Christianu Eriksenu upućujemo želje za brz i potpun oporavak.

xx

Moj otac ima umjetno koljeno.

Ima artrozu lijevog i desnog koljena, a ovo drugo je operirao te ugradio umjetni koljenski zglob prije nešto manje od dvije godine, dok mu je bilo 57. Artroza ili osteoartritis definira se kao “kronična, progresivna degenerativna bolest zglobova kojoj je osnovni uzrok propadanje zglobne hrskavice”, a nakon kardiovaskularnih bolesti predstavlja drugi najčešći uzrok kronične radne onesposobljenosti. Pojednostavljeno rečeno, zglobne hrskavice u koljenima mog oca potpuno su ‘izlizane’, što mu je uzrokovalo bol pri najbanalnijoj radnji kao što je hodanje, a bogami ni estetski nije ugodno vidjeti kako vam se noge malo-pomalo povijaju u okserice.

Svoj posao individualnog rada s mlađima mogao je kako-tako obavljati, znao si je i othaklati; no, stanje mu se polako, ali sigurno pogoršavalo, pa su mu se i kukovi počeli kriviti; razni preparati i injekcije jednostavno nisu bili od pomoći i takoreći je morao na operaciju.

Rehabilitacija je trajala mukotrpnih osam mjeseci; iako kaže da povremeno nema osjećaj u desnoj nozi te da osjeća izvjesnu nestabilnost, a što je možda i podsvjesni strah, u radu s mlađima ipak će još neko izvjesno vrijeme moći demonstrirati, između ostalog, i svoju čaroliju slobodnjaka. Lijevo koljeno zasad neće operirati jer se generalno osjeća ipak nešto ‘stabilnije’.

“Svi sportaši imaju pravo na zdravlje zato što oni jako puno riskiraju i definitivno se troše više nego što je to poželjno”

Neki će možda reći da je to jednostavno cijena koju je morao platiti za karijeru profesionalnog nogometaša koji je nekih 20-ak godina igrao na, možemo reći, vrhunskoj razini. Možda i to da je u karijeri zaradio dovoljno da može platiti tako skupi operacijski zahvat, pogotovo s obzirom da je, eto, samo naganjao loptu i slično. Možda bismo mogli zaključiti i da je u neku ruku imao sreće, za razliku od popriličnog broja onih koje nisu koji bili toliko nadareni pa ni uz sav mukotrpni fizički rad od svojih karijera nisu napravili bogznašto.

Izuzev toga što su ostali ili će ostati poluindvalidi kojima je kvaliteta života bitno srozana. Jer profesionalni sport uzima od svih, ne samo onih na vrhu piramide.

“Bilo me je strah svega”

Luka Katura je 30-godišnji košarkaš, bek-šute, koji je s 11 godina došao u poznatu školu košarke Vučići. Nekoliko mjeseci kasnije već je bio u Ciboni, gdje je prošao cijeli omladinski pogon, da bi potom odbio potpisati sedmogodišnji ugovor kakvi su se u to vrijeme nudili, inače i u vrijeme kad je Cibona grcala u dugovima te kad joj je opasno prijetio stečaj. Katura se kratko vucarao, ali i etablirao u drugoj ligi, da bi 2011. potpisao za šibenski Jolly. Ondje je proveo četiri godine, ustalio se u petorci te postao kapetan, što mu je donijelo angažman u Mađarskoj. Bio je potom kratko i u Austriji, a na ljeto 2016. stigao je u Vrijednosnice Osijek, gdje se također brzo ustalio.

Dana 11. ožujka 2017. Katura je igrao prvenstveni ogled; Osijek je imao +30 kada je, kako sam kaže, sasvim nepotrebno krenuo zalijepiti bananu. Zapravo je to bilo zdravo sportsko ruganje; Katura je uspio blokirati suparnika, ali pri doskoku mu je popucao prednji križni ligament, a odlomio se i dio lateralnog meniskusa. To obično ide u paketu, veli. Šest dana kasnije otišao je na magnetsku rezonancu, a nakon toga je sporazumno raskinuo taj tzv. amaterski ugovor, koji su tada, izuzev Cedevite, Cibone i Zadra, sklapali gotovo svi klubovi, i koji mu je klub uredno isplatio do kraja.

Na preporuku drugih, Katura je došao u ruke poznatog ortopeda dr. Ivana Bojanića s KBC Šalate, koji ima običaj operirati ili u roku tjedan dana od takve ozljede, ili dva do tri mjeseca nakon nje, kad se upalni procesi u koljenu smire. Katura je tako silom prilika operiran dva i pol mjeseca kasnije, preko HZZO-a, što će reći da je u procesu oporavka izgubio upravo toliko vremena. Ukupno je prije i poslije operacije odradio 80 terapija, što ga je izašlo nekih 16,000 kuna, a košarkašku loptu prvi put je osjetio u studenom.

“Bilo me je strah svega”, započinje pričati o procesu oporavka. “Trebalo mi je par dana da s operiranom nogom skočim na bosu loptu. Prvih nekoliko košarkaških treninga sam bio baš jako pažljiv, pa sam bio u strahu kad sam počeo s kontaktom na treninzima. Za sve mi je trebalo nekoliko dana da mi opet postane prirodno. S vremenom se taj strah smanjio, ali uvijek sam ga osjećao.”

Luka je tada na poziv Srđana Subotića, bivšeg suigrača iz Šibenika te tada trenera kadeta, stigao na Gripe u Split s kojim je igrao 2. ABA ligu te ono polufinale prvenstva Hrvatske protiv Cedevite koje je momčad izgubila 2-1 u seriji. Trebalo mu je kratko vrijeme da se opet ustali u petorci te je na ljeto dobio dobru financijsku ponudu slovačkog prvaka Levica.

Fenomen sportskog srca

Dana 17. listopada 2018., u trećem kolu slovačkog prvenstva, Katura je igrao obranu kad mu je u jednoj rotaciji otišao isti prednji križni ligament, ali sada i medijalni meniskus. Nekoliko dana kasnije, u Slovačkoj su mu rekli da se na MR-u ne vidi puknuće, ali Luka je znao da je to potpuno kriva dijagnoza: “Doslovno sam ga čuo kako je eksplodirao”, kaže.

Inače, Katura je u Levicama imao profesionalni ugovor u kojem je stajala klauzula prema kojoj se, ukoliko se ozlijedi na duže od dva mjeseca, ugovor raskida te mu se isplaćuju sljedeća dva mjeseca; Slovaci su bili velikodušni pa su mu isplatili sljedeća tri, a takve su klauzule imali svi u klubu te su one za taj dio košarkaške Europe uobičajene.

Dva i pol mjeseca kasnije, Katura je ponovno bio na stolu kod dr. Bojanića.

“Nakon druge ozljede nisam imao neki strah, ni približno kao nakon prve ozljede”, priča. “Ali osjećam da štedim nogu. Mislim da je to podsvjesno. A i dosta ljudi mi je reklo da se kuži da štedim nogu. Vjerujem da trebaju proći dvije do tri godine da se toga riješim.”

Katuri će tada biti 32 ili 33 godine. Iz prve ruke znam da je oduvijek radio na sebi te je, što se kaže, živio sportski, pa se ove ozljede ne mogu pripisati onome da nije bio posvećen, dovoljno spreman ili slično. Uobičajeno je stoga u takvim slučajevima zaključiti da, eto, čovjek jednostavno nije imao sreće.

Pitamo dr. Miroslava Hašpla, jednog od najkvalitetnijih ortopeda u Hrvatskoj, koliko ovdje uopće možemo pričati o sreći ili nesreći?

“Pa, gledajte, možemo”, započinje dr. Hašpl. “Ali činjenica je, a to nije samo moje mišljenje već je to mišljenje struke, da je vrhunski sport nezdrav. Činjenica je da sportaši, osobito vrhunski sportaši, opterećuju koštano-zglobni sustav preko granice biološke sposobnosti i onda može doći do raznih oštećenja tog sustava. Od mišića, preko tetiva, ligamenata, hrskavica, pa do stres-fraktura kostiju.”

Svojevremeno je i dugogodišnji liječnik hrvatske nogometne reprezentacije Zoran Bahtijarević, inače dječji kirurg, izjavio kako je heretično ustanoviti da je profesionalni sport zdrav.

“I dalje stojim iza toga”, kaže dr. Bahtijarević. “O blagodatima rekreativnog sporta je suvišno uopće govoriti… Međutim, u vrhunskom profesionalnom sportu dolazi do izlaganja organizma, pa i psihe, ekstremnim naporima. Takav način života naprosto zahtijeva prilagodbe organizma. Jasno je stoga da se vrhunski sportaši ne smiju prestati baviti sportom jednom kad se umirove”, priča pa nastavlja pomalo neočekivano. “I to zbog održavanja svojeg srca koje je prilagođeno tim ekstremnim naporima. Ajmo reći da vrhunski sportaši imaju ugrađen jači motor koji u sportskim automobilima mora raditi na većem broju okretaja. To je onaj poznati fenomen sportskog srca koje zahtijeva da se čitav život bavite sportom.”

Cijena profesionalizma

Doktor Bahtijarević priča o opasnosti da se sportsko srce kao mišić zapusti nakon kraja karijere, a što može uzrokovati kardiovaskularne tegobe, pa i preranu smrt; također, ističe i činjenicu da brojni umirovljeni sportaši postaju pretili te time dodatno opterećuju zglobove.

“Kao posebno poglavlje tu bih spomenuo i problem djece i adolescenata u sportu”, opet otvara novo pitanje. “Naime, potpuno je paradoksalno da kod njih sve češće nailazimo na ozljede prenaprezanja, takozvane overuse injuries. Djeca danas nogomet kreću trenirati praktički i prije nego što nauče trčati kak’ spada, dok su ranije počinjala s 10, 12 godina”, priča. “Zbog toga se danas ne bave različitim sportovima kao prije, kad je i više koštano-mišićnih grupa bilo u funkciji, u pokretu. Ovdje krenete vrlo rano i upotrebljavate samo određene skupine mišića na određeni način, bez promjena, i zato često nailazimo na djecu koja su, nažalost, potrošena jer su se prerano počela baviti specifičnim sportom.”

Bahtijarević kaže kako je teško očekivati da se u današnjim okolnostima takvo što promijeni, s čime se slaže i dr. Hašpl, koji dodaje: “Kod mladih se griješi jer se od njih nakon upisa u neki klub vrlo brzo očekuje i traži nekakav rezultat.”

Naravno, na profesionalnoj rezultat je nešto što određuje sportaševu sudbinu. Osim toga, postoji još nekoliko faktora koji se možda previđaju, a koji profesionalizam čine surovim; u vrhunskom sportu dobrim dijelom caruje macho kultura unutar koje nije poželjno pokazivati slabosti i priznavati bol. Mnogi sportaši znaju i prikrivati ozljede, neprestano su nečime načeti, ali vucuraju te sitnice, a neki, naravno, idu i glavom kroz zid. Sve je to u skladu s onim da nitko ne želi ispasti p…. i iznevjeriti vlastite suigrače ili publiku.

Iako će dr. Bahtijarević istaknuti da vrhunski nogomet itekako brine za nogometaše, upitno koliko je uopće takvo što moguće; načelno možda i brine, pa i jasno je da oni kojima financije to dopuštaju itekako ulažu u liječniki kadar i opremu, na koncu i zbog toga jer rezultati ovise o zdravlju igrača. Međutim, generalno gledajući, sportski kalendari sve su pretrpaniji, želja za uvećanjem prihoda sve je veća, a svijest sportaša o vlastitim pravima je prilično niska. Dobar su primjer ugovori o samostalnoj djelatnosti koji ne pokrivaju doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a koji prevladavaju među nogometašima u istočnoj Europi; vidimo da je situacija slična i u košarci.

Pa, opet, pitamo dr. Hašpla, jesu li ozljede i kronični problemi cijena koju profesionalci moraju platiti?

“Jesu”, kaže odmah. “Mislim da su oni u opasnosti i često puta to plaćaju zdravljem”, kaže, ali zatim napominje da tu uskače sportska medicina i da su oni, liječnici, uvijek na strani sportaša. Može li se uopće sa sigurnošću reći da umirovljeni sportaši pate više od obične populacije? “Pa viđamo bivše sportaše koji u svojim 50-im i 60-im godinama imaju po 10-15 godina starije zglobove od svoje biološke starosti”, kaže. “Artroza u njih još brže nastupa.”

Sportaši ne mogu čekati

Dr Hašpl kaže kako je “katastrofalno” to da naši vrhunski klubovi ponekad ne plaćaju sportašima zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

“Sportaši imaju posebne zdravstvene zahtjeve, što je i razumljivo, ali kod nas to uopće nije riješeno sustavno. Zbog toga se njihov prijem često odvija preko veze i prijateljstva i to nije u redu”, počinje pričati o tome da se, recimo, prvoligaški nogometaši osigurani preko HZZO-a stavljaju na listu čekanja kao i ostali bolesnici. “Sportaši bi trebali imati prednost jer jednostavno ne mogu nekoliko mjeseci čekati operaciju ili liječenje. Problem bi se možda mogao riješiti tako da se osmisli dodatno zdravstveno osiguranje za sportaše.”

On priča i o tome kako bi u Hrvatskoj trebalo osnovati institut za sport. Ondje bi se okupili vrhunski stručnjaci koji bi brinuli o zdravlju sportaša i bili im u svakom trenutku dostupni: “To bi se moglo napraviti bez velikih novčanih sredstava i država bi na neki način trebala motivirati profesionalne klubove da plaćaju to dodatno osiguranje”, kaže. “Svi sportaši imaju pravo na zdravlje zato što oni jako puno riskiraju i definitivno se troše više nego što je to poželjno”, zaključuje dr. Hašpl.

Usput budi rečeno, Katura je na ljeto 2019. potpisao za zagrebački Bosco, s kojim je imao dobre izglede izboriti prvu ligu. Naravno, zbog pandemije koronavirusa upitno je hoće li klub uopće opstati, kao i mnogi drugi. Luka je danas, kaže, manje eksplozivan u odnosu na prije, ali zbog nakupljenog iskustva ne misli da je lošiji igrač. Pa ipak, ozljede su ga itekako usporile, kao i mnoge druge, zapravo. Nedavno je upisao i fakultet fizioterapije. Pitam ga, što je očekivao od košarke na početku svoje karijere, a što očekuje danas?

“Pa očekivao sam da bih mogao igrati neku razinu ispod Eurolige, Eurocup ili nešto takvo”, započinje odmjereno, dodajući da se na toj razini od košarke može lijepo živjeti. “Nikad nisam bio nerealan i mislio da ću u NBA. Uglavnom, očekivao sam više nego što sam napravio. A sad nemam neke ambicije, iako vjerujem da još uvijek mogu igrati na višem nivou. Ali pitanje je i koliko to iskreno želim. Sad sam koncentriran na taj faks i to ti je to.”