski distopijski poligon? U to čak ne ubrajamo najave o enormnom policijskom osiguranju, koje će sutra po svemu sudeći biti gotovo dvostruko brojnije od onih potrebnih da se osigura derbi Hajduka i Dinama, pa čak ni svu silu tehnike kojom se koriste: od ‘anti-dronovskih’ pušaka, preko helikoptera i patrolnih brodova (!). Stupanj osiguranja je kao da se na Poljudu sprema državni udar, a ne utakmica hrvatske nogometne reprezentacije.
Želeći stvoriti atmosferu ljubavi i domoljublja, zapravo stvaraju atmosferu straha koja se itekako osjeti na ulicama i među ljudima. Čemu sve to?
Odgovor je jasan: jer im ne vjeruju.
Hrvatski nogometni savez ne vjeruje Splitu ni svim onim navijačima što će iz zabave ili ushita doći pogledati reprezentaciju koju su im sve ove godine uskraćivali, zbog čega su dijelom ljudi i toliko ogorčeni. Ne vjeruje da su ljudi spremni napraviti ono što želi savez u suradnji s ‘državotvornom’ strankom čiji članovi čine veliki dio kadrovske križaljke u njegovim redovima: demonstrirati euforično i plošno domoljublje po važećim ekskluzivističkim mjerilima, ono koje svaku kritiku dovodi u vezu s izdajništvom, ma koliko logično zvučalo da se ona može artikulirati i istovremeno s podrškom reprezentaciji.
Razdragani klobučari s pozivnicama
A upućuje se već godinama, najviše kroz poruke koje svi mogu razumjeti i u njima se u načelu složiti. Ljudi žele čistu i dičnu reprezentaciju koja će predstavljati sav hrvatski nogomet i neće biti instrument ničijih privatnih interesa. Reprezentaciju čiji izbornik neće služiti političkim interesima u predizbornoj kampanji i čiji kapetan, ma koliko briljantan bio, neće biti talac bjegunca s daljinskim upravljačem.
Naravno, sve HNS-ove priče o reformama i panična obećanja su pala u vodu čim je stigla službena potvrda da će se utakmica doista igrati u Splitu, što je možda moglo začuditi samo Hajdukovu delegaciju koja je nakon sastanaka s čelnicima saveza naivno poručivala da “postoji nagovještaj kako će se nešto promijeniti” dok su oko nje stajali odgovorni za postojeće stanje svih ovih godina.
Promijenilo se, dakako, nije apsolutno ništa i baš iz tog razloga, što ‘umiveni’ Marijan Kustić i njegovi stranački suradnici znaju da, sad kad su još jednom od Splićana napravili budale, moraju organizirati utakmicu u ovakvoj atmosferi straha. Oni znaju da će im ova utakmica kupiti mir i vrijeme, pa su zato upregnuli stranačku središnjicu da im je preko ljudi u Splitu — konkretno, gradonačelnika Andre Krstulovića-Opare i pojedinaca iz splitskog ogranka HDZ-a — i omogući. Ali i njima je jasno da je sve odrađeno s ‘ljubavlju’ sličnoj onom kojom je Annie Wilkes njegovala Paula Sheldona, usput mu lomeći gležnjeve čekićem i drogirajući ga kako bi ostao nemoćan i uz nju.
I tako će zemlju obići slika razdraganih klobučara s pozivnicama, dok će nezgodne priče o represiji i paranoji u ime sigurnosti brzo biti sklonjene u pozadinu. Od ‘utakmice pomirenja’ efektivno su napravili skup svojih klimača glavama, dok su obični puk koji je samo željan reprezentacije u strahu od gubitka kontrole ograničili koliko god su to mogli. Jer između svih antidronovskih pušaka i ostalih dugih cijevi, helikoptera, brodova, kordona i sigurnosnih provjera, njihov najveći strah i dalje ostaje legitimna kritika kojoj se boje izložiti u jednom hrvatskom gradu.
