Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sportaš bez granica

Sjeo sam s paraplivačem Dinom Sinovčićem, osvajačem europskog zlata

Zadnja izmjena: 7. rujna 2019.

Pet sekundi. Toliko je iznosila razlika između zlatnog Dina Sinovčića i srebrnog Nijemca Fabiana Brunea u utrci kategorije S6 na 100 metara leđno na lanjskom Europskom paraplivačkom prvenstvu u Dublinu. Bio je to i Dinov najbolji osobni rezultat nakon europske bronce u Reykjaviku 2009.

Pet sekundi je podosta velika razlika u svijetu kompetitivnog plivanja, ali za ljude s invaliditetom, pa čak i vrhunske sportaše poput 27-godišnjeg Dina, život uvijek postavlja takvu normu. Društvo se mijenja, volimo reći da i u ovim mahnitim vremenima neki aspekti idu nabolje, ali stigma spram osoba s invaliditetom još uvijek postoji. Nekada se ona manifestira iz načelno najbolje namjere, kada ljudi žele predstaviti neki ‘ovozemaljski’ uspjeh sportaša s invaliditetom kao nešto naprosto nevjerojatno, kao da nitko nikad nije mogao očekivati da će netko od njih postići izvanserijski sportski rezultat, bez obzira na to što je u pitanju čovjek koji trenira i više nego neki potpuno zdravi sportaši. Kao da je čudo da je on uopće tu, sa svim tim preprekama koje je život postavio pred njega. Od kojih je, ironije li, dobar dio u glavama, i to velikim dijelom glavama ‘zdrave’ populacije.

To onda na trenutke postaje samo nastavak priče u kojoj roditelji opominju djecu da ne bulje u vršnjake s invaliditetom jer to “nije lijepo”, ili one kada im panično čupaju ruke i miču ih u stranu kada vide da im ususret ide netko u kolicima, što je Dino slikovito prikazao kroz osjećaj “kao da voziš tenk”, a ne obična kolica. Ali to je sve dio svakodnevnice, one koju on sam kroz svoje vlastite vrhunske rezultate mijenja.

Nije stvar u djeci s invaliditetom koliko je stvar u njihovim roditeljima. Hoće li oni dati šansu djetetu da nešto pokuša ili će mu cijeli život govoriti da ne nešto ne može

“Uvijek je borba, sa svih strana”, započinje mi Dino svoju priču u kratkom predahu od napornih treninga. U tijeku su posljednje pripreme za Svjetsko paraplivačko prvenstvo u Londonu, koje počinje u ponedjeljak i na kojem će Dino biti jedan od petoro hrvatskih predstavnika. Ujedno i onaj od kojeg, kako su to sam izbornik Slobodan Glavčić naglašava, najviše i očekuje. Naš razgovor je izrazito ugodan, otvoren: obojica odmah zaključujemo kako se iz te generalne perspektive stvara pomalo iskrivljena percepcija sportaša s invaliditetom, a samim tim i te razlike koje su problematične.

“Evo, ide sad Svjetsko prvenstvo i tu se vide neke podjele u glavama”, naglašava Dino. “Ljudi često imaju predodžbu da je ovaj sport ljudi s invaliditetom ‘slab’, da valjda ja dođem tamo na neko Europsko prvenstvo i kažem dobar dan, eto i mene, dajte mi medalju. A ja se ‘tarem’ više nego neki zdravi sportaši; moj dan je trening i samo trening, prvo od 7 do 9 ujutro, a onda i od 14 do 18 sati popodne. A gdje je još zagrijavanje, mentalni trening… Sportaš je sportaš i sport ne smije poznavati granice.”

Drugačija perspektiva

Ta borba za njega zaista traje oduvijek, jer je Dinov život od najranijeg djetinjstva bio praćen mirisom klora s bazena, ali i preprekama koje invalidnost nosi.

Po rođenju mu je dijagnosticirana artrogripoza, prirođena bolest mišića lokomotornog sustava koja paralelno pogađa i zglobove. To je značilo da je ‘osuđen’ na kolica, ali i na niz operacija koje je morao proći kao dijete da mu se što više pospješi motorika i olakša život. Nakon svake operacije bilo je sve više sugestija kako bi bilo dobro da u sklopu rehabilitacije pokuša plivati, a to su njegovi roditelji i poslušali. Odveli su ga na bazene u Poljudu; prvo jednom tjedno, da pokuša i vidi paše li mu, a onda ga je ondje primjetio i trener Damir Radić, koji ga je u sklopu Plivačkog kluba Mornar priključio generalnoj populaciji djece s kojom je počeo trenirati triput tjedno.

“Bio sam među boljima i uvijek sam se nekako trsio”, smije se Dino dok priča o svojim počecima. “Znaš ono, to je i tipično dječje: ne daš nikom da bude bolji od tebe, brži od tebe, a još ako je kakva curica do bazena… Vrlo brzo sam završio i na svom prvom državnom prvenstvu s kojeg sam se vratio sa srebrnom medaljom. Tada je moja priča i krenula u ozbiljnom smjeru.”

Primjećujem s kolikim se entuzijazmom prisjeća tih svojih početaka, pa malo širimo priču na to koliko mu je taj inicijalni uspjeh i to među općom populacijom značio u nekom širem smislu, za razvoj njega kao osobe. Život s invaliditetom je, naravno, kompliciran, a česta je reakcija čak i najbliže okoline ona u kojoj djecu s invaliditetom iz zaštitničkih pobuda roditelji zatvore pod ‘stakleno zvono’, kako bi im iz straha pokušali prikazati da moraju znati svoje granice za njihovo dobro. Dino sada, uz aktivnu plivačku karijeru u PK Cipal za osobe s invaliditetom, privodi kraju i studiranje na Kineziološkom fakultetu u Splitu; njegov je plan da se naknadno posveti treniranju djece, što mu je veliki užitak, a u sklopu toga bi pokušao i roditeljima dati nešto drugačiju percepciju na stvari. To je već i radio za vrijeme prakse u PK Mornar.

“Teško je roditelju reći kako će netko sa svojim djetetom, to je delikatno i netko to može krivo protumačiti, kao da ja znam bolje od njih”, priča Dino, koji ne propušta u više navrata napomenuti da on zapravo sve što je postigao duguje svojim roditeljima. “Kada je u pitanju i zdravo dijete, rijetko tko dozvoljava da mu se netko sa strane miješa u odgoj. Naravno da su i meni moji roditelji davali smjernice, ali kod njih nikakve stigme nije bilo. To i sam pokušavam reći roditeljima djece s invaliditetom: nije stvar u njihovoj djeci koliko je stvar u njima samima. Hoće li oni dati šansu tom djetetu da nešto pokuša ili će mu cijeli život govoriti da ne nešto ne može. Ako pretjerate s tim, jednostavno će to ostaviti trag na djetetovom razvoju, biti će kudikamo nesposobnije za normalan, samostalni život u koji će prije ili poslije morati krenuti.”

“Ne mogu ti ja, ovo-ono…”

Taj je problem onaj koji stvara i najveće barijere razvoju i brisanju granica u percepciji sportaša s invaliditetom.

Dino je vrhunski sportaš i sport mu je obilježio život, i to ne samo plivanje. Bio je, primjerice, drugi u zemlji u stolnom tenisu, bavi se i vaterpolom, a od lani je zajedno s kolegama osnovao i Košarkaški klub invalida Split. Kaže da im je sada najveći problem pronaći nove zainteresirane sudionike među mlađom populacijom, pošto se dosta njih, kao i on, bavi drugim sportovima, što znači da odlazak na pripreme automatski osiromašuje roster. A mlađa populacija je generalno otuđena sama po sebi i to Dino naziva “pravim invaliditetom”, onim u kojem klincu daš mobitel u ruke i, kao, riješio si problem njegove socijalizacije. Kada je u priču uključena socijalna stigma koja prati djecu s invaliditetom, stvari logično postaju još i gore.

“Evo, mi smo osnovali taj košarkaški klub, i sad tražiš neke igrače, vidiš na cesti nekog, pitaš ga bi li došao na trening, barem probati”, prepričava Dino tijek ‘regrutacije’, odnosno pokušaj. “Ljudi onda prečesto reagiraju kao da ih vrijeđaš, ja sebi ne mogu doći nakon toga. Kako ćeš ti onda njega nagovoriti na bilo što… Ja mu kažem — ali probaj samo, ako ti se ne sviđa nikom ništa, ali ne. Ogroman je otpor, iako ima plejada sportova kojim se čovjek s invaliditetom može baviti, odmah je ne mogu ti ja to, ovo-ono… Baš čudo.”

Tvrdi da čak, za razliku od generalne infrastrukture, koja je ogromnim dijelom neadekvatna, ona sportska — barem u gradu Splitu — nije gotovo nikakva prepreka. Bazeni na Poljudu i Spaladium arena, u kojoj odigravaju utakmice košarkaškog prvenstva, prilagođene su osobama s invaliditetom, a preko fondova Europske unije određene preinake u tom segmentu će doživjeti i dvorana na Gripama. Čak ni oprema — koja, doduše, jest skupa — nije nepremostiv problem. Istina, nova prilagođena kolica koštaju i do 45.000 kuna, ali tu u prvi plan uskače sportska solidarnost: drugi košarkaški klubovi, primjerice, doniraju stariju opremu i starija kolica novoosnovanim klubovima, a troškove putovanja pokriva Hrvatski savez košarke u kolicima.

Srećom, otpor među ljudima nije apsolutan. Dino sa zadovoljstvom prepričava kako im se nedavno na treninzima košarkaške ekipe pridružio jedan 14-godišnjak iz Sinja kojeg roditelji sa zadovoljstvom dvaput tjedno dovedu u Split na treninge.

“Meni je uspjeh što je on uopće s nama, što vidiš da uživa u tome”, razdragan je. “Nitko od ljudi koji nam se pridružuju ne mora nužno postati vrhunski sportaš, osvajati medalje ili prvenstva. Pravi je uspjeh i bit kada nam se netko priključi i socijalizira, kroz sport i druženje.”

Razlog više za borbu

Može se slobodno reći kako Dino i ostali vrhunski sportaši s invaliditetom na sebi nose teret popularizacije sporta i brisanja granica. On sam kaže da to sve zna biti i dosta zamorno, pogotovo zato jer plivanje samo po sebi nije pretjerano dinamičan sport. Ali onog dana kada više ne bude imao ciljeva objavit će kraj karijere. Iza njega su Paraolimpijske igre u Riju 2016., na kojima je u disciplini na 100 metara leđno osvojio peto mjesto, a odradio je normu i za POI u Tokiju iduće godine. Zahvaljuje i Hrvatskom olimpijskom odboru, koji, kako kaže, osigurava sve uvjete za tih 15 do 20 sportaša koji će predstavljati Hrvatsku na POI kako bi postigli što bolji rezultat.

Za njega je rezultat bitan, baš kao i za svakog vrhunskog sportaša — to je ono što ga gura naprijed i drži motiviranim. No, razlika se vidi, a to i on sam naglašava, kada dođe vrednovanje njihovih vrhunskih rezultata: “Evo, znaš na Zapadnoj obali gdje se nalaze ploče s imenima svih naših olimpijaca: jesi vidio tamo ime kojeg paraolimpijca? Na tim banalnim detaljima se dosta toga vidi”.

Naravno, i na onim egzistencijalnim: “Jedan od primjera institucionalnih razlika su i sportske mirovine, ove iza 45. godine. Zdravim sportašima se pri izračunu mirovine broje Olimpijske igre i svjetska prvenstva, vjerujem čak i europska. S druge strane nama se gledaju samo paraolimpijske igre, čime te već u startu ograničavaju da moraš biti najbolji ili nećeš dobiti ništa, kao da ne vrijediš. Razlike će se, nažalost, uvijek raditi i zatucanih glava će uvijek biti, ali ajmo barem mi kroz sport pokušati promijeniti neke stvari.”

Tu se priča sama od sebe vraća na početak.

Vrhunski sport traži odricanja, ali kod osoba s invaliditetom on ima dodatnu, itekako vrijednu komponentu. Dinovi uspjesi, kao i svi uspjesi njegovih kolega, i priče koje stoje iza njih nose važnu pouku: onu da u pristupu, radu i, na kraju krajeva, želji da donesu slavu zemlji nema razlike između njih i ostalih, sportaša. Dapače, sportaši s invaliditetom na sve to dodaju još jedan ogromni razlog više za borbu, a to je taj da se brišu granice kako bi što više djece s ograničenjima i njihovih roditelja moglo spoznati čari života ispunjenog kroz sport.

Ne propusti top članke