Zadnja izmjena: 7. studenoga 2021.

Više je istaknutih pojedinaca bilo u sinoćnjoj važnoj Dinamovoj pobjedi nad Rapidom, ali Komnen Andrić svakako zaslužuje posebni spomen.

Prvo je sjajnim duplim pasom u prostor oslobodio Mislava Oršića na krilu, koji je onda poslao idealnu asistenciju za Brunu Petkovića i njegov izjednačujući pogodak. A onda je, u 34. minuti, sam Andrić odlično pronašao džep u koji se može uvući i poslati loptu u mrežu za potpuni preokret. Bio je to njegov prvi pogodak u Europskoj ligi, a činjenica da je u Dinamu još od 2019. — dakle, u najprosperitetnijem europskom periodu za klub u suvremenoj eri — govori i o tome koliko je malo prostora zapravo dobivao. Ovo mu je, uostalom, tek četvrti europski nastup i prvi start.

Andrić je u Dinamo onomad stigao kao Car Zaprešića; pod tadašnjim Interovim trenerom Samirom Toplakom nekadašnji je talentirani mladi napadač stigao oživjeti karijeru i podebljati priče kakve smo u nekim sretnijim vremenima za Zaprešićane redovito viđali, poput one s njegovim prethodnikom u vrhu Interova napada, Ilijom Nestorovskim. Andrić je u Interu zaista ispisao lijepu priču, postavši ujedno i prvi poslijeratni srpski nogometaš koji je postao kapetan u hrvatskom nogometnom klubu.

Dinamo ga je tada, po ustaljenom ključu, doveo možda više zato da pokaže svoju kupovnu moć u domaćim okvirima nego što mu je doista trebala još jedna napadačka opcija. I taj je trenutak u medijima više popraćen kroz prizmu njega kao prvog srpskog nogometaša u Dinamu nakon rata, iako je iz igračke perspektive bilo zanimljivo vidjeti koliko je sposoban u boljoj okolini podignuti i svoju ionako već poprilično visoku letvicu.

Andrić u tom trenutku nije Srbin; on je katalizator sirove eksplozije pozitivnih emocija, ali i dio te razdragane, okupljene Dinamove mase

Ipak, od toga nismo vidjeli mnogo; Andrić je u proljetnom dijelu sezone te 2019. pod Nenadom Bjelicom dobivao šanse kada je trebalo rotirati kadar u prvenstvu, da bi njegovim odlaskom s klupe pao u duboku sjenu. Uslijedile su dvije posudbe, natrag u Inter i u rusku Ufu; činilo se da se nakon toga više neće vraćati u Hrvatsku.

Ali evo ga nazad, i to kao jednog od Dinamovih heroja.

Idealni poklon navijačima

Andrića posvuda prati glas profesionalnog i pristojnog dečka koji se neće buniti po medijima zbog trenerskih odluka, već će radom pokušati pronaći svoje mjesto. Na ovoljetnim Dinamovim pripremama bio je možda tek da popuni brojku, ali nakon što Damir Krznar nije dobio očekivani impuls od Duje Čopa i Denija Jurića, koji su se usto još i ozlijedili, Andrić je spremno uskočio u ulogu poachera, onog koji će iskoristiti i na terenu svaku sitnu šansu u kojoj se nađe. U samo 11 utakmica ove sezone, od kojih je u četiri bio starter, zabio je pet puta. Između ostalog, zabio je važan gol Rijeci, a i evo sada ovaj i Rapidu.

Nakon što je znalački uvalio taj sinoćnji gol vrijedan preokreta, Andrić se prvo zagrlio sa asistentom Bartolom Franjićem, a onda se okrenuo prema dobro popunjenom i slavljenički nastrojenom maksimirskom Sjeveru. Sinoć su Bad Blue Boys iskoristili priliku da proslave svoj 35. rođendan velikom bakljadom i prigodnom koreografijom, a na kraju je ispalo da im je baš Andrić poslao idealni poklon.

“Čestitao bih 35. rođendan navijačima i predsjedniku, kojem je sutra rođendan. Ovu bih pobjedu posvetio njima”, izjavio je nakon utakmice. “Malo mi je žao što gol nije bio u 35. minuti, da tako čestitamo rođendan navijačima”.

Širi društveni značaj koji nogomet nedvojbeno posjeduje u ogromnoj mjeri kod nas često, nažalost, zna mutirati u ozbiljnu patologiju. Andrić je pred Bad Blue Boysima prije samo 10-ak dana zabio isto tako bitan gol u kup-mučenju protiv BSK-a u Bijelom Brdu. No, tada ga nije dočekao oduševljeni urlik mnoštva, dapače; utakmica će ostati upamćena baš po morbidnim pozivima na klanje Srba, koji u tom malenom mjestu blizu Osijeka čine etničku većinu. Andrić na to nije reagirao i bilo bi iznenađujuće, kao i veoma riskantno po njega, da se na bilo koji način osvrnuo na to.

Andrić od početka naziva Dinamo “velikim klubom”, u kojem mu je “zadovoljstvo biti”. Po dolasku poručio kako mu je drago da je poslije toliko godina prvi Srbin u Dinamu, dodavši kako “ovdje nema mjesta politici”. Nažalost, brzo se uvjerio u suprotno; srpski tabloidi su nakon njegova prvijenca za Dinamo pohitali istaknuti kako se “Srbin usred Maksimira prekrstio sa tri prsta”, dodavši da se to “neće svideti BBB-ima”, dok je u prvi plan gurnut i njegov sukob s Albancem Amirom Rrahmanijem, navodno oko etničkih tenzija. Međutim, Andrić je pognuo glavu i nastavio raditi, znajući da je jedini način da te priče gurne u drugi plan taj da nastavi zabijati, koliko god se to možda činilo i kao nezdrav način kompenzacije za tako širok i kompleksni problem, onaj za koji nije ni najamnje kriv.

Strast ili mržnja

Bila bi priglupa patetika pričati o tome kako će Andrićev gol Rapidu ili bilo kome drugom postati nekakva društvena prekretnica, pogotovo u ovako zagađenoj okolini. Nitko neće zbog njega promijeniti svoje stavove, a teško je očekivati i da će mu tribine skandirati ime. Međutim, sama činjenica da su i one sinoć radosno skočile i pozdravile Andrića koji je stao ispod njih priča jednu malu priču u ovom periodu prepunom podjela i evociranja ratnih rana, pogotovo u ovo doba godine.

Ta je reakcija bila jpodjednako svjesna koliko i urođena, nesvjesna; Boysi su se, naravno, prirodno radovali Dinamovom pogotku, bez zamaranja time tko ga je zabio. Cijela ova anegdota nam samo može pomoći da shvatimo koliko je slojevita problematika nacionalizma i korištenje tog simbolizma ponajviše u provokativne svrhe. Dobar dio tih navijača bi vjerojatno po istom ključu pohitao u naručje Andriću, iako će sutra opet pozivati na “klanje” njegovih sunarodnjaka (pa time i njega). S druge strane, Andrić se nije zamarao potencijalnim naslovima koji su s ‘njegove’ strane sada ponovno došli, a koji jasno i vješto huškački imputiraju kako je Srbin imao obraza, eto, čestitati rođendan navijačima kluba za kojeg nastupa.

Sve je to dio društvene šizofrenije u kojoj obitavamo, ali koja nije binarna.

Nogomet je mehanizam za populističku politiku i njen pokušaj kontrole nad masama, koje obično koriste svoje licemjerje i nacionalistički kič za obračun s njima. Međutim, ovaj Andrićev sinoćnji trenutak isto tako pokazuje i to da je mržnja nešto nametnuto i naučeno, nešto što čovjek ne posjeduje rođenjem, već mu se na nju ukaže. S druge strane, strast i privrženost su ono što zapravo oduvijek nosimo u sebi. Trenutak u kojem vas vaša omiljena nogometna momčad potakne na reakciju toliko je kratak i intenzivan da ne dopušta nikakvo promišljanje ni dvoumljenje, već je u pitanju sirova eksplozija pozitivnih emocija.

Andrić u tom trenutku nije Srbin; on je njen katalizator, ali i dio te razdragane, okupljene Dinamove mase. Kao što bi bio i bilo tko drugi, bez obzira na to kako se zvao, kako izgledao i otkud dolazio.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.